Piše: Slavo KUKIĆ

Prošli tjedan u posjetu BiH dođe novi srbijanski premijer – i to s obrazloženjima koja, nakon Nikolićevih poruka kako BiH nema budućnost i „ne može opstati“, ohrabruju. Dolazi, veli, kao „predsjednik Vlade Srbije i kao prijatelj“ – kao prvi čovjek izvršne vlasti zemlje „koja poštuje teritorijalni integritet BiH“, i „sve narode koji žive u BiH i žele graditi povjerenje i neusporedivo bolje odnose“. Dolazi u BiH, potom, i zato što „tu živi milion i pol Srba“. Dolazi i jer „Srbija želi regionalnu stabilnost“ – a nje nema bez dobrosusjedskih odnosa s BiH.

Dolazi, na koncu, i iz ekonomskih razloga – jer je BiH za Srbiju veliki partner s kojim ima veću trgovinsku razmjenu nego s, recimo, Velikom Britanijom, i jer tu i takvu razmjenu i gospodarsku suradnju želi i dodatno ojačati. I stoga je u Sarajevo poveo svoga ministra sa zadatkom da predloži konkretne projekte i rješenja. Jer, pojasni premijer, sve to može povećati i protočnost građana dviju zemalja –  uvjetovati „dramatično veći priliv bh. građana, iz Sarajeva, Mostara, a ne samo s teritorije Republike Srpske“ u Beograd, ali i veći broj posjeta građana Srbije svim dijelovima BiH. A time se mogu reafirmirati i neke od vrijednosti koje još uvijek nismo zaboravili – ili, kako bi to srbijanski premijer rekao, „ne mora to biti neka velika ljubav, nego razumijevanje i da jedni drugima ne želimo zlo“.

Što se mene tiče, državničko držanje kojem se teško što dade prigovoriti. Kao što se, uostalom, teško što dade prigovoriti onom što srbijanski premijer učini u glavnom bh. gradu. Otišao je u posjetu državnome predsjedništvu, obišao bogomolje svih triju dominantnih konfesija, sarajevskoj Općoj bolnici, na koncu, uručio donaciju koja ima i simbolično značenje.

Ali, ne bi mi bili to što jesmo kad bi reagirali kao sav normalan svijet. Sarajevskoj čaršiji je posjeta srbijanskog premijera, dojam je, poslužila za likovanje. Nije, k'o biva, Vučić došao jer je to sam želio nego zato što ga je „pritisnula“ Evropa. I licemjerne su, vele, poruke „prijateljstva“ od onih koji su prije nepuna dva desetljeća prijetili kako će za jednog ubijenog Srbina ubiti stotine muslimana – baš kao što su licemjerna, pa i „izdajnička“, oduševljenja njegovim preobražajem ovdje, među bošnjačkim liderima posebice – i koji u programima vlastitih partija i danas imaju iskazane teritorijalne pretenzije prema svojim susjedima.

Nisam Vučićev odvjetnik – i nije mi nakana opravdavati ono što je dobar dio svoga života činio. A, ruku na srce, dio tog života je i njegovo četničko balahanje – i tijekom rata i nakon njega. Ali, ne spadam među one koji vjeruju kako je jedino važno ono što pojedinci, pa i aktualni srbijanski ministar, misle. Po mojem sudu, puno važnije od toga je što pojedinci čine – a poruke srbijanskog premijera su, mora se priznati, radikalno drugačije od onih koje je nekoć slao. Pa, ako je tako, ne vidim zašto ga u tome ne bi trebalo i podržati.

S druge strane, ne spadam ni među one koji su zarad prošlosti – koliko god da je ona važna za život i čovjeka i zajednice – spremni žrtvovati i budućnost. Uostalom, „božji stvor“ nije isto što i zupčanik – i ima pravo na vlastitu evoluciju. Zašto to pravo ne bi imao i srbijanski premijer – i zašto mu ga i mi ne bi priznali. Jer, ako se već hoće, priznali smo ga i našim domaćim barabama. Da nismo, mnogi od njih bi, zbog onoga što prije dvadesetak godina činiše, danas obijali zidove kazamata. Ovako, sudbine nam određuju još uvijek – i još im i aplaudiramo.

I ne samo to. Imate, ako već hoćete, i primjere suprotna predznaka. Za predsjednika RS-a se, recimo, ne može reći kako je „u ono doba“ bio fan današnjih haških zatočenika – i najodgovornijih za ratne zločine i genocid koji je činjen uzduž i poprijeko. Bio je, naprotiv – treba biti pošten i priznati – u drugom vlaku. A danas? Ne želim sebi i dalje priznati kako se prometnuo u četnika – ali, ono što čini nije ništa benignije od ratnih čina Karadžića i Mladića. Uostalom, svako malo – a u pitanju je političar kojeg se tretira kao „najozbiljnijeg“ partnera u izgradnji bh. države i društva – ne odoli da se s njima i identificira. I da im – kao nedavno, na obilježavanju Dana Vojske i Dana boraca Republike Srpske – i u svojstvu prvog čovjeka entiteta oda počast. Jer su se, eto, borili za „slobodu Srpske“ – pa makar bili odgovorni i za ubojstva desetine tisuća nedužnih ljudi.

I, tko bi onda trebao biti prihvatljiviji, i više dobrodošao dakako – premijer istočnih susjeda, bivši četnik koji danas dolazi s porukama prijateljstva ili bivši protivnik četničke ideologije koji se danas izrodio u ono što od njega ni najsumnjičaviji nisu mogli očekivati. I bez kojega se, jednostavno, ne može? Što se, recimo, mene tiče, nema dvojbi – za bivšega sam četnika koji pokazuje sve znake europejske evolucije. I, bez ostatka se slažem s ocjenom mu da, kao što Srbi nisu „najbolje razumjeli što se događalo padom Berlinskoga zida“, tako njegovi sarajevski tužitelji malo razumiju što se to oko njih događa danas. I da tamo, gdje su centrale neprijatelja bile jučer, zakulisne igre uporno žele vidjeti za sva vremena.

I, tko bi onda trebao biti prihvatljiviji, i više dobrodošao dakako – premijer istočnih susjeda, bivši četnik koji danas dolazi s porukama prijateljstva ili bivši protivnik četničke ideologije koji se danas izrodio u ono što od njega ni najsumnjičaviji nisu mogli očekivati. I bez kojega se, jednostavno, ne može? Što se, recimo, mene tiče, nema dvojbi – za bivšega sam četnika koji pokazuje sve znake europejske evolucije.

Pri tome se, nažalost, ne želi vidjeti i vlastiti „prljavi veš“, pa i znaci istih sindroma kojima se, u slučaju jučerašnjeg Vučića, slavodobitno operira. Bivši reis, primjerice, ovih dana najavi kako je blizu odluci da se kandidira za člana državnoga predsjedništva. Jer to je, k'o biva, njegova obveza prema vlastitom narodu – i prema procesima koje je, među njima i „pitanje vjerskog i nacionalnog identiteta“, kao reis započeo. A potrebno ih je, hvalim te Bože, i dovršiti – posebice onaj koji se tiče države, i to one u kojoj bi Bošnjaci ovdje bili temeljni narod i u kojoj bi Srbima i Hrvatima bila osigurana ista prava koje Bošnjaci imaju u njihovim matičnim državama. Nešto ne registrirah posebno snažna protivljenja nakanama reisa „emeritusa“.

Uglavnom, sporadične zamjerke, i opet onih istih koji su kritički odnos prema njemu imali i do sada. Ali, zato mu, što se moglo i očekivati, aplaudira predsjednik Republike Srpske – jer bi, veli, reisova politika, u slučaju da dođe za člana Predsjedništva BiH, „bila jasna, a ne skrivena“, on bi „bio kuražan u iznošenju nekih stavova“ i ne bi mu ih, kao u slučaju današnjega člana kolektivnog šefa, iz podteksta trebalo iščitavati. I bio bi to, ako je po voždu, i najočigledniji dokaz kako „kod Bošnjaka postoji politika degradacije srpskog naroda i RS“. A onda, i novo ohrabrenje za procese koje je sam vožd pokrenuo – procese disolucije BiH i kao države i kao društva.

Ne registrirah, potom, ni kritički osvrt na tekst na ploči obnovljene sarajevske Vijećnice. U kojem, ako mi dobro prenesoše, stoji i to kako su je prije dvadesetak godina razorili srpski zločinci. Da je rušenje ovog spomenika kulture zločinački čin uopće nije sporno. Ali, i da je poruka na ploči obnovljene Vijećnice, ako je ovakva kao što čuh, još jedan primjer zagledanosti u prošlost – i to ni sporno. I to, zagledanosti koja se, u konačnici, može pokazati kao težak teret zajedničkoj budućnosti. I kao još jedan argument tezi – koja je ionako, na moju, a i žalost svog normalna svijeta, stekla pravo građanstva – kako BiH nema budućnost.
 
Uostalom, sačekajmo koji dan – i u to ćemo se, iako bih volio da nisam u pravu, i sami moći uvjeriti. Ali, tada će se moći postaviti i još jedno pitanje – treba li zbog takvih teza optuživati samo Milorada Dodika i njegov separatistički koncept? Ili se, recimo, i to ništa manji, dio krivnje nalazi i izvan njegova dvorišta – u bošnjačkoj politici koja sve uvjerljivije asocira na srpsku u bivšoj zajedničkoj državi. A ta vrsta pitanja, barem što se mene tiče, nije bez osnova. U prilog njoj, uostalom, govori i priča o četniku Vučiću, i planovi reisa „emeritusa“, i najnovija iskustva u vezi s „putovima revolucije“.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)