Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Unutrašnje tržište EU obuhvata područje bez granica koje podrazumijeva slobodu kretanja roba, osoba, usluga i kapitala; znači slobodu pružanja usluga turističkih vodiča. Zbog toga EU uslovljava da se nacionalne historije ne sagledavaju isključivo na nacionalnom nivou već u širem evropskom kontekstu. Tako se traži poznavanje historije Evrope od predantičkog perioda do modernog doba, da bi polaznik obuke stekao vještine pronalaženja sličnosti i razlike iz histrorija velikih carstava kao i pronalazio sličnosti i razlike nacionalne histrorije EU naroda.

Da li je moguće povući izvjesne paralele između događaja u različitih vremenima i historijskim kontekstima? Naravno da jeste posebno ako se radi o sličnim historijskim pretenzijama. Historija nas tako podučava da teritorijalne pretenzije i stvaranje interesnih zona od strane velikih sila za šta su koristili lokalne interese naših susjeda sa kraja XIX stoljeća u izvjesnom smislu mogu da se porede sa događajima sa kraja XX stoljeća.

Pitanje da li će rezultati upravo održanih izbora u susjednoj Srbiji, ulazak Hrvatske u EU ili politički haos u Ukrajini… imati nekog uticaja na Bosnu i Hercegovinu, nije dobro postavljeno? Naravno da svi događaji imaju određenog uticaja ali tako je to bilo i u vremenu kada nije bilo interneta i razvijenih elektronskih medija... Historija je pokazala da se potpaljena vatra iz raznih obavještajnih kuhinja velikih sila često otimala kontroli i pretvarala u stihiju.

Pokleklo Osmansko carstvo krajem XIX stoljeća, potaklo je borbu velikih sila Evrope za nova imperijalna širenja. Tako je počeo ustanak u Bosni i Hercegovini (1875-1878) poznat kao Nevesinjska puška. Prema izjavi srbijanskog pukovnika Milutina Despotovića koji je bio komandant svih ustaničkih snaga, ustanak je trebao da posluži Rusiji za rat sa Turskom.

Već u maju 1876. godine Srbija i Crna Gora su potakle etničke sukobe u Bosni i Hercegovini i sporazumijele se da će Srbija anektirati Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu. Posljedica bosansko-hercegovačkog ustanka i ratova je bio Berlinski kongres (1878) na kome su Srbija i Crna Gora dobili nezavisnost i određena teritorijalna proširenja, a Bosna i Hercegovina je pripala Austro-Ugarskoj.
 
Kako se realizirala ratna politika velikih sila u bosanskohercegovačkim gudurama u tim vremenima? U neobjavljenoj knjizi E. Bibanovića „Svjedočanstvo jednog vremena – Kulen Vakuf 1941“ korištene su, između ostalog, i izjave iz „Životopisa“  Pere Krece, jednog od organizatora ustanka oko Kulen Vakufa, a radi pobijanja netačnih izvještaja Arthura Evansa (1851-1941) Manchester Guardianu, koje je on u vrijeme ustanka slao iz Bosne i Hercegovine. 

Izvještaji sir Arthura Evansa u Manchester Guardianu su objavljivani kao senzacija varvarizma muslimana prema hrišćanima oko Kulen Vakufa, gdje je on (Evans) napravio uvid u „nijemo svjedočenje porušenih stvari“. Suprotno od njega (Evansa) svjedoči akter događanja Pero Kreco: „…Đemo (odemo – primjedba Z.B.) u Resenovac te kažemo da ćemo sutra na Kamenicu i dogovorimo se da kuće i staje popalimo, nek se onde više nemamo kud vratiti… Čim sutra svanu, prvi Tešo Janković, pekar, zapali svoju kolibu, tako sve po redu. Malo koja kuća da osta… Todor Sudčević, koji je sa četom bio u manastiru Rmanj više Kulen Vakufa, udari nama u pomoć, te jedan džemat zvani Lončići popali (pravoslavno selo)…  I tako šturmamo i han zauzmemo. Srbin handžija, siromah. Izbacimo djecu iz hana, han upalimo…“.

Pero Kreco je živopisnim jezikom zabilježio mnoge događaje iz vremena ustanka u Krajini (1876/78) iz kojih je vidljivo da su se velikodržavna očekivanja Rusije i Srbije (izazivanje etničkih sukoba) bitno razlikovala od njegovog (narodnog) hajdučkog poimanja svijeta. 

„Uzeh sve čete, kad na Vučjak ja viknu: „Četa stoj“. Znate li braćo kad smo ljetos dotjerali preko 1000 goveda sa Sanice, a od Pavla Babića ne bi smio ni džigericu uzeti, što preko njegove ruke ne prođe… Već sad smo u Trubaru, te svaki što nađe po kućama neka pojede, kukuruza ponesite jer je Austrija zatvorila granice da neda brašna… Eto Ilijice i nama plače: „Šta je ovo gospodo, sve četa po kućama pojede i obra kukuruze? Šta ćeš brate, četa je gladna pa mora da jede, a mi joj ne možemo zapovijedati. Kreco, ja znam da ti hoćeš i gospodin Bundalo, mogli da hoćete. Na to mu ja odgovorim: A zar ne znaš ljetos kada ja dođoh pred tvoju krčmu… i pružih ti gotov forint i zamolih da mi dadeš jedan vrč vina da častim Lazu Bokana, koji me uvijek rado prima u kuću, a ti mi reče: Čekaj, da mi jebeš mater, a nijesi znao da svačije jutro makar po jedno jebeno osvane...

Kako se noć primiče i mi se primičemo Crnom Vrhu, te opkolimo i u jednoj dolini nađosmo 35 dobrih kupreških volova i krava i nešto ovaca. Uhvatih Bilu i brata mu Peru Savića te im rekoh: „Znaš li Bile, nije davno bilo, prije 7 mjeseci, kad ti meni opsova mater…“ „Znam, gospodine vojvoda, danas ti je bog dopustio, radi šta hoćeš“. Metnem ga sa Perom u bukagije i Bilu ošinem pljuskom i tu u njegovoj kući nađosmo 6 kotlova punih mesa, vari se. Pojedemo to i otjeramo u Police Bilu i Peru u bukagijama kao konje…

…Sutradan piše meni general: Kreco, dobio sam pismo iz Spljeta. Ismet paša došao u Lijevno sa mnogo nizama, i dobio sam drugo pismo sa Zavalja, eto Pozderca sa svom Krajinom. Odmah pošalji u zbjegove da narod sa blagom bježi granici. Turska vojska mnoga ide na nas“ – zabilježio je vojvoda Kreco.

Ovo je bio početak kraja ustanka u ovom dijelu Bosne. Lički četnici su otišli u Liku, a bosanski su se rasuli kojekuda po zbjegovima.

Po prvi put u historiji svijeta, osim kratkog suđenja u Nirbergu nakon Drugog svjetskog rata, Haški tribunal sudi srednjoj i nižoj razini odgovornih za posljednji rat i počinjene zločine isključivo sa teritorije bivše države Jugoslavije (i Ruande). Odgovornost velikih igrača iz sjene za posljednji rat u Bosni i Hercegovini (kumovi Dejtonskog sporazuma: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija) ostaje za sada skrivena za obične smrtnike.

Na suđenju Slobodanu Miloševiću (24. jula 2003.) svjedokinja, ekspert suda, historičarka Odri Bading (Audrey Budding) je povukla izvjesne paralele između događaja sa kraja XIX stoljeća i događaja sa kraja XX stoljeća, posebno zato što su pretenzije na iste teritorije Bosne i Hercegovine bile u pitanju.

Veličina kriminala i zločina ondašnjih aktera koji su krali krave i konje uglavnom od svojih sunarodnjaka i današnjih naših savremenika, koji su odgovorni za najveće zločine na tlu Evrope od konca Drugog svjetskog rata i koji su iskoristili historijsku tranziciju kapitala iz društvenog oblika u privatni da pokradu milijarde i unesreće buduće generacije, je svakako neuporediva. Ta historijska činjenica (tzv. tranzicija kapitala) u posljednjem ratu na tlu Bosne i Hercegovine je potakla i doprinijela da narodne vođe Srba, Bošnjaka i Hrvata naprave nezapamćene dilove i udružene zločinačke poduhvate koji nisu zabilježeni u cjelokupnoj historiji. Posljednji rat je iz tih razloga narodnim poglavicama i njihovim družinama bio majka, a cijeloj bosansko-hercegovačkoj naciji nezapamćena tragedija.

Terapijom ratnog šoka, ljudi zbijeni u etničke torove su na blek svojih pastira pred izbore dvije decenije odgovarali horskim blejanjem. Stanje duha tri narodna stada (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) i pored svih događaja, svega što je rečeno i poznato, se ipak nije radikalno promijenilo. Promijenilo se uglavnom po onoj narodnoj „čujem blek, ne čujem zvek“.

Nakon izbora u susjednoj Srbiji i ubjedljive pobjede naprednjaka, ogromna većina birača je napokon pokazala želju da se izađe iz vremena konflikta u vrijeme napretka i ekonomskog progresa uz kažnjavanje glavnih aktera kriminalnih privatizacija.

Bosansko-hercegovački gladni građani su u do sada neviđenim vatrenim demonstracijama uputili očajnički zahtijev za uspostavljanje pravne države i kraj dvodecenijskoj pljački, a putem plenuma traže i dostižnu viziju ekonomskog napretka i to sve ove (2014.) godine (uz barem jednu ili dvije pobjede fudbalske reprezentacije).  

Pitanje da li će rezultati upravo održanih izbora u susjednoj Srbiji, ulazak Hrvatske u EU ili politički haos u Ukrajini… imati nekog uticaja na Bosnu i Hercegovinu, nije dobro postavljeno? Naravno da svi događaji imaju određenog uticaja ali tako je to bilo i u vremenu kada nije bilo interneta i razvijenih elektronskih medija. Studentske demonstracije iz Francuske 1968. godine su se proširile na cijelu Evropu, bivšu Jugoslaviju pa i na SAD, gdje su krvavo ugušene. Historija je pokazala da se potpaljena vatra iz raznih obavještajnih kuhinja velikih sila često otimala kontroli i pretvarala u stihiju.

Svi rečeni događaji i drugi koji nisu navedeni se dešavaju doslovno u našim stanovima, a politički akteri su naši svakodnevni kućni posjetioci. Pojavom interneta ljudi komuniciraju u globalnim razmjerama bez vremenskih i prostornih barijera. To je događaj veći od pojave Guttenbergovog štamparskog stroja koji je promijenio svijet.

Teoretičar medija Marshall McLuhan je prije pola stoljeća poručio: „Svijet je globalno selo - u kojem svakoga poznajemo i odmah uspostavljamo kontakt“. U knjizi „Medij je poruka“ sa kolegom Quentinom Fioreuom je utvrdio da je sam elektronski medij važniji od sadržaja ili značenja koje prenosi.

Historija Evrope poznaje stoljeća neprekidnog mira (antičko doba). Hoćemo da vjerujemo da razvojem interneta uz mukotrpnu izgradnju EU institucija svjetska civilizacija u bliskoj budućnosti može ukrotiti sebične interese pojedinih zemalja i alavost njihovih oligarhija - i ostvariti trajni mir.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)