Piše: Kemal Kurspahić (slobodnaevropa.org)

Sa „bosanskohercegovačkim proljećem“ 2014. mogla bi početi era efikasnijeg građanskog aktivizma i uspostava političke kulture polaganja računa i odgovornosti izabranih pred javnošću. Ako bude tako – i proljeće bi moglo potrajati.

Sarajevski prijatelj, kojem odmakle godine i narušeno zdravlje ne dozvoljavaju da se i lično pridruži protestima pred zgradama institucija vlasti, kaže kako ga ipak sve što se događa ovih nedjelja podsjeća na „sarajevsko proljeće“ koje ga podmlađuje i ispunjava ga nadom. Slično govore i moji šezdesetosmaški vršnjaci, poput Zdravka Grebe, koji se i pridružio demonstrantima vjerujući kako je to „nepovratan proces“. Iako su za dvije nedjelje, od najmasovnijeg protesta u petak 7. februara do okupljanja svega stotinjak demonstranata u četvrtak, 20. februara, masovnost i intenzitet demonstracija jenjali, svi kojima je do „proljeća“ imaju razloga i za zadovoljstvo i za nadu: njegovi učinci neće se mjeriti brojem demonstranata na ulicama nego njihovim uticajem na odluke i buduće ponašanje nosilaca vlasti.

Za protekle dvije nedjelje učesnici bosanskohercegovačke pobune obespravljenih na zadivljujući su način odbacili i prevladali sve pokušaje da se njihov bunt usmjeri ili prikaže kao diktat rulje i ulice; bošnjačka ujdurma protiv Srba, Hrvata i ostalih; borba za vlast među sadašnjim bošnjačkim vođama ili pretendentima na njihovo mjesto; protest sličan svim prethodnim koji su bili i prošli. Svi ti pokušaji kompromitacije masovnog javnog bunta su za sada odbačeni na ubjedljiv način.

Prvo: ta kletva „rulje i ulice“.

Zadivljujuće je kako je brzo energija masovnog nezadovoljstva od potencijalno nasilne i rušilačke anarhije počela da se organizuje – u formi plenuma građana – u demokratski utvrđene, inteligentno artikulisane i odlučno ispostavljene zahtjeve za ostvarivim i hitnim promjenama. U sarajevskom kantonu ti zahtjevi uključuju formiranje ekspertne vlade, reviziju primanja i povlastica nosilaca javnih funkcija u kantonu i njihovo usklađivanje s ekonomskom situacijom, reviziju privatizacije svih preduzeća u kantonu i formiranje nezavisne komisije eksperata koja će utvrditi štete i odgovornost policiskog osoblja za prekomjernu upotrebu sile i zlostavljanja privedenih prvih dana protesta.

Drugo: bošnjačka zavjera.

Demonstranti su, fokusirajući se isključivo na socijalne i ekonomske prioritete – uključujući i korupciju i privatizacijsku pljačku – odbili da budu gurnuti u tu prevlađujuću nacionalističku interpretaciju svega u Bosni i Hercegovini u proteklih dvadeset i kusur godina u kojoj je bilo dovoljno reducirati život na navodno prirodno sukobljavanje „naših“ protiv „njihovih“ pa da se uspostavljaju i čuvaju nacionalni torovi, dobijaju izbori i bezobzirno pljačka, sve u ime najvitalnijih nacionalnih interesa. Tu interpretaciju, u kojoj se pobuna reducira na pokušaj nasilne promjene ustavnog poretka, ponudili su vodeći srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini potcrtavajući je hitnim „konsultacijama o novonastaloj situaciji“ s pokroviteljima iz vrhova vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Na toj liniji angažovali su se i brojni javni radnici, analitičari i propagandisti a karakteristična je izjava filmskog reditelja Emira Kusturice koju je prenijela agencija Tanjug: on je događaje u federaciji ocijenio kao „apsolutno izrežirani koncept protiv Republike Srpske i stvaranje unitarne Bosne, odnosno hitnu potrebu rušenja Dejtonskog mirovnog sporazuma“.

Treće: borba za vlast.

Februarsko proljeće u Bosni i Hercegovini pokazalo je koliko je beznadno kompromitovana njena takozvana politička elita. Ona za pune dvije nedjelje nije izišla ni sa kakvim iole smislenim odgovorom na nezadovoljstvo građana. Njeno prvobitno reagovanje svodilo se na predvidivo „razumijevanje za opravdane zahtjeve građana i osudu nasilja i uništavanja imovine“ ali su ostavke premijera i vlada u četiri kantona pokazale i da su obespravljeni građani tek eskalacijom protesta najzad privukli pažnju vlasti. Po toj dimenziji, odgovornosti izabranih pred javnošću – sve do ostavki, smjenjivanja i ukidanja privilegija među kojima je bila i plata u punom iznosu punu godinu dana nakon silaska s vlasti – ovi protesti imaju potencijal da utiču i na ponašanje svih budućih vlasti. I na tom terenu su učesnici protesta postigli značajnu pobjedu odbijajući da prihvate upadljiva dodvoravanja aspiranata na liderstvo među Bošnjacima: pokazali su kako je za njih neprihvatljivo da se ovi protesti ne samo osuđuju ili ometaju nego i da se neodgovorno prisvajaju i zloupotrebljavaju u preuranjenoj izbornoj kampanji za oktobarske izbore. Te pokušaje – prisvajanja i političke zloupotrebe protesta – prepoznali su i dobronamjerni strani posmatrači i upozorili su kako je neprihvatljivo poticanje međunacionalnih napetosti i nastojanje da se u protestima stiču politički poeni. Odbijanje pokroviteljstva političkih stranaka i njihovih vođa nad protestima i afirmacija plenuma građana kao mjesta za iskazivanje volje i očekivanja javnosti predstavljaju značajan početni kapital ovog pokreta.

Četvrto: vjerovanje kako će i sve ovo biti i proći.

Nasuprot takvim predviđanjima, koja se zasnivaju na iskustvima s gašenjem energije ranijih slčinih protesta, „bosanskohercegovačko proljeće“ 2014. ima potencijal i početne rezultate koji ulivaju nadu da će se sa njima okončati bahatost, bezosjećajnost i prezir vlasti za posvemašnju bijedu u kojoj živi većina građana. Sa njima bi mogla početi era efikasnijeg građanskog aktivizma i uspostava političke kulture polaganja računa i odgovornosti izabranih pred javnošću. Ako bude tako – i proljeće bi moglo potrajati.