Mirjana nas je ugostila u svojoj kući u Bijakovićima ispred koje se često okupljaju znatiželjni hodočasnici, željni barem nakratko vidjeti “onu koja razgovara s Gospom”. Sjedimo “na sigurnome” od radoznalih hodočasničkih pogleda, u ugodno svježem podrumu kuće koji je pretvoren u blagovaonicu s nekoliko stolova za objedovanje. Mirjana i njezin muž Marko Soldo, tihi čovjek koji odaje dojam stabilnosti i koji nas je uveo u kuću a zatim se neprimjetno izgubio, imaju nekoliko soba u kojima ugošćuju hodočasnike, ali to su uglavnom njihovi prijatelji, pa valjda zato i ta blagovaonica više izgleda kao topli kutak za obiteljska okupljanja nego kao “klasično” pansionsko mjesto za objedovanje.

Međugorska vidjelica, odjevena u plavu košulju i jeans, sjedi u fotelji preko puta nas, ispod ukusno nacrtane slike na kojoj je prikazana Gospa od Guadalupe i sveti Juan Diego Cuauhtlatoatzin, svećenik iz 16. stoljeća kojemu se ukazala Djevica Marija i koji je 2002. godine postao prvi katolički svetac iz američkih domorodačkih naroda.

Izgleda pomalo umorno, ali istodobno opušteno i radosno. Dok uz kavu i kolače koje je napravila razgovaramo o svemu i svačemu, od iskustva odgajanja djece do prepričavanja anegdota o dosađivanju na predugim crkvenim propovijedima, moramo se s vremena na vrijeme podsjetiti na to da sjedimo s jednom od osoba čija se životna priča nalazi u središtu zbivanja koja su mnogi, iako Sveta Stolica svoj sud još važe, već proglasili najznačajnijim ukazanjem Marije koje se dogodilo u Katoličkoj crkvi dugo vremena unazad. A događaj koji je promijenio Mirjanin život zbio se prije 29 godina.

- Sjećam se kako sam se naljutila na Ivanku kada mi je rekla da vidi Gospu, mislila sam da me zeza. Nisam niti željela gledati prema Podbrdu, samo sam se okrenula i otišla, bila sam jako ljuta. Kada sam došla do prvih kuća, nešto me je tjeralo da se vratim natrag. Vratila sam se i ugledala Ivanku, koja je inače uvijek bila rumena, za razliku od mene koja sam bila blijedo ‘gradsko dijete’, kako gleda prema brdu bez imalo boje u licu.

Idući dan ponovno su došle na Podbrdo, poznatije po imenu Brdo ukazanja, zajedno s još četvero djece i gotovo cijelim selom. - Došli smo pred Gospu prvi put - kaže vidjelica - i našli je tamo kako čeka na nas.

Bio je to početak priče o Međugorju.

Rođena Sarajka s djevojačkim prezimenom Dragičević svako je ljeto od malih nogu dolazila u Bijakoviće i tamo gdje “osim duhana i loze nije bilo ničega” provodila svoje praznike. Roditelji i brat odlazili bi na more, a njoj je bilo ljepše u Hercegovini. Otac bi je plačući ispraćao na vlak, nadajući se da će se kći u zadnji tren predomisliti, ali to se ne bi događalo. Mirjana bi dolazila u Bijakoviće i tamo pomagala obitelji, ustajući u zoru da bi išla brati duhan.

Ukazanja su život uzorne učenice, odrasle u obitelji koja ju je odgajala kao vjernicu unatoč ateističkom okruženju (“Ja sam jedina vjerovala u Boga u svome razredu”) okrenula naopačke.

Nakon mjesec i pol dana viđenja u Međugorju, policija ju je jedan dan strpala u automobil i odvezla u Sarajevo, natrag roditeljima. Nije željela ići. Bojala se da će njenim odlaskom prestati ukazanja.

U Sarajevu su u njoj i njenoj obitelji vidjeli “rušitelja Jugoslavije”. Prijatelji su ih, priča, odjednom počeli izbjegavati.

Bez objašnjenja je izbačena iz elitne Treće gimnazije. Školovanje je nastavila u Petoj gimnaziji, u razredu koji su sačinjavali učenici izbačeni iz ostalih škola zbog problema s alkoholom i drogama.

- To je za mene bio smak svijeta - kaže bez imalo gorčine.

Slijedili su svakodnevni informativni razgovori i pretresi stana. Bojala se za goli život. Prijateljice iz Međugorja bile su zajedno, policija ih je u početku maltretirala, ali to je ipak uskoro prestalo. Ona je bila sama u Sarajevu.

- Kada je počeo rat u Bosni, jedan bivši policajac dao mi je kazetu jednog od ispitivanja.

Mirjana ju je gledala i slušala ne vjerujući da je ona, kao petnaestogodišnjakinja, bila toliko odlučna. - Kada sam je slušala, nisam mogla vjerovati kako sam odgovarala, da jedna 15-godišnjakinja može pokazati takvu odlučnost.

Ne sumnja da je Bog bio uz nju.

I dok priča cijelu tu tešku priču o svojemu duhovnom odrastanju, osmijeh joj ne silazi s lica. Kaže da joj, unatoč takvim sjećanjima, često nedostaje Sarajevo i da se voli vratiti u njega. Blizak joj je taj mentalitet “raje”, opuštenosti i prirodnosti, osjeća da mu i sama pripada. Voli se smijati i šaliti, kaže da ne razumije kršćane koji su osjetili ljubav Božju, a ostaju natmureni i neveseli.

Školovanje je prekinula nakon završene prve godine turizma u Sarajevu. Na pitanje žali li za prigodom za propuštenim obrazovanjem, odgovara nam da to nadoknađuje redovitim čitanjem. Voli beletristiku i povijesne knjige, najdraži su joj ruski klasici i trileri. Voli i filmove, ali samo one s “happy endom”, u kojima glavni junaci završe u sretnoj vezi ili ubojica bude pronađen.

Pitamo je kako je njezinoj obitelji, kako se oni nose s tim “bremenom”.

- Supruga Marka znam od malih nogu. On je oduvijek bio zaljubljen u mene.

Vjenčali su se 1989. godine, nakon nekoliko godina hodanja.

- On je otpočetka upoznat s Međugorjem i svime što se događalo u njemu. Jednostavno, on stavlja Boga na prvo mjesto, a onda je sve lakše. Ja sam za njega netko tko je u službi Božjoj.

A kćeri?

Mariju i Veroniku odgajala je tako da ih je učila voljeti Boga, nastojeći to postići bez ikakve prisile, a onda im je, kada je došlo vrijeme za to, objasnila da Bog ponekad bira neke ljude za neke zadaće, ne zato što su bolji od drugih, nego jednostavno tako bude. I tako su djevojčice shvatile da je Bog odabrao mamu za ukazanja. Marija je to shvatila dosta rano, pa je još kao dvogodišnja djevojčica na hvalisanje svoje prijateljice da joj “mama vozi auto” odgovorila da to nije ništa jer njezina “priča s Gospom”.

Branimir Boban, naš fotograf, nagovara je da izađemo van, na danje svjetlo kako bi mogao napraviti kvalitetnije snimke. Mirjana se malo nećka, boji se da će je pred kućom vidjeti hodočasnici i “navaliti na nju”. Priča nam kako su je na predzadnjem ukazanju, na kojem se okupilo oko 15 tisuća ljudi, toliko naguravali želeći je dodirnuti da je mislila da su joj slomili ruku. Bila je sva u modricama, pa joj je liječnica koja ju je pregledala rekla: “Da ti ne znam muža, mislila bih da te zlostavlja.” To je jedino što je žalosti - to što ljudi koji dolaze u Međugorje misle da vidioci znače nešto, da će ako ih dodirnu, dodirnuti Gospu.

A kako je to znati tajne o budućnosti čovječanstva, pitamo je.

- Treba proživjeti ukazanje da bi se to shvatilo. Pa ne čuvam ja tajne, to čini dragi Bog - govori Mirjana, žena koju je Djevica Marija odabrala za zajedničku molitvu za “nevjernike”, odnosno, kako ih Gospa zove, one koji nisu upoznali ljubav Božju. Razmišljala je zašto je baš nju odabrala za molitvu za njih i zaključila da je to vjerojatno zato što je velik dio svoje mladosti provela među onima koji ne vjeruju.

Ipak izlazimo van. Rani je popodnevni sat pa, na sreću, nema puno prolaznika. Oni malobrojni koji prođu kada ugledaju Mirjanu zastaju i pozdravljaju je, neki je i fotografiraju. Dok Branimir oblijeće oko vidjelice sa svojim fotoaparatom, s Podbrda dolazi suprug Marko i kćeri. U međugorskoj župi traje devetnica u čast obljetnice ukazanja i župljani redovito odlaze na Podbrdo. Kada predlažemo obiteljsku fotografiju “za novine”, i Marko i djevojčice nezainteresirano odmahuju rukom. - Znate, malo ih čuvamo dalje od tih medija - kaže Mirjana.

(Jutarnji List/dg)