VERA KRŽIŠNIK BUKIĆ:

Cazinska buna traje i danas!

Utrošili ste sedam godina života na istraživanje za potrebe Vaše knjige “Cazinska buna 1950.”. Kako danas, sa distance od 20 godina, gledate na taj period i kroz sve što ste prolazili, uključujući i prijetnje koje ste dobijali zbog pisanja ovih, kako su primljeni u dijelu javnosti, "satanskih stihova"? Kakva Vas sjećanja vežu za taj period Vašeg istraživanja i pisanja o Cazinskoj buni i kakve ste prijetnje dobijali?

Osjećaji koje sam zbog nastajanja knjige doživljavala prije 20 godina bili su mješoviti. Bila sam tada potpuno svjesna da stvaram jedno veoma značajno znanstveno djelo koje će, međutim, neminovno imati i šire, a različite društvene implikacije. Da će biti knjiga “Cazinska buna 1950.” značajno naučno dostignuće znala sam zbog toga jer sam na nekoliko godina prije nje doktorirala i objavila disertaciju iz tematike agrarnog i seljačkog pitanja u Bosanskoj krajini u prvom razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, a što je bila za mene važna stručna podloga za razumjevanje onih okolnosti ne samo u BiH ili Jugoslaviji, već i za razumijevanje položaja seljaštva u socijalizmu općenito. Bez tog prethodnog kontekstualnog poznavanja ukupnih društvenih prilika moj bi metodološki pristup, nakon donesene odluke da se upustim u pisanje jedne takve knjige kao što je kasnije ispala “Cazinska buna 1950.”, sigurno bio drugačiji, u svakom slučaju manje kompleksan i možda ne toliko konkretan kakav sam predstavila u toj knjizi. Naučna radoznalost koja me je tako strasno gurala u traženje odgovora na sva nova i mnogobrojna iskrsavajuća pitanja u mom istraživanju, stvarala je i neke okolnosti koje su za svakog istoričara delikatne naravi. Naime, kad je u pitanju tzv. savremena istorija, a u nju možemo danas slobodno ubrajati ne tek poslijeratno razdoblje već i samo vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogi društveni događaji i procesi još nisu posve završene istorijske činjenice, pa mora, tako, istoričar da se sam opredjeljuje šta je već zrelo za naučno tumačenje, a šta nije. Seljački ustanak u Cazinskoj krajini i Kordunu 1950. godine spadao je u drugoj polovici 1980-ih godina - kad sam sama dakle najintenzivnije istraživala ovu tematiku - među ta još ne posve završena zbivanja. No, da ne bih sada preduboko zaronila u inače potrebno višestrano objašnjavanje, neka ovom prilikom kažem samo to da je trebalo kritički ocjenjivati ne tek događaje, već i državni poredak kao sistem te konkretne pojedince koji su imali u ono vrijeme ključne funkcije u društvu od lokalne do savezne razine. I upravo u tom segmentu nastupili su problemi. Ako je autor knjige htio objasniti neko zbivanje, potrebno je bilo odgovorne pojedince imenovati. Eto, kad se saznalo da pišem jednu ozbiljnu knjigu o Cazinskoj buni više tih pojedinaca našlo se ugroženima pa su onda prijetnje, ovakve i onakve, počele da se upućuju meni. Naravno, nije mi bilo ugodno, ali me ipak nije hvatala panika. Kako su prijetnje počele da se redaju pri samom kraju nastajanja mog rukopisa, dileme nije bilo: previše sam već uložila da bih mogla odustati. Srećom sam već nakon izlaska knjige iz štampe uspjela izbjeći gotovo svaku moguću neugodnost zbog knjige. Istina, dok još nije izišla iz štampe, što se dogodilo u oktobru 1991. godine, sa porodicom nakon 23 godine života provedenog u Banjaluci, u ljeto 1991. vraćam se u Ljubljanu, svoj rodni grad.
 
 
Šta Vas je 1980-ih navelo da se počnete baviti ovom tada tabu temom i jeste li mogli pretpostaviti do kakvih ćete saznanja doći, obzirom da se o Cazinskoj buni dotad malo znalo?
 
Knjiga ”Cazinska buna 1950.” tretira odnos države i seljaštva u socijalizmu. Do važnih arhivskih dokumenta i za knjigu ključnog ja sam i došla kroz redovna arhivska istraživanja. Nije me niko uputio, jednostavno u 1984. godini naišla sam na jedan dokumenat, ključni za moju odluku da temu o Buni obradim u posebnoj knjizi. Prije o Buni nisam znala ništa, nikad o njoj ništa nisam bila ni čula. U istraživanju su se počela otvarati razna pitanja, imala sam i sreću da sam se uspjela dokopati cjelokupne arhive vojnog suđenja zajedno sa sačuvanom dokumentacijom UDB-e itd. Moj je rad na knjizi postajao sve intenzivniji i intenzivniji do 1991. kada se onda sve skupa strahovito brzo izdogađalo: završetak rukopisa, recenzije, štampanje, moj odlazak iz BiH, sve za četiri mjeseca.
 
Možete li izdvojiti situaciju, sudbinu ili priču nekih od ljudi s kojim sta tada razgovarali, da Vam se posebno urezala u pamćenje ili situaciju koja je označila prekretnicu u Vašem tadašnjem radu, kada ste, možda, dosli do ključnih, do tada nepoznatih informacija, a koje su postavile jasne obrise Vaše knjige i onoga što se zaista događalo za vrijeme i poslije Cazinske bune?
 
Ovo vaše pitanje je preširoko, zato ćete mi dozvoliti da se ograničim na jedan vidik, pošto bih inače mogla da pišem beskrajno. Drago mi je, međutim, što ću mogu sada predstaviti jednu priču koja, pretpostavljam, može biti ne samo  interesantna sama po sebi već je i poučna za svako doba pa i za danas, i to još naročito u Bosni i Hercegovini. Komandant Cazinske bune, Milan Božić, ugledni seljak iz srpskog sela Crnaja (selo između muslimanskih sela Tršca i Šturlića) i Ale Čović, njegov zamjenik, iz sela Liskovac, inače vođa Muslimana u buni, mjesec dana nakon bune, pored još nekolicine, osuđeni su na smrt. U novembru 1950. kaznu streljanjem je država i izvršila. Prije streljanja upitani su koja im je posljednja želja. Obojica su odgovorili isto, a to je da ih ukopaju skupa u istu raku, u jedan grob. Jeste da su njih dvojica bili već i prijatelji prije Bune, ali ta njihova simbolična želja govori mnogo više. A da Cazinska buna koja je započela 1950. godine i sa mnoštvom negativnih posljedica trajala još decenijama, ni danas u više aspekata nije završena, svjedoči jako mnogo pokazatelja. Baš preko moje knjige upoznali su se potomci Milana Božića i Ale Čovića, njihovi sinovi koji su u međuvremenu također postali veliki prijatelji, a i odlučni protagoniste jednog gibanja za rehabilitaciju učesnika događanja u vezi sa Bunom. Nedavno su, uz još nekolicinu najvećih stradalnika bune, potpisali jedan stručno sročen akt "REZOLUCIJU O CAZINSKOJ BUNI I O OSUDI ODMAZDE DRŽAVE PREMA NARODU CAZINSKE KRAJINE I KORDUNA 1950. GODINE", sa namjerom da ga usvoje najviša politička tijela dviju novo nastalih država, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u povodu 60 godišnjice bune.  No, valjda je upravo danas, 28. juna, na sjednici Komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH taj akt zapravo zloupotrebljen, kako mi je javio sin streljanog Ale Čovića Ahmet Čović, i sa ogorčenom porukom da je potrebno zbog učinjene diverzije jednog poslanika Cazinsku bunu  iz 1950 godine, sada 60 godina kasnije, nastaviti. U ime najvećih stradalnika Bune i u svoje ime Ahmet Čović je na toj Komisiji tražio da se odbaci prijedlog neke druge Rezolucije tog jednog poslanika koji se bio još od ranije sam ponudio uložiti u proceduru Rezoluciju sa potpisima stradalnika bune, a onda u zadnji čas izveo nevjerovatnu prijevaru na otvorenoj sceni. No, nadam se i ja, skupa sa Ahmetom Čovićem i ostalim potpisnicima njihove Rezolucije, da će Predstavnički dom Parlamenta BiH na sjednici zadnjeg dana juna odgovorno odreagirati na najnoviji zaplet oko Cazinske bune.