Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Kako starim hvatam sebe da sve više ličim na Homera Simpsona; ćelav sam i imam trbušinu, malo mi fali da sasvim požutim, po čitav dan sjedim na sofi i buljim u ekran; doduše, ne gledam televiziju kao Homer, već uglavnom filmove, i ne pijem pivu, već vino, ali koja razlika. Time se ruši teza autora serije Mata Groeinga, čije sam predavanje slušao prije desetak dana na festivalu u Annecyu, koji misli da ljudi vole Homera „jer je on onakav kako svijet vidi tipičnog Amerikanca“. Koliko god da njegova američka nacionalnost nije nebitna, bit će prije da je uzrok Homerove planetarne popularnosti to što je on tipični Zemljanin – što se mene tiče Homer bi se komotno mogao zvati Omer.    
 
Danas nije lako napisati nešto suvislo, pogotovo nešto novo o „Simpsonima“, televizijskoj seriji o kojoj su u proteklih petnaestak godina knjige i doktorati izlazili kao na pokretnoj traci. No, zato se mogu pohvaliti da sam među prvima, ako ne i prvi, u bivšoj Jugovini pisao o ovoj seriji. Bilo je to prije dvadesetak godina, kad se danas slavna, a tada još uvijek manje-više nepoznata crtana familija tek pojavila na našim prostorima. U tadašnjoj sarajevskoj „Nedjelji“ prorekao sam da će to biti najveći uspjeh nekog televizijski produciranog crtanog filma, a ispalo je još i više od toga – najveći uspjeh nekog programa od kako televizija postoji. Do sada je proizvedeno blizu 500 epizoda koje su vidjele milijarde očiju širom svijeta, a masovna pomama za Homerom i kompanijom još traje. Sam Groening kaže da će razmišljati o penziji kad napravi još 500 epizoda.
   

Humor najbolje funkcionira ako smo u stanju zamisliti i prepoznati sebe same u predočenim situacijama. Zato su „Simpsoni“ smiješni do kosti. Ludilo te serije je ludilo mozga ispranog u masmedijskoj centrifugi. Čovjek današnjice nalazi se u fiktivnom svijetu veći dio svog budnog vremena; oko nas sa svih strana neprekidno bulje neki ekrani i mi buljimo u njih. Mediji produžuju, ali i usmjeravaju naš pogled, mediji pojačavaju naš sluh, ali i vrše selekciju onoga što ćemo čuti, zahvaljujući medijima naša percepcija je u stanju permanentne transformacije. U prirodnoj percepciji mi sami, svjesno ili nesvjesno, biramo one detalje na koje ćemo se koncentrirati. U medijima je to neko drugi izabrao za nas te je naš doživljaj svijeta neprekidno izložen utjecaju tuđeg odabira, čime se moderni čovjek od onoga koji izabire informacije sve više pretvara u onog koji ih samo prima.

 
Ne znam da li je Mat Groening čitao filozofiju neoplatoniste Straussa, za koju neki tvrde da se nalazi u osnovi ideologije neoliberalne političke klike koja danas vlada svijetom. Strauss dijeli ljude u tri vrste. U prvu spadaju „obični ljudi“,  takvi koji sanjaju o bogatstvu, bezbrižnom ljenčarenju, parama i lagodnom životu. Druge Strauss naziva "džentlmeni" koji su ambiciozni, vole raditi i žele uspjeh. Treći su pak po Straussu, baš kao što su bili i po Platonu, „mudraci“ ili kako ih je Heraklit nazivao „budni“ („Oni koji su budni dijele svijet između sebe“), dakle oni malobrojni koji "uviđaju tragičnu osnovu života i ne slave nikakve bogove“. Ipak oni svoja saznanja ne mogu posredovati neupućenim „džentlmenima“, a pogotovu ne „običnima“ jer bi ona njima bila neizdrživa. „Saopćiti istinu masama značilo bi ne samo da bi se bijes ljudi mogao okrenuti protiv onih koji su tu istinu doznali već i to da bi istina vrlo vjerovatno bila kobna za cijelu ljudsku zajednicu", tvrdi Strauss.

  
Uspjeh Homera Simpsona koji sigurno nije „mudrac“ (čak niti „džentlmen“) dolazi otuda što je on jedan od nas šest-sedam milijardi "običnih" čiji su mozgovi permanentno izloženi utjecaju medijskog deterdženta i omekšivača. Homer pri tome nije nikakav opasni pobunjenik; on je još gore od toga – on je karikatura „običnog“. On je naime još gluplji nego što treba, u stanju je beskrajno se diviti bilmezima svih spolova koji su takozvane zvijezde i sa neviđenim entuzijazmom vjerovati u sve što mu televizija kaže. Kada mu, recimo, žele oduzeti privatnosti putem "Big Brothersa", on ide još dalje i skine se do gola. Ukratko, on je, poput nekog postmodernog vojnika Švejka, još veća budala nego što se od njega očekuje. I baš kao njegov veliki češki prethodnik, uspijeva se, namjerno ili nenamjerno, narugati „mudracima“ koji gospodare našom stvarnošću, pa im i to malo, hoće prisvojiti i naše male privatne živote. Homer je jedini od nas „običnih“ koji se ugurao u velike medije dokazujući da Strauss nije u pravu kad kaže da bi nam istina bila nepodnošljiva. Podnosimo je sve dotle dok se možemo zajebavati i sa istinama i sa mudracima.  I tako jedno 500 puta u produkciji nikog drugog do desničarske televizije „Fox“.

Na spomenutom predavanju Groening je rekao da je njegov studio bio posljednji u Americi koji se digitalizirao. Bilo mu, veli, s jedne strane žao otpuštati ljude koji su bojili i kopirali crteže, a s druge bilo mu mrsko. Dugo mu se nije dalo ni praviti kino-verziju "Simpsona" koja je izašla tek prije tri godine. No, danas su "Simpsoni" digitalizirani i dijelo su, naravno, opće konvergencijske kulture našeg doba. Šta nam je dakle novoga donijela digitalizacija i kino-verzija „Simpsona“ u odnosu na tradicionalno produciranu seriju? Ništa posebno i hvala Bogu da je tako. Mislim zapravo da niko od miliona gledatelji nije ni primijetio neku promjenu. Jedino je duže trajanje kino-verzije omogućilo susret više likova na ekranu pa je to bilo prvi put da sve likove odjednom vidimo na okupu, a sa stanovišta likovnosti filmski ekran je obogaćen dubinskim i masovnim scenama. Iako kao i kod serije dominira situacijski humor, u filmu su se malo više pomogli činjenicom da su „Simpsoni“ ipak nacrtani, pa je film obogaćen duhovitim vizualnim gegovima kao, recimo, onaj u kome je Homerov mozak prikazan kao mehanički majmun. Primjetan je i veći broj takozvanih „refleksivnih“ viceva, kao kada se Homer u kino-verziji serije direktno obraća publici otvoreno nam poručujući da smo kreteni što smo platili kino-ulaznicu kad smo „to isto mogli gledati na televiziji“, ili za američku vladu hladno izjavi da je skupina bandita, a kada se nađe na Aljasci, kaže nam da se „više nikada neće vratiti u Ameriku“.
  
U pravu su naravno kritičari koji su napisali da ima mnogo epizoda koje su bolje i smješnije od filma. Ja kažem: pa šta? U pravu smo i mi koji volimo film, jer bilo bi zbilja pretjerano očekivati da film nadmaši baš svaku epizodu. Uostalom, najbolje o filmu govori činjenica da nam se čini da on zapravo i ne traje duže od jedne tv-epizode; tek pogledom na sat vidiš da je trajao dva puta duže.
  
Čovjek od smijeha nema vremena za vrijeme.