Piše: Mile LASIĆ

U trenutku kada ovi redovi ugledaju svjetlo dana bit će već završena retrospektivna izložba Sofije Naletilić Penavuše u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu, organizirana od strane vrijednih djelatnika FG u povodu 10. obljetnice Penavušine smrti. (Tako je glasila uvodna rečenica u reportaži rađenoj za KUN prije šest godina.) Tko nije došao i nije vidio probranih 100 izložaka pokojne Sofije Naletilić, koju nitko ni u umjetničkom svijetu ne zove do “baba Panavuša”, ima za čim žaliti. Jer, organizatori restrospektive (26.05.2004. – 16.06.2004.) su se doista potrudili da probrani Penavušini radovi omoguće svakomu barem naslutiti o kakvom je umjetničkom bogatom naslijeđu riječ. Pod organizatorima misle se, naravno, ravnatelj i umjetnički voditelj Franjevačke galerije fra Jozo Pejić i fra Vendelin Karačić, kojima je uspjelo da iz “privatnih zbirki”, uglavnom obitelj Naletilić i Mikulić, gdje je udata Penavušina unuka Ružica, te umjetničkih predmeta u vlasništvu FG prezentiraju možda i ponajbolje od 7.000 skulptura, koliko ih je Penavuša u njenom kratkom umjetničkom životu uspjela  napraviti. Šteta, kažimo već ovdje, da retrospektivu ove nesvakidašnje hercegovačke žene-umjetnice nije vidjelo još više posjetitelja iz BiH i Hrvatske, ali to se valjda  dade u budućnosti ispraviti.

Čudesni svijet ptica babe Penavuše: Kada su tamo neke godine istaknutom hrvatskom slikaru Edi Murtiću lopovi opljačkali vikendicu u Poreču, prva njegova briga nisu bile vlastite slike i vrijednosti nego je li ukradena “Čaplja” babe Penavuše?

Sofija Naletilić je rođena 1913. godine u Mokrom pored Širokog Brijega, opismenila se tek u 10. godini života i nije se mnogo razlikovala od drugih herecegovačkih žena sve do njene 64. godine života kada je, koliko se zna, napravila svoj prvi kip. Već spomenuti fra Vendelin Karačić napisat će u katalogu uz ovu retrospektivu da je početak Penavušinog umjetničkog života plod “stjecaja okolnosti”, jer je unuku Draganu “izdiljala ticu” za školu u danima dok je tugovala za jednim od svoje šestoro djece, rano preminulim sinom Vitomirom, pa se  u (p)tici za njenog unuka moralo naći ponešto od Penavušinog decenijama prikrivanog umjetničkog genija. Ona je, tvrdi fra Vendelin, već od ranije vidjela u “trišnjama i jasenju”, u “drinovini i grabovini” i u “drvarici i svuda oko sebe” ono što drugi nisu mogli vidjeti. Fra Vendelin misli da je priprosta starica u grubim predmetima oko sebe vidjela “pritajena Božija stvorenja”, o čemu se nema razloga sporiti. Bilo kako bilo, kada je već jednom počela s oblikovanjem i ispoljavanjem svoga umjetničkog i ljudskog bitka na ovaj način, više nije mogla stati. Podrumi njene kuće su se počeli puniti čudesnim životinjskim svijetom, kao i mitskim junacima i biblijskim likovima. I kako to već biva, ubrzo su se za nju počeli interesirati novinari i “ljudi od struke”.

Stariji čitatelji ove priče se, vjerojatno, mogu prisjetiti da je u nekada čitanom i uglednom zagrebačkom magazinu “Start” izišla početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća ekskluzivna priča o “baba Penavuši”, koja je potom izazvala hodočašće stručnog i pohlepnog svijeta u pravcu njene kuće i “umjetničke radionice”, zapravo obične garaže. Nesebična kakva je već bila, a možda i nesvjesna dometa vrijednosti njenih skulptura, poklanjala ih je svakom posjetitelju. Fra Vendelin misli da poneki manje ili više važni posjetitelji bivšega i aktualnoga režima imaju čak i po 15 skulptura legendarne Penavuše. Uslijedilo je svojevrsno natjecanje novinara i likovnih kritičara u epitetima upućenim jednoj hercegovačkoj starici i njenom umjetničkom geniju. Godine 1985. je izlagala u Galeriji Forum u Zagrebu, potom je uslijedilo 20 samostalnih i 20 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (između ostalih i u norveškom Bergenu), proglašena je “osobom godine” u nekim hrvatskim listovima, te kao kruna svega uslijedilo je izlaganje 1992. godine na skupnoj izložbi “1000 godina skulpture na tlu Hrvatske” u Muzejskom prostoru u Zagrebu, na kojoj je Penavuša bila uz Petra Smajića jedina prisutna od svih naivnih likovnih umjetnika.

Penavuša je dobitnica i Grand Prix-a na međunarodnoj izložbi naivne umjetnosti  “Insita ‘94” u Bratislavi, gdje je izlagalo 235 “naivaca” iz cijelog svijeta, što joj je omogućilo i posthumnu samostalnu izložbu na sljedećoj Insiti, realiziranoj 1997. godine. Vrata pariških i newyorkških galerija već su podobro bila odškrinuta, tvrdi fra Vendelin, ali do realizacije samostalnih izložbi u ovim metropolama nije došlo, nažalost, iz organizacijskih slabosti i nedostatka sredstava.

Voditelja umjetničkog programa FG fra Vendelina zatekli smo inače prije šest godina u trenutku dok je skupini hercegovačkih đaka davao – u okruženju Penavušinih eksponata – vjerojatno prve prave pouke iz umjetnosti. “Kada umjetnik izvaja orla”, objašnjavao je  nestašnoj hercegovačkoj djeci fra Vendelin, “onda je to nešto više nego živi orao”! (Uzgred rečeno, fra Vendelin kaže da me poznao po glasu, iako se nismo vidjeli vise od 30 godina. Potom i sam osluškujem boju njegova glasa  i shvaćam kako “boja glasa” posljednja stari.) Iako umoran od pastoralnih, spisateljskih i likovno-umjetničkih obveza, fra Vendelin  pristaje da za KUN kaže koju riječ o čudesnoj hercegovačkoj starici koja je “otišla k nebesnicima živjeti u vječnost, ali je na jedinstven i neponovljiv način nastavila živjeti u svijetu umjetnosti svojim kiparskim djelima”.                                                                

Tko zna da Penavuša nikada u životu nije imala prilike posjetiti jednu umjetničku galeriju, pa ni ovu, kaže fra Vendelin, nego se mogla služiti samo dječjim čitankama i slikovnicama, znat će dodatno cijeniti činjenicu da je jedna hercegovačka starica ostavila čovječanstvu umjetničko djelo neponovljive ljepote. “Preklopila se osjećajnost i žalost za izgubljenim sinom”, objašnjava “Penavušinu tajnu” fra Vendelin, koji neće da kaže, ali skoro sam siguran da je upravo on jedan od glavnih “krivaca” za otkriće i mitski status “babe Penavuše” ne samo među Hercegovcima i Hrvatima. Fra Vendelin nam govori potom o vremenu dok se za Penavušu nije znalo dalje od Oklaja, sela pored Širokog Brijega. Potom su širokobriješki svećenici, možda i on osobno, posredovali jednu Penavušinu figuru (“Abrahama”)  duvanjskom samostanu, gdje je dugo vremena ležala neocijenjena i potcijenjena, sve dok je nisu vidjeli neki eksperti za likovnu umjetnost.

Sofija Naletilić je rođena 1913. godine u Mokrom pored Širokog Brijega, opismenila se tek u 10. godini života i nije se mnogo razlikovala od drugih herecegovačkih žena sve do njene 64. godine života kada je, koliko se zna, napravila svoj prvi kip

Potom je uslijedila već opisana euforija u novinama i stručnim časopisima. Ilustracije radi, za Josipa Depola je bila zanimljiva ova “sedamdesetogodišnja hercegovačka seljanka sa stanovišta pefektno savladane forme”, kao i činjenica da se “natprosječna darovitost, a o njoj je upravo riječ kod Penavuše, probija mimo akademija, mimo zanata, mimo povijesnih uslovljenosti, ukratko, mimo konvencija i bilo kakvih shema”. Zagrebačka povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Vlasta Gracin će mnogo godina poslije Penavušine smrti napisati da su kipovi životinja upravo ono “po čemu je Penavuša najviše svoja i u čemu je najkreativnija”, tj. da je njezin “bestijarij prava Noeva arka”. Našem čitatelju može biti, možda, najrazumljivija istinita  anegdota koju je za KUN ispričao fra Vendelin. Kada su tamo neke godine istaknutom hrvatskom slikaru Edi Murtiću (i on je nažalost umro u međuvremenu) lopovi opljačkali vikendicu u Poreču, prva njegova briga nisu bile vlastite slike i vrijednosti, nego je li ukradena “Čaplja” babe Penavuše?

Priča o čudesnom svijetu babe Penavuše nema kraja, no privest ćemo je makar ovdje konstatcijom fra Vendelinovom u katalogu uz ovu retrospektivu, kako je kiparica Sofija Naletilić Penavuša “svojim opusom obilježila naš kulturni krajolik”, te njegovom blagom zamolbom da oni koji se pitaju “u ne odveć dalekoj budućnosti” pomognu da se otvori “likovna galerija sa stalnim postavom Penavušinih radova i pod njezinim imenom”. (Od tog – pogađate već – do danas nema ništa!)