Opšti pogled na društveno-političku i kulturno-prosvjetnu situaciju u Bosni i Hercegovini neposredno pred austrougarsku okupaciju

Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

U prvom poglavlju našeg feljtona o časopisu Bosanska vila pokušaćemo ukratko osvijetliti stanje koje je vladalo u Bosni i Hercegovini neposredno pred austougarsku okupaciju. Tačnije, izložićemo stanje u kojem se nalazila kulturno-prosvjetna djelatnost u Bosni pred konačni slom osmanske vladavine. Kada kažemo slom osmanske vladavine mislimo prije svega na dolazak austorugarske monarhije na ove prostore, te prevlast koju je ona odnijela u odnosu na dotadašnju osmansku vlast. Ovaj dio, iako na prvi pogled nema direktnog dodira sa predmetom našeg bavljenja (časopisom Bosanska vila), važan nam je kako bi smo na osnovu njega prikazali neke od glavnih odlika i strujanja predaustorugarskog  perioda što će nam u krajnjoj instanci omogućiti da jasnije pokažemo stvarni značaj Vile u prosvjećivanju i opismenjavanju naroda, te njenu ogromnu ulogu u podizanju kulturne svijesti do tada, pod uticajem stranog osvajača, potpuno ugušene i slomljene.

Pad Bosne i Hercegovine pod tursku vlast (2) usljed brojnih nepovoljnih društveno-političkih prilika donosi vijekove gotovo potpune kulturne i prosvjetne stagnacije, te vijekove nazadovanja na svim poljima koji imaju bilo kakve veze sa pitanjima narodnog prosvjećivanja, obrazovanja i kulturnog stvaranja. Koliko se tursko osvajanje Bosne nepovoljno odrazilo u prosvjetno-kulturnoj oblasti, te koliko je ono uticalo na stagniranje i nazadovanje u svakom pogledu, a kako u svom djelu Bosanskohercegovački listovi u 19. vijeku piše Todor Kruševac, najbolje ilustruje podatak da poslije gašenja goraždanske štamparije, koja je djelovala pri hramu Sv. Velikomučenika Georgija u Goraždu, 1531. godine nije na bosanskom tlu više od tri stotine godina nikakva štamparija postojala ni radila. Turska invazija,  kako dalje navodi Kruševac, je djelovala nepovoljno na sve životne tokove i umrtvila društvo u toj mjeri da se u njemu dugo nije ni osjećala potreba za sličnim poduhvatom. Nepostojanje štamparija, te samim tim i nepostojanje veće književne i stvaralačke produkcije direktno je uticalo i na nepostojanje obrazovnih ustanova koje bi radile na opismenjavanju naroda, što je dovelo do toga da Bosna, kao turska provincija, vijekovima ostane u odnosu na svoje susjedstvo, a u još većoj mjeri u odnosu na druge zemlje van Turske imperije, izolovana i nerazvijena u svakom pogledu. To će u vidu kulturološkog kašnjenja ostaviti duboke posljedice u razvoju svih kasnijih generacija na ovim prostorima, pa slobodno možemo reći da se one u određenoj mjeri osjećaju i danas prisutne.

"Narodne mase, neprosvećene i praznoverne, živele su primitivno pod feudalno-esnafskom stegom, izložene eksploataciji, pritisku i samovolji s raznih strana. Kakva je zaostalost vladala vidi se i po tome što u celoj zemlji, osim ponekog vakufa i nazovi škole, nema ni jedne ustanove koja se bavi prosvetno-kulturnim ciljevima. Političke prilike bile su vrlo nesređene i narodu nepodnošljive".(3)

Promjene u položaju do tada potpuno obespravljene i potlačene hrišćanske raje unekoliko dolaze sa razdobljem reformi koje je trajalo od 1851. do 1878. godine. To vrijeme se odlikovalo stalnim previranjima i borbama domaćih feudalnih snaga sa centralnom vladom, a ticala se opiranja domaćih feudalaca reformama, koje su u konačnici uspjele za vrijeme valije Tahir-paše da potvrde zatečene agrarne odnose, pa uz to čak i da silom nametnu kmetovima trećinu. U to vrijeme pod uticajem nadolazećih prosvjetiteljskih ideja iz vanjskog svijeta, te reformama koje je sultan obećao, a koje su se odnosile na položaj raje, hatišerifom još 1839. a potvrdio hatihumajumom 1856. godine raja počinje aktivnije da se interesuje za promjenu svog položaja. Ipak, ono što je sultan obećao bilo je samo djelimično sprovedeno, tako da se, na kraju, položaj raje nije umnogome promjenio. Određeni ustupci raji su, naprotiv, doveli do pogoršanja odnosa između lokalnog muslimanskog stanovništva i hrišćanske raje. Lokalno muslimansko stanovništvo je ustupke koji su pruženi raji doživjelo kao prijetnju koja je ugrožavala njihova dotadašnja prava.

U tom razdoblju dolazi do radikalizacije odnosa između pripadnika različitih bosanskih konfesija koja će trajati sve do autrougarske aneksije kada dolazi do relaksacije zategnutih odnosa i djelimičnog otvaranja i međusobne saradnje među etničkim grupama u čemu je Bosanska vila kao posrednik takođe odigrala značajnu ulogu.

Konačno, kada su Turci ugušili pobunu protiv reformi dolazi do zavođenja upravnog centralizma što je značilo da se na sva važnija mjesta u Bosni postavljaju za vladaoce službenici Osmanlije. Osmanlije su vjerovale da će time uspostaviti red u Bosanskom vilajetu, obrazovanom 1865. godine, i uspjeti sprovođenjem reformi popraviti situaciju u njemu. „Privreda, međutim, nije bila osposobljena za veće finansijske terete kakve zahteva moderna organizacija države, pa se u novim prilikama njeno stanje čak i pogoršalo: administracija je uvećavala poreze, ne oslobađajući narod starih metoda nasilja i korupcije, dok je ubiranje nameta putem zakupnika pružilo idealne mogućnosti za mnogobrojne zloupotrebe.“ ...“Na samovolju i korumpiranost stambolske birokratije čule su se uskoro pritužbe s raznih strana, u kojima se tvrdilo da je ta birokratij, umesto da smiri zemlju i modernizuje upravu, nadmašila svoje prethodnike u samovolji i pritisku nad narodom.“ (4)

Ipak, ovakvo i dalje jako loše stanje nije obeshrabrilo raju u traženju načina i sredstva kako izaći iz potpuno podređenog položaja i kulturne zaostalosti. Ta nastojanja će u narednom periodu dovesti do javljanja prvih prosvjetiteljskih ideja i prvih inicjativa za otvaranje škola i pokretanja štamparija.

(BLIN MAGAZIN)

* Autor se ovom prilikom zahvaljuje MEDIACENTRU Sarajevo na ustupanju digitalizovane arhive časopisa “Bosanska vila”, te profesoru Enveru Kazazu na koordinaciji i pomoći pri izboru korištene literture.