Pšie: Veselin Gatalo Glas Srpske

Internet je odlična stvar, treba ga savladati i početi koristiti, ako već niste. Novine neće nestati, mogu se samo izmijeniti i nastaviti živjeti promijenjene, ali internet je neizbježan.

Kad sumnjam u nešto, ja uzmem dasku dugmaru kompjutera, opkoračim je i idem u svijet informacija. Otvori se tu puno prozora, otvore se počesto i oči zalivene ljepilom s Televizije i otčepe uši nalivene voskom s Radija. Nađe čovjek negaciju ili potvrdu toga što misli; a nekada, bogme, i promijeni mišljenje.

Često čitam sarajevski Depo portal, oni su široki, objave svašta. Fin je svijet koji to uređuje, znam ih. Prva liga ljudi i žene. Baš demokratski medij. Nađem i tekst u kojem me mladi Evropljanin iz Naše stranke Bojan Bajić prozva pa time i pozva na odgovor.

Ja sam mislio da je Bojan Bajić, recimo, stoički i muški, srpski i junački, podnio poraz na izborima i da u svom Rudom tiho čeka sljedeću političku priliku ili kakvu novu donaciju, da piše kakav proevropski projekt ili program koji će izvući BiH iz klopke beznađa, a njega opet dovesti na TV i u banku po pare. Ili se ipak predomislio, zavukao ruke u duboke i nadam se pune džepove i za primljene pare ipak pokušava pokrenuti tog svog famoznog "Vodenog ćiru". Ili se bavi doniranim svinjama koje su mu (a možda i sad jesu) za sitne pare čuvale nesretne žene iz Rudog. Ili je reaktivirao donirani internet-kafe i ponovo se, na krilima donatora, bavi savremenim sajber-ugostiteljstvom.

Eto, saznajem na internetu da se bavi i pisanjem. I da ide u istočnosarajevske kafiće pa tamo čita "Glas Srpske". Dobro to, i ja se bavim pisanjem i idem u istočnomostarke kafiće, ali on se bavi mnome, a da ja nisam njime. Pa, super, aferim, neka. Čast mi nije, ali zadovoljstvo jeste. Volim proširiti krug onih o kojima pišem. Bojane, dobrodošao u klub palamudraca koje povremeno spomenem, bez zadnje namjere, naravno. Ali i bez interesa, kako to već kod nas, kako ti reče, "Srbenda", biva. Hm, kad ti to kažeš, to "Srbenda", Bojo, zvuči mi kao kompliment. Znaš, ovdje u Hercegovini uglavnom ne žive tako mehki i podatni Srbi kao što si ti, koji bi se svidjeli tebi i kolegama iz SDP-a ili "Naše stranke". Nakrivo smo nasađeni, šta ćeš. I te, kako kažeš "Istočnomostarske Srbende", i oni su ti zlo i naopako, nimalo multikulturno, podatno i evropeizirano kao ti. Zato ih više skoro i nema u Istočnom Mostaru. Kad odem na kafu u Zapadni, ozbiljno se poremeti nacionalna struktura u Istočnom.

Glas srbendski

Prvo mala ispravka za Boju. Nije da me ne zovu i ne daju dnevnice. Recimo, honorara za predstavu "Ja sam pas i zovem se Salvatore", koja se izvodi u Srbiji, odrekao sam se u humanitarne svrhe. Ne znaš? Pa, nisam ni rekao, time se kite političari kad daju kakvu sitnež, povukao si me za dasku dugmaru. Neću da neko pomisli da sam dobar čovjek, nisam i ne namjeravam biti.

I u Srbiji sam dobio nagradu neki dan za najbolju monodramu za djecu, valjda što sam Srbin, šta li, po nacionalnom ključu... U žiriju bio i Pero Zubac, s njim sam na ratnoj nozi. Zvali su me i tamo, ali mi nešto daleko bilo. Nije mi se dalo odvojit od mojih Hrvata i, kako ti reče, muslimana.

U srijedu su me zvali da govorim o književnosti, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača. I jesam. Nisi došao, daleko ti je kao i meni Novi Sad, a ti čitaš Lovrenovića, kako si napisao. Ja ti baš o tim Lovrenovićevim bosanskim stećcima koji su uglavnom u Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Rumuniji i Crnoj Gori, baš i ne pišem, pa te vjerovatno ne bi ni zanimalo šta govorim. Usput, valjda su ti u Našoj stranci rekli da su muslimani sad Bošnjaci, pa bi bio red da ih tako i zoveš. Predsjednik si, zaboga, moraš znati nešto o većini članstva.

Ni po pare nisam otišao u Novi Sad, eto, ni za TV da se snimim i za novine slikavam. Srbenda lijena, šta ću ti pričat. Znam da je lakše biti Srbin u Rudom nego ovdje, ali ne žalim se ni ja. Napisao si da se jadam i plačem, da sam nesretan. Pa, ne znam ja baš da Srbi nešto plaču i jadaju se, barem ovakvi kao ja - a većina ih je, zato se i ponosim što sam Srbenda, kao i Njegoš, Tesla, Popov... Hm, plaču, ali ne pred kamerama i mikrofonima, sakriju se da ih niko ne vidi. Svaka čast i takvima kao ti, ali volim da nas ima puno drukčijih od tebe. Recimo, ima i onih koji radije čitaju "Glas Srpske" i Momu Kapora nego "Oslobođenje" i Ivana Lovrenovića. Ne sline svi Srbi za donacijama i ne palamudruju po televiziji o EU i o fantazma - ekonomiji i suživotu, za pare. Ne znam kako to u Rudom sad klapa, pa neću o tome. Imam prijatelja tamo, puno drukčijih od tebe. Ipak, ne bi bilo zgoreg da ljudima kažeš barem gdje je onih nekoliko stotina hiljada maraka što se dade za "Vodenog ćiru". Ne moraš, ali eto, mene zanima, na primjer, da ostalo ne spominjem. Nije me zanimalo do sada, sevap je ukrast od goreg od sebe, ali eto, čisto da pitam.

Zapravo, i ne zanima me. Halal ti bilo, što bi rekli oni kojih više u tvom kraju nema, a u mom, hvala dragom Allahu džš, ima. Ko zna - zna, svaka ti čast na umijeću, ja to moljakanje i traženje donacija i grantova niti znam niti bi mi ležalo ko čovjeku. Tu ti kapu skidam sa obrijane lobanje, samo naprijed, uzmi đe god možeš. Daj nešto i tim nesretnicama što ti svinje čuvaju, ako ih još čuvaju. I slobodno me zovi "Istočnomostarskim Srbendom", to mi je jak kompliment. Usput, Srbenda se piše velikim Slovom...

I nije "Glas Srpski" nego "Glas Srpske". Vidiš, čovjek i od seljačine kakva sam ja ponešto može naučiti. I pobogu, valjda imaš 80 feniga da kupiš "Glas", znam da si navikao da ti stalno neko nešto donira, ali kupi ga jednom, majka mu stara, nemoj ga tražiti po istočnosarajevskim kafanama. Zapadno od tih kafana, tamo gdje ti je većina stranačkih kolega, ne može se ni kupiti, doduše. Previše je "tolerantno" tamo za "Glas Srpske", pa ga i ne žele držati. Ma hajde, neće "Glas Srpske" propasti ako ga ti ne kupiš. Halal ti bilo. Imaš na internetu moju kolumnu, nemoj se trošit ni za kafu, ne moreš sjedit u kafani 'nako...

Vodeni vozić of Bojan Bajić

Ipak, da budem do kraja iskren, na nekim stvarima (ako izuzmemo naivnost s kojom se upušta u raspravu sa mnom) osim bezobraznog (skoro pa dječjeg) klasifikovanja ljudi, Bojanu Bajiću i zavidim. Recimo, zavidim mu na tome što je bio premlad za rat. Zavidim mu i na tome što nije doživio da zna da mu je tetak tu, u gradu, u logoru, da ga muče svaki dan, a ne može mu pomoći, kao ja što sam. Nisam jedini, naravno.

Nije doživio da mu lome rebra i nosnu hrskavicu zbog imena i prezimena (i danas hrčem zbog tog, rebra su ok) i tako na svojoj koži osjetio suživot i toleranciju. Ni prvom ni zadnjem, i drugima su, zato i ne govorim o tome dok me ne pitaju ili mi ne povuku flek. Da je malo stariji i pametniji, mogao bi i on meni zavidjeti na poukama koje sam stekao, čak biti sretan što ih dijelim s njim, da ne mora jednog dana to osjetiti i učiti na teži način, na vlastitoj koži, kao ja što sam morao.

Mogao se obavijestiti o suživotu i toleranciji od Sarajlija koji su od te tolerancije i suživota morali dobrovoljno i bez razloga napustiti Sarajevo ili Zenicu, prodati imovinu u bescjenje prije dobrovoljnog i ničim izazvanog bježanja glavom bez obzira. Ne želim misliti da zna za to ali se pravi lud, to bi već bio povod za štošta reći.

Zavidim mu i na percepciji Ivana Lovrenovića, vjerovatno se divi njegovom stavu izmučenog imperatora koji govori dubokim glasom i gleda nekud poludolje, kao starci koji puno znaju, a malo pričaju. Ne zna Bojan B. Ivana L. kao ja, pročitao je dvadesetu od njegovih 20 knjiga, onu u kojoj demistifikuje ono što je mistifikovao zadnjih 20 godina. Ne zna Bojan da je Ivanu Lovrenoviću u vozu postalo pretijesno i da nastoji sjesti na vlak sad kad je svima postalo jasno da na vozu nema mjesta za druge i drugačije koji i misle drugo i drugačije. Jer, nije lako sići sa voza i ući u vlak kad prepolovljenom, preglasanom i od Ivana L. poniženom narodu konstantno i bez predaha na nos nabijaš Matu Bobana i Gojka Šuška, 15 - 20 godina utrljavaš im so na otvorenu ranu.

A Lovrenović i nije govorio o svojoj novoj knjizi, knjiga i nije za Sarajevo i one koji su mu došli na promociju (zato, na čuđenje tebe naivnog o njoj i nije ni "a" izustio), već za Hrvate, one kojima je zagorčao život, da si kupi mjesto u novom nacionalnom poretku koji dolazi. Baš kao što Vešović i kompanija Bajićevom i mom narodu utrljavaju Karadžića i Miloševića u od svijeta popljuvane rane. S tim što su Srbi politički narod, nisu naivni, pa nije ni Marko Vešović, zna da se Serbsima nije lako prodat. Bojane, svaka čast na tom što si pročitao, shvatio si poruku koja i nije bila upućena tebi, upućena je Hrvatima od kojih je Lovrenović daleko koliko ti i ja od Madagaskara. U toj poruci se obračunava sa svojim nekadašnjim sobom, ne sa bošnjačkim "soft" nacionalizmom, kako ti kažeš. I, da se razumijemo, želim mu uspjeh u tome. Krajnje je i vrijeme bilo, voda mu je dolila do ušiju i vidi je pod očima, već je svakom jasno da je težak šupljak to što se više ne može prodati, a papagajski se još čuje, kao eho sa Televizije.

Hm, da, zavidim ti i na načinu na koji se znaš ogrebati za grantove i donacije, volio bih i ja imati stomak i obraza za to. Bih, evo, ovog mi teksta koji pišem. Ali, nažalost, nisam ja ta japija. I kao mlađi od tebe nisam jeo a da nisam zaradio, kopajući ili miješajući malter, istovarajući brodove, prevodeći ili pišući. Još jednom, kapa dolje. S nestrpljenjem čekam tvoj novi tekst. Pusti pravopis, ne brini za to. Ona matora Silajdžićeva podrepina se povukla, a i nije bio neki takmac. Ni talenta ni argumenta, samo zaplotnjački rječnik... Ti si mlad, perspektivan, sav evropski, baš ćemo se fino nadgornjavat. I, usput, nisam se mislio osvrnuti na Lovrenovića niti pisati o njegovoj novoj sponzoriranoj knjizi. Ti si me povukao za tastaturu. Eto, nisi ništa lijepo učinio za svog Ivana L.

Tolerancije za nacije, bez dobnih granica

Ja o RS nisam znao puno do sada, ali saznajem, ovako ili onako, sigurno ne preko dostupnih mi Televizija. Dobro je što u RS postoje ljudi "multikulti" provincijencije, drago mi je zbog toga. Volio bih da se svi vrate na svoja ognjišta, i ovdje u Federaciji i kod tebe, u RS. Treba imati i poštovati svakoga, čak i ljude spremne da podrže tuđi nacionalizam, i to je izbor. Zato mi ni Lovrenović ni Vešović nisu baš mrski, zanimljivi su mi fenomenološki i antropološki. Japija su mi za pisanje, za nevjerovat. Doduše, smeta mi što to svoje đugumašenje zovu multikulturom, ali hajde, neka ih. Ja, recimo, ne bih volio da oko mene žive samo Srbi, ali ne bih volio ni da ih nema... Da više volim Bošnjake nego druge, ja bih se preselio u Sarajevo ili u Zenicu. Da su mi Hrvati nešto super dragi i najdraži, otišao bih u Split ili Zagreb, imam puno prijatelja tamo, a i hrvatski sam državljanin. Ili u Beograd, Srbin sam duže od tebe, i to tamo gdje je to teže biti nego tebi tamo gdje si ti. Našlo se tamo kore hljeba ili kruha i za gore od mene.

Volio bih da je, recimo, u Mostaru ostalo više od petine predratnog broja Srba, prosjek godina oko 55. Volio bih i da nisam vidio tvoju pisaniju, da nisam vidio svoje ime tu, kvalifikacije, vrijednosne sudove, palamudrovanje o meni, itd. Bojane, ne volim patronizirati, ali... nešto ti moram reći. Kad sam bio tvojih godina, bio sam puno stariji od tebe. DEPO/a.k.