Piše: Bojan Bajić

Prva sedmica decembra, dan nedjelja. Prvi mrak se uhvatio, a pokoja pahulja snijega stvara inspiritivan i opuštajući ambijent za moj naum. S nestrpljenjem hitam na kafu u jedan prijatni istočnosarajevski kafić. U ruci mi knjiga, skoro pa pročitana.

U redovnom, skoro svakodnevnom ispijanju raznih tipova kafa u tom kafiću, ritualno i refleksno pokupim sve novine sa šanka, kojih na moju sreću obično ima sa svih strana, od sarajevsko-banjalučko-mostarskog ''bermudskog'' trougla, do beogradsko-zagrebačkih izdanja. Taj dan na šanku samo Glas srpske. Uzmem ga. Kasnije se ispostavi da je to subotnje izdanje, jer nedjeljom valjda ne izlazi.

Prihvatim se odmah knjige, koju sam kupio tri dana ranije na promociji iste. Pored pisaca knjige: Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića, o knjizi su tom prilikom govorili i Slavko Goldstein, Vesna Pusić, Enver Kazaz i Žarko Papić. U prepunoj sali se razaznaju poznate televizijske face iz širokog spektra društveno-političkih zanimanja, koje je pored imena pisaca vjerovatno privukao intrigantan i sugestivan naslov knjige: ''Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata''.

Dok su uvodničari analizirali knjigu, svak iz svog ugla, meni se počeo vrzmati po glavi neki čudni besmisao ovog skupa. Gledam ljude u publici, skoro svi poznati sa televizije, vjerovatno se svi smatraju pametnim, a skoro svi bi se usudili da o temi Bosne i Hercegovine i njenih identiteta pišu i govore. Na kraju krajeva, govoreći o njima, vjerovatno pričam i o sebi.

Valjda je komplikovanost bosanskohercegovačkog društva, uzrokovana vijekovima nedaća i situacija, stvorila bezbroj različitih pogleda na identitet i identitete ove zemlje, koji su predmetom beskonačnih rasprava i traženja ''pravog'' puta u budućnost. Zato se i danas u Bosni i Hercegovini izrodila cijela generacija, kasta ili klasa, tzv. doktora vlastitog zavičaja. Specijalista i eksperata za poznavanje rodne grude. Eksperata za Bosnu i Hercegovinu.

Iz te kaste dolazi većina naše društvene elite, koja pred međunarodnom javnošću bistri i raspetljava bosanski slučaj o identitetima sa svim implikacijama na karakter buduće države i društva, time valjda postaje kompetentna u nečemu, dok njen primarni zadatak da stvori državne servise u funkciji svakodnevnih životnih potreba ostaje nerazvijen i zapušten do krajnjih granica apsurda, kada država
postaje neprijatelj i tlačitelj svojih ljudi.

Pripadnici ove kaste nikako da shvate da nikoga u svijetu ova tema ne interesuje, te da kod stranih diplomata i analitičara kojim slučajem nema kulture aktivnog slušanja sagovornika, sa sve naglašavanjem kako je to jako bitna tema ili pogled, tj. da su oni nevaspitani kao mi, onda bi smo u oči mogli da dobijemo ono što kasnije napišu u diplomatskim depešama, npr.: ''ove budale, misle da nekoga interesuju njihova sranja, koja izdižu na nivo nauke, a sve u svemu nemaju hljeba da jedu i ne znaju ništa korisno da proizvedu''.

Svjestan da stereotipno razmišljam o masi, što je greška u samom startu, dočekujem da Ivan Lovrenović nešto kaže o svojoj knjizi. Što je i logično, svi se skupismo zbog njega večeras. On je večeras najveći dr.vlastitog zavičaja, što mi kao publika potvrđujemo ovolikim prisustvom i interesom. Živo me interesuje da li će u njegovom tonu biti i naznake zgražavanja prema nama, koji činom rođenja ovdje pomalo mislimo da smo pametni, jer eto tumačimo bosanski slučaj svako na svoj način, što na kraju krajeva dobro zna i moja nepismena baba, koja je do sada preko glave prevalila Aleksandra i Pavla Karađorđevića, Pavelića, Dražu, Tita, Branka, Milanka i Hamdiju, Aliju, Radovana, Miloševića, Tuđmana, Klintona, pa sve do današnjih dana. Baba stameno preko leđa bilježi naše istorijske zaplete i rasplete, gotovo k'o na Drini ćuprija.

Na žalost ili na radost, Ivan solidno iskaza riječi hvale izdavaču knjige, zahvali se publici koja je došla u ovom broju, te se vrati na svoje mjesto. Ni jedne jedine riječi o knjizi. Ostadoh malo šokiran. Ubrzo promjenih mišljenje. Ovim gestom Ivan me izvukao iz potonulog i pesimističnog posmatranja ovog skupa, te u meni probudio nadu da možda o Bosni, a i Hercegovini, tačno zna šta govori, ili bolje reći piše.

Tako se ja nađoh u istočnosarajevskom kafiću, sa upravo pročitanom knjigom ispred sebe i još neotvorenim Glasom srpske na stolu.

Impresioniran knjigom i autorom, pomalo posramljen što sam pežorativnu tezu o doktorima zavičaja pomalo prenosio i na samog autora, još jednom sam se čudio samom sebi kako iznova i iznova nečemu znam prići sa predrasudama.

U glavi se roje misli i pitanja. Ovaj čovjek cijelim svojim bićem i iskustvom, od rodnog Mrkonjića, preko svega i svačega, do Sarajeva koje danas nastanjuje, osjeća i razumije bit Bosne i Hercegovine. Bez imalo uljepšavanja, krajnje racionalno i realno, beskrupulozno razvaljuje mitološke konstrukte o našoj prošlosti, te ''ognjem i mačem'' uništava svaki pokušaj da se bh društvo budućnosti predstavi
kao apstraktno, nad nacionalno, ili s druge strane kao apsolutno ili isključivo plemensko. Do kraja razgolićuje lažne i navodno dobronamjerne vizije budućnosti, gdje se pod raznim plaštovima kriju bošnjačko-srpsko-hrvatske nacionalističke politike i ideje. Argumentima uništava etno-teritorijalizacije, koncept apstraktnog građanstva, mitove o istorijskoj srpskoj, odnosno hrvatskoj zemlji, te mit o bogumilsko – muslimanskom kontinuitetu, baca novo svijetlo na socijalističku epohu, te demaskira mnoge druge obmane i konstrukcije, precizno iskazane u "Dvadesetijednoj tezi".

Postavljam sebi pitanje! Zašto ovoliko lutamo i srljamo kad postoje ovakve knjige? Onda se logično javlja osjećaj deprimiranosti i pesimizma, jer sama pomisao na naše društvo koje u ogromnoj većini ništa ne čita, već je podvrgnuto sistematskoj indoktrinaciji raznim netačnostima i poluistinama, pa tako istorijski tok ne prati argumentaciju i racionalizam Lovrenovića, već raznih silovatelja kako prošlosti, tako i budućnosti.

Gurnem knjigu od sebe. Kažem džaba ti ovo napisa moj Lovrenoviću. Ne čuje Bosna, a i Hercegovina, tvoje riječi. Naša realnost ipak nije realna, ona je krajnji stadijum neracionalnosti. Džaba je pokušavati bilo šta objasniti. Samo što to pomislih, ne prođe ni pet minuta,  kad mi ''naša'' realnost poništi ovu zadnju misao, te ponovo probudi inat da se od lovrenovićevskog racionaliteta odustati niti može, niti smije.

Kako otvorih Glas srpski, tako sa cijele strane iskoči neki Veselin Gatalo iz Mostara, koji je na cijeloj strani jadio i plakao što razni Srbi i Hrvati iz Federacije BiH dobijaju dnevnice i honorare kako bi pričali bajke o budućnosti BiH, te kako njega kao srbendu iz Istočnog Mostara, koji se srbovati ne plaši među tolikim muslimanima, pa i Hrvatima, niti ko zove, niti hoće dnevnicu dati. Pa valjda želeći da istakne svoju autohtonost i čistotu srpskih nefederalnih gena u sebi, on poče nabrajati, kako ih nazva: palamude, među federalnim Srbima i Hrvatima, koji se ulizuju bošnjačkim ''građanskim'' koncepcijama, kako bi dobili dnevnicu i tapšanje po ramenima.

Jedan od Gatalovih palamuda za bošnjački ćar tako postade i Ivan Lovrenović, koji kako kaže zamagljuje stvarnost. Taman ovaj Ivan što mu knjigu pročitah prije pet minuta. Ivan Lovrenović, koji tako argumentovano, pred mojim očima, u pomenutoj knjizi, tako uništi, demaskira, razgoliti i satra bošnjački nacionalizam zamaskiran u ideju većinske građanske demokratije, razbuca mit o bogumilsko-
muslimanskom kontinuitetu, sahrani ideju bošnjačkih soft nacionalista o nama kao Bosancima različite vjeroispovjesti-bez etničkih odrednica, te razne druge laži i konstrukte bošnjačkih nacionalista (doduše, istom argumentovanom žestinom je satirao i srpske i hrvatske nacionalističke koncepcije).

Sa dosljednom nepreciznošću, kako samo mi znamo biti paušalni, Gatalo predstavi Lovrenovića na način kakav ovaj nikad nije bio. Valjda zbog ovakvih stvari i nepravdi, i zbog stotina Gatala među ''vođama'' ove nesretne zemlje, narod više ne zna ni kud je poš'o, ni kud je doš'o, pa potreba da razumjemo Lovrenovića postaje esencija naše budućnosti. Zato Lovrenoviću, ipak nije džaba to što si napisao, i rekao, i uradio. Ako nećeš ti, onda će Gatalo.

A svega toga valjda ne bi bilo, da je nesretni Gatalo pročitao knjigu. Nadam se.

A možda je ipak sve u toj napojnici, ovoga puta od režimskog papira Glasa srpskog.

(BLIN MAGAZIN, DEPO PORTAL)