Jusuf Hadžfejzović u obilasku Titovog tunela sa Simonetom Lux, svjetski poznatom historičarkom umjetnosti

1.  Prije dvije godine grupa građana (Radoslav Tadić, Jusuf Hadžifejzović, Edo Numankadić, Ilija Šimić, Asja Mandić, Edo i Sandra Hozić, Ninoslav Verber, Nermina Zildžo, Senadin Musabegović i Saša Bukvić) pokrenula je inicijativu oko formiranja „Kult Zone“, udruženja za promociju vizuelne kulture. Asja Mandić je tada predložila ime udruženja i mi smo ga zajednički usvojili. Budući da je Hozić čitav život radio razne birokratske poslove, dali smo mu da vodi papire udruženja; bila je to velika greška.

Neposredno nakon toga, ja pridružujem svoju privatnu galeriju „Charlama Depot“, u Privrednom gradu Skenderija, ovom udruženju i za njegove umjetničke aktivnosti. U tom periodu (2008-2009) napravili smo desetak zapaženih grupnih i samostalnih izložbi; sve one, osim izložbe Behudina Selmanovića posuđene iz fundusa Umjetničke galerije BiH, selektirao sam i napravio ja (samostalne izložbe Ilije Šoškića, Igora Grubića, Kemala Hadžića, Ante Kajinića, Milice Milišić, Nusreta Pašića, Saše Bukvića, Mimme Catannie, Šahina Šišića i drugih). Ove izložbe su imale veliki javni i medijski odjek u BiH i regiji.

2.    Zahvaljući uspjehu izložbe „Vrata su bila otvorena“ i poziva na gostovanja u Zenicu, Pulu, Beograd i Novi Sad, dobili smo podršku Ministarstva za kulturu Kantona Sarajevo i 20.000 KM za daljnje izlagačke aktivnosti udruženja i naše galerije.

Međutim, Edo Hozić je, u suradnji sa svojom suprugom Sandrom, a bez saglasnosti ostalih članova uruženja,  taj novac preusmjerio za štampanje svoje knjige „Biografija Sarajeva 92-93“ i promociju iste u Beogradu.  Od  para dobivenih od ovog ministarstva štampao je i knjigu „Hronologija kulturnih događaja u Sarajevu“; gotovo čitav tiraž leži u depou galerije „Colegium Artitisticum“. Tako su odobrene pare za izlagačke aktivnosti „Kult Zone“ otišle u afirmaciju „velikog pisca“ Ede Hozića i njegove megalomske ali i promašene investicije: meni je već tada Jadran Adamović, Hozićev drug iz djetinstva i ulice, rekao: “Jusufe, pazi, kad ovaj bude pekao vola, tebi neće dati ni za pive“.  Tako i bi – pare su potrošene, udruženje je ostalo bez novaca i nije imalo čime platiti kirije za našu galeriju (11 mjeseci, 4.600 KM ).


3. Budući da je potrošio pare za svoje dvije knjige, ostavivši „Kult Zonu“ i galeriju „Charlma Depot“  bez sredstava, bio sam prisiljen da tražim načina kako da spasim svoju galeriju koju sam privremeno dao na korištenje „Kult Zoni“.

Zahvaljući razumijevanju direktora Skenderije Suada Džinde dobio sam mogućnost da  prolongiram uplatu kirije za galeriju dok se nekako sam ne snađem; u to vrijeme Hozić  je, sa svojom suprugom, prodavao vedute i marine sa Visa u njihovoj galeriji na istoimenom otoku.  Tada sam, u septembru 2009., sa dijelom ekipe iz našeg već propalog udruženja (Saša Bukvić, Nermina Zildžo, Asja Mandić, Senadin Musabegović), ali sa Luciom Pianto, Jasminom Durakovićem, Mirsadom Ćatićem i Borisom Šiberom, pokrenuo projekat „Subdokumenta“, sa kojim Edo Hozić nema nikakve veze. „Subdokumenta“ dosad su okupila preko 150 umjetnika iz BiH, regije i cijelog svijeta; projekat je naišao na veliki odjek u medijima i javnosti, kako u BiH, tako i na evropskoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. Zahvaljujući radu i uspjesima „Subdokumenata“ dobili smo podršku od Emira Hadžihafizbegovića i kantonalnog ministarstva za kulturu i time riješili pitanje plaćanja zaostalih kirija za galeriju.

4.  Ideja za izložbu u Titovom bunkeru  u Konjicu javila se kod mene nakon gledanja jedne tv. emisije („Pozitivna geografija“  Nisveta Džanke); u prvi mah sam pomislio da bi bilo dobro da tu napravim samostalnu izložbu „Veliki bunker Depot“.  Godinu dana kasnije, negdje 2008., u našem udruženju iznjedrila se ideja o potrebi pokretanja  novog bijenala savremene umjetnosti u BiH, a koje bi nastavilo tradicije „Jugoslavenskih dokumenata“ iz osamdesetih. Inače, sam koncept i spisak umjetnika za taj danas već historijski umjetnički projekat napisao sam sam, a potom to izložio Radoslavu Tadiću i Saši Bukviću, koji su prihvatili ovu ideju i spisak, te smo 25. maja  1984. pokrenuli „Jugoslavenska dokumenta“. Bila je to izložba Borisa Demura u klubu „Colegium Artisticum“. Danas Edo Hozić neupućenim novinarima priča da je on sa mnom pokrenuo „Dokumenta“;  riječ je o totalnoj laži: on tada nije bio ni blizu ovog projekta.  Slično je bilo i sa idejom o Bijenalu u Titovom bunkeru – negdje 2008. sam na sastanku udruženja i u prisustvu svih članova iznio ideju da bijenale bude organizirano upravo u Titovom bunkeru. Članovi udruženja prihvatili su ovu ideju i tako se krenulo ka njenoj realizaciji.

Edo Hozić danas laže i o ovoj činjenici, tvrdeći da je zajedno sa mnom došao na ovu ideju i stalnim prisustvom u medijima prisvaja komletan projekat sve više za sebe.

5.   Godine 2008. posjetio sam u Rimu, u njegovoj kući, velikog svjetskog umjetnika i svog prijatelja Janisa Counelisa i predložio mu da sa svojim radom uzme učešća na Bijenalu u Titovom bunkeru, kao prvi pozvani umjetnik. Counelis je to prihvatio na prvu; na osnovu Titovog branda i Jounelisovog pristanka, Evropska komisija u Briselu proglasila je ovaj event jednim od najvažnijih kulturnih događaja  u 2010., a ne u 2011., kako ovih dana Hozić manupulira u ovdašnjim medijima. Selektore iz Srbije i Crne Gore, gospodu Branka Dimitrijevića, kustosa Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu, i  Petra Ćukovića, bivšeg direktora Narodnog muzeja sa Cetinja i mog dugogodišnjeg prijatelja, predložio sam ja; njih Edo Hozić u tom trenutku nije ni znao.
U najboljoj namjeri i krajnje otvoreno sam ušao u ovaj projekat, znajući da nam je za njegovu realizaciju potrebna šira kulturna i umjetnička mreža stručnjaka, suradnika i svih onih koji  mogu dati podršku za jedan ovakav projekat. I vjerovao sam ljudima koji su bili okupljeni oko „Kult Zone“.

6.   "Historija bolesti" ovog projekta započela je onog trenutka kada je Hozić shvatio da ima potencijalni „bingo“ u rukama; tada je krenula „čistka u našim redovima“, tj. u našem udruženju koje je, zapravo, stvarni začetnik Bijenala - sa ljudima u njemu koji su bili u stanju da svojim znanjem, kompetencijom, iskustvom  i autoritetom realiziraju ovaj veliki međunarodni umjetnički projekat. Tako je otjerana historičarka umjetnosti, dr. Asja Mandić, koja je napisala prvi stručni tekst/program o misiji budućeg Bijenala savremene umjetnosti.

Iza nje je iz ovog projeka izbačen i njen suprug, dr Senadin Musabegović, šef katedre na odsjeku za Historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a nakon što je Hoziću progovorio na uzaludnosti trošenje para na njegove knjige koje niko ne čita, umjesto da se „Kult Zona“ bavi izlagačkom djelatnošću zbog koje je i pokrenuta i zbog čega smo dobili novac. Iliju Šimića je otjerao, jer ga navodno ne voli Gavrilo Grahovac, pa kao nećemo moći dobiti podršku u federalnom ministarstvu za kulturu. Kad je Nermina Zildžo, profesorica historije umjetnosti na ASU, upozorila da se ponovno, kao u stara vremena,  bosanski provincijalno i sa kompleksima pristupa suradnji sa Beogradom, i nju je stigao Hozićev katil-ferman. Iz udruženja su malo pomalo otišli mnogi drugi članovi i simpatizeri (Radoslav Tadić, Hajrudin Somun, Aida Daidžić...). Jedini iz udruženja koji je zasad ostao u projektu, kao član neke od komisija koje, zapravo, postoje da se na kredibilitetu, je Saša Bukvić, ali se ne zna i dokle.

Inače, Edo Hozić je završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu, a supruga Sandra srednju dizajnersku u Beogradu. Nije se nikada aktivno bavio umjetnošću, ali mu to danas ne smeta da se predstavlja piscem i umjetnikom. On ima pravo na to, ali sa takvim „umjetnicima“ nećemo nikada napraviti istinsko i svjetski referentno Bijenale savremene umjetnosti.  Svjestan sam da će ove moje konstatacije izazvati rekacije kod prozvanog Hozića i njegovih trenutnih saradnika, ali upravo zbog velike odgovornosti prema projektu u koji sam duboko vjerovao, želim da na vrijeme, ako već nije kasno, upozorim na svu pogrešnost načina i metoda kojim ovaj autodidakta vodi projekat od iznimne važnosti za savremenu umjetnost, kulturu i turizam u BiH.

Nova- stara ekipa (Dunja Blažević, Edo Hozić, Ljiljana Labović Marinković, Saša Bukvić) okupljena oko projekta koji će "promijeniti kulturnu mapu Balkana"

Također, ovim želim infomisati javnost da više ne mogu biti jedan od selektora ovog projekta; zapravo, ja od decembra prošle godine nemam nikakav kontakt sa Edo Hozićem, ali mi je trebalo vremena da donesem ovu odluku; zato što sam, između ostalog, u ovaj projekat „uvalio“ ljude koje iznimno cijenim (Branko Dimitrijević i Petar Ćuković) i zbog toga ne znam kako da se postavim prema njima, jer sam se vremenom našao u „neobranom grožđu“.

Ipak, šutjeti više neću, jer ne želim da radim sa čovjekom koji nije kompetentan i educiran, niti prirodno obdaren da jedan ovako veliki projekat vodi i uspješno realizira. Svojim dosadašnjim načinom vođenja pokazao je da nema ni potrebne ljudskosti, humanosti i etičnosti, a ja ne vjerujem u umjetnost i projekte iza kojih stoje ovakvi ljudi i ovakve ambicije. Već dugo znam da od onog Adamovićevog pečenog vola nema ništa, pitanje je hoće li mi sada nosioci projekta koji će „promijeniti kulturnu mapu Balkana“ dati i onu sindikalnu pivu, ali, pošteno govoreći, svejedno mi je.

U međuvremenu, zajedno sa prijateljima kojima vjerujem i sa kojima mogu kreativno i ljudski raditi, formirao sam Centar kulturnih aktivnosti Charlama (CeKA Charlama) i preko njega radimo „Subdokumenta“, kao i neke druge projekte koji su nam u planu.