Kada je 1882. godine dao nalog da se podno naselja Bistrik gradi novo zdanje Sarajevske pivare, bečki industrijalac Heinrich Lewy nije ni slutio da će to 110 godina kasnije Sarajevo spasiti od žeđi i propasti.

Pivara je podignuta nad samim izvorom najbolje i najčistije vode što je ima u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a crpi se iz bunara dubokih 350 metara. U toku agresije ovu ničim zagađenu i bakteriološki čistu vodu pilo je stotinu hiljada građana, kvasila je usta bolesnika u bolnicama, vojnika na linijama, mirovnjaka sa plavim šljemovima... Iz tog vremena opsade grada za sjećanje i historiju ostale su dvije priče iz Sarajevske pivare, jedna o vodi, druga o pivu.

Ispred Sarajevske pivare građani Sarajeva svakodnevno su čekali u redovima za vodu u strahu od granata i snajpera i zebnji da li će sa napunjenim sudovima živi stići do kuće.

Mjesto masakra

Koban je bio 15. januar 1993. godine kada je granata ispaljena sa položaja srpskih agresora ubila osam Sarajlija, među njima i dvoje djece, a ranila još njih 19 dok su u Ulici Isovića sokak kod broja 23 čekali u redu za vodu. Poginuli su: Ahmet Ahmetspahić, Jasmina Krajanija, Asim Lačević, Azra Lačević, Senad Lagumdžija, Bajro Pinjo, Aferdita Sadikaj i Jasna Šarić. O tome svjedoči i spomen-ploča postavljena na Pivari.

Sarajevska pivara, osnovana 1864. godine, preživjela dva svjetska rata, dočekala i ispratila mnoge vojske i vlasnike, ali je najteži dio njene historije bio period opsade Sarajeva od noći između 4. i 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. ili tačno 1.425 dana.
Pivara je agresiju dočekala sa 1.000 zaposlenih i proizvodnjom od 750.000 hektolitara piva, po čemu je bila četvrta pivara u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa prvim barikadama u martu 1992. prestala je normalna proizvodnja. Skladišta ambalaže, repro-materijala i sirovina u Lukavici, Rajlovcu, skladišta u Kruševcu, Kragujevcu, Bosanskom Šamcu, Šapcu, Prijepolju, na zapadnoj strani Mostara i u Livnu bila su blokirana i nepristupačna. Ne čekajući dalji razvoj događaja, mešetari na strani agresora veoma brzo su unovčili oko 50 miliona zatvarača za boce iz Lukavice prodavši ih pivari u Čelarevu. Sve ostalo je razneseno i uništeno.

Zalihe slada, hmelja, tankovi amonijaka, sklonjene su u podrum i proizvodnja je nastavljena unatoč tome što je grad ostao bez električne energije, pa onda i bez vode. Struje je u Pivari bilo zahvaljujući nabavljenom agregatu.

Može i od riže

Najveći broj ratom zatečenih radnika otišao je u redove Armije Bosne i Hercegovine. Pedeset ih je poginulo na linijama odbrane grada, a ne mali broj bio ranjen. Istovremeno, dio stručnog kadra bio je angažovan u namjenskoj proizvodnji organizovanoj u potpuno bezbjednim Pivarinim podrumima.

Prvih godina agresije proizvedeno je između pet i šest hektolitara piva godišnje. Jedno vrijeme mogli su ga kupiti samo oni koji su sobom donijeli flaše, kanistere, bidone. Kada je nestalo osnovnih sirovina, pivo je prvi put pravljeno i od riže, ali proizvodnja nije prekidana. Sadašnji direktor sarajevske pivare Nazif Branković ne taji da to pivo nije imalo prepoznatljivi kvalitet kakav ima danas, ali je okrijepilo mnoge kojima je na svadbama, rođendanima i svečanostima uz vodu bilo jedino piće. I danas ga hvale, baš kao ovovremeno, hladno sarajevsko.

Agresor je dobro znao da sarajevsko pivo teče unatoč opsadi i granatiranju, pa je na zgradu Pivare ispalio oko 350 granata različitih kalibara. Komadi nekih od njih i danas se ovdje čuvaju. Što je agresor rušio, radnici Pivare su, gdje je to bilo moguće, odmah popravljali. Direktor Branković, govoreći o tome, podsjeća da su na objektima kuhaone i punionice tokom agresije zamijenili čak četiri krova. 

Nova sirovina i ambalaža u Pivaru su počele stizati probijanjem tunela ispod aerodromske piste, pa je godišnja proizvodnja 1995. dostigla 15.000 hektolitara. Zahvaljujući tome, potpisivanje Dejtonskog sporazuma 1996. godine zaliveno je na pravi način.

Uprava je odmah potom pisano i pojedinačno pozvala sve zaposlene do marta 1992. da se vrate na posao. Od brojnih radnika srpske nacionalnosti to su učinila samo dvojica. I danas rade tamo. Ostali su u pisanoj formi odbili poziv.

Pivara je časno odbranjena, ali mukotrpno obnovljena s obzirom na to da je pretrpjela ratne štete od 18 miliona američkih dolara, u čemu su sabrani oštećeni objekti, sirovine i repromaterijali, nenaplaćena potraživanja, otuđeni kamioni.

O djeci i državi

Prvi kredit za obnovu podignut je već 1996. godine od pet miliona KM i po kamati od tri posto mjesečno. Tim novcem obnovljene su oprema i tehnologija u proizvodnji i punionici. Slijedila su nova ulaganja i modernizacija (ukupno 50 miliona eura), čime je kompanija dostigla proizvodni nivo kakav ima većina evropskih pivara, sačuvala čuven i prepoznatljiv kvalitet i radna mjesta. Bila je to cijena definitivnog spašavanja Sarajevske pivare da nakon agresije ne doživi sudbinu mnogih kompanija koje su već odavno izbrisane sa privredne karte Sarajeva i BiH. U ovoj godini  ima 535 zaposlenih, a stipendijama i drugim načinima pomoći do njihovog punoljetstva brine i školuje djecu u ratu poginulih radnika.

Finansijski uspjesi Sarajevske pivare u 2011. godini mjere se sa milion KM dobiti unatoč tome, kako ističe direktor, bila je to teška poslovna godina. Od 2012. očekuje da bude bolja. Učiniće sve da tako i bude usprkos činjenici da je tokom pet godina agresije i pet godina obnove izgubljen veliki dio tržišta i da se na njega se teško vraća iako je u tehnološkom smislu stigla konkurenciju.  

Tome je kriva i država, pa direktor Nazif Branković najavljuje ko zna koju po redu bitku za zaštitu domaće proizvodnje i iz razloga jer im je šest-sedam stranih pivara zauzelo više od 50 posto domaćeg tržišta. U svakoj državi koja drži do svog ekonomskog suvereniteta na tu činjenicu odgovara se adekvatnim ekonomskim mjerama. Zahtjev da država BiH to konačno učini u ovoj godini ministru vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirku Šaroviću biće upućen ovih dana.

(Oslobođenje/DEPO/BLIN/em)