Na lokalnom tuzlanskom planu Husinska buna će Tuzli dati u narednim decenijama istaknuti, naročito tokom II svjetskom rata, lijevi, antinacionalistički i revolucionarni background koji je ovaj grad zadržao do današnjeg dana... Tuzla i njeni građani su i dan danas ponosni na svoje pretke koji su prije 90 godina započeli borbu, prije svega za život dostojan čovjeka

Piše: Elvis BEĆIROVIĆ (profesor istorije, živi i radi u Tuzli)

U ponedjeljak 20. decembra navršilo se tačno 90 godina od izbijanja Husinske bune kao najvećeg radničkog i socijalnog bunta bh radništva. Bio je to oružani otpor i štrajk rudara ''Kreka'' zbog vladinog kršenja sporazuma o visini rudarskih nadnica. Učešće u ovoj buni uzelo je oko sedam hiljada radnika, a glavni organizator bila je tada još legalna Komunistička partija preko Saveza rudara, na čijem se čelu nalazio istaknuti tuzlanski predratni radnički i sindikalni aktivista Mitar Trifunović-Učo.

Zbog odmazde monarhističke vlasti kojoj je prethodio generalni štrajk rudara od 21. do 28. decembra, 300 rudara je iseljeno iz tuzlanske rudarske četvrti Kreke te su se oni povukli sa štrajkačkim odborom u tuzlansko prigradsko naselje Husino. Njihov otpor je u krvi ugušen i to osam dana nakon pobune.

Svi učesnici su pohapšeni, njih 350. U optužnici, koja je uslijedila godinu dana kasnije, jedan od glavnih aktera pobune husinski rudar Jure Kerošević, optužen za ubistvo žandara, osuđen je na smrt vješanjem, a ostali učesnici bune na dugogodišnje zatvorske kazne.

 Kraljevina SHS i bijeda radničke klase

Protiv ovog suđenja i optužnice prema Keroševiću, u tadašnjoj Kraljevini SHS, ali i u inostranstvu vođena je velika akcija radničke solidarnosti, pa su monarhističke vlasti bile prinuđene da smrtnu kaznu Juri Keroševiću zamijene za 20 godina robije.

U ovom kraćem tekstu ćemo prikazati društveni ambijent prve južnoslavenske federacije nakon kraja I svjetskog rata, ekonomsku situaciju, uzroke i sam tok i završetak Husinske bune.

Država je bila duboko podijeljena na velikosrpski unitaristički blok (Demokratska stranka, Radikalna stranka) i federalistički blok (Hrvatska republikanska seljačka stranka Stjepana Radića), vladalo je opšte bezakonje i anarhija, naročito u istočnoj Bosni. Zemlja je bila bez ustava, a kralj Aleksandar I Karađorđević nije krio diktatorske ambicije

Kraj I svjetskog rata BiH i tuzlanski kraj dočekali su sa velikim ekonomskih problemima izazvani prije svega vođenjem ratnih operacija u neposrednoj blizini Tuzle. Veliki broj bh vojnih obveznika bio je je uključen u vojne snage Austrougarske Monarhije a nemali broj ih je izgubio živote širom evropskih frontova (Galicija, Bukovina, Soča, Drava). Veliki broj ratne siročadi, manjak radne snage kao i potpuna anarhija u prvim godinama vlasti Kraljevine SHS u periodu od 1918. do 1924.godine, agrarna reforma,  sve ovo je imalo za posljedicu katastrofalnu ekonomsku situaciju u BiH, glad i neimaštinu a povrh svega izuzetno visok procenat nepismenog stanovništva, čak 87% stanovništva BiH nije znalo da čita i piše.

Nova vlast Kraljevine SHS na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđević, nije se puno razlikovala od dinastičkih režima tadašnje jugoistočne Evrope. To su bile naizgled parlamentarne demokratije, međutim kasnije sredinom 20-tih godina prošlog vijeka ove države će postati manje-više fašističke, reakcionarne ili diktatorske tvorevine (Musolini u Italiji, Horti u Mađarskoj, kralj Zogu u Albaniji, kralj Karol II u Rumuniji, car Boris III u Bugarskoj, vojna hunta Metaksasa u Grčkoj).

Ne treba zaboraviti i uticaj Oktobarske revolucije 1917. godine na revolucionarno-radničke  pokrete širom Evrope.
Vlast Kraljevine SHS za prvih godina vladavine nije uspjela značajnije stabilizovati prilike u zemlji, država je bila duboko podijeljena na velikosrpski unitaristički blok (Demokratska stranka, Radikalna stranka) i federalistički blok (Hrvatska republikanska seljačka stranka Stjepana Radića), vladalo je opšte bezakonje i anarhija, naročito u istočnoj Bosni.

Zemlja je bila bez ustava, a kralj Aleksandar I Karađorđević nije krio diktatorske ambicije.

Na prvim parlamentarnim izborima u Kraljevini SHS održanim 28.novembra 1920. godine u prividno demokratskoj atmosferi najviše glasova osvojili su Demokratska stranka-DS sa 92 mandata, Radikalna stranka-RS sa 91 mandatom, Komunistička partija Jugoslavije-KPJ sa 58 mandata, Hrvatska pučka republikanska seljačka stranka-HPRS sa 50 mandata, Zemljoradnička stranka-ZS sa 30 mandata, Slovenska ljudska stranka-SLS sa 27 mandata te Jugoslavenska muslimanska organizacija-JMO sa 24 mandata.

Konstituisanje nove vlasti teklo je sporo, a ekonomska situacija se dodatno usložnjavala.

Šta je dovelo do najveće istorijske pobude bh. kamarata?

Sve fabrike su bile u većini slučajeva u vlasništvu stranog kapitala, nova država još nije bila monetarno suverena (tek će 1923. godine dinar postati zvanična valuta nove države), banke su bile u stranom vlasništvu a država nije imala vlastitu ekonomsku strategiju, uvoz je bio visok a izvoz nizak, država se zaduživala stranim kreditima i sve to je imalo za posljedicu pad životnog standarda radnika i loši uslovi rada u fabrikama i rudnicima.

Početak 1920. godine nije obećavao ništa dobro za tuzlanske komorate. Cijena rada, to jest rudarska nadnica je strmoglavo padala, uslovi rada u rudnicima bili su katastrofalni, zdravstvena zaštita rudara slaba, rasle su cijene osnovnih prehrambenih potrebština

Sindikalni pokret u BiH a naročito u Tuzli bio je tek u formiranju. Veliki doprinos razvoju sindikata, zaštite radničkih prava u Tuzli bilo je formiranje Radničko sportskog društva ''Sloboda'' kroz koje se radnički pokret razvijao, solidarišući se sa ugroženom radničkom klasom širom nove države.

Glavni ekonomski subjekat koji je zapošljavao radničku klasu u tuzlanskom kraju početkom prošlog vijeka bio je rudnik ''Kreka''. Ovaj rudnik je 1885. godine od strane tadašnjih austrougarskih vlasti otvoren budući da su Tuzla i njena okolina ležali na velikim zalihama mrkog uglja potrebnog za rad industrije u BiH. Vremenom se rudnik širio zahvaljujući mladim inžinjerima koji su u Tuzlu stizali iz čitave crno-žute Carevine.

Kraj I svjetskog rata rudnik ''Kreka'' dočekao je bez radne a i stručne snage. Zbog toga su nove vlasti Kraljevine SHS bile prisiljene dovesti nove rudare za tuzlanski rudnik. Budući da je Slovenija poslije I svjetskog rata imala višak rudara jer su neki rudnici zatvoreni, nekih stotinu rudara Slovenaca došlo je u Tuzlu 1919. godine. Slovenački rudari su u Tuzli primljeni sa velikom dobrodošlicom a neki njihovi potomci i dan-danas žive u tuzlanskom naselju Kreka.

Početak 1920. godine nije obećavao ništa dobro za tuzlanske komorate. Cijena rada, to jest rudarska nadnica je strmoglavo padala, uslovi rada u rudnicima bili su katastrofalni, zdravstvena zaštita rudara slaba, rasle su cijene osnovnih prehrambenih potrebština.

Naime, tokom cijele godine Zemaljska vlada se nije puno obazirala na loš socijalno-ekonomski položaj rudara. Vlada je poslala ''Pravilnik'', tačnije tarifni ugovor Povjereništvu za socijalnu politiku u Sarajevu 16. januara 1920. godine. Već prije ovog dopisa Pokrajinsko radničko sindikalno vijeće za BiH i Crnu Goru uputilo je zahtjev za povećanje plata Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade 28. oktobra 1919. godine.

Tokom cijele godine trajali su dugi i mukotrpni pregovori između vlasti i rudara, međutim dogovora nije bilo.

Tadašnji načelnik Sreskog načelstva Todorović izvještava Zemaljsku vladu o pripremi opšteg štrajka rudara u BiH. Vlada u Sarajevu daje upute da u slučaju štrajka ili pasivnog držanja rudara, da se po kratkom postupku zatvore i protjeraju radničke i sindikalne vođe.

Kako je vlast ugušila pobunu?

U ljeto 1920. godine pokrajinska vlast je odgovorila represalijama te je u rudarskim centrima Tuzla, Zenica, Kakanj i Breza naredila izbacivanje rudarskih porodica iz radničkih stanova.

U noći 27. na 28. decembar 1920. godine rudari sa Husina naoružani s nekoliko pušaka i revolvera, sa sjekirama i vilama, dočekali su vojno-policijsku kaznenu ekspediciju. Buna je u krvi ugušena, oko 500 rudara je uhapšeno i zlostavljano, a 35 ih je izgubilo život... Zaštitni znak Husinke bune je figura husinskog rudara, rad vajara I. Sabolića urađenog 1956.godine

Situacija se dodatno zakomplikovala najavom generalnog štrajka rudara BiH za 21. decembar 1920. godine. Pošto je štrajk visio u zraku, policijska vlast Tuzlanskog sreza je na silu pokušala da spriječi obustavu rada u tuzlanskom rudniku te je štrajk zvanično zabranjen, a svakom štrajkaču uručen otkaz. Budući da se većinom radilo o štrajkačima rudarima iz Slovenije, vlast je naredila njihovu deportaciju u Sloveniju. Međutim, slovenački rudari su zahvaljujući solidarnošću rudara sa Husina zbrinuti po kućama svojih rudarskih kolega.

Inače, Husino i Morančani su bila sela sa većinskim katoličkim življem. Husino se nalazi zapadno od Tuzle i udaljeno je od grada 8 km. To je razbjesnilo vlast u Tuzlanskom srezu te je na Husino poslana žandarmerijska patrola sa ciljem da na silu istjera Slovence iz kuća husinskih rudara.

Radnici-rudari iz sela Husino, Morančani, Ljubače, Lipnica, Par Selo i Pasci su agitovali na običan svijet protiv vlasti i žandarma. Žandarska patrola poslana na Husino brojala je 20 ljudi (12 žandarma i 8 policista). U obostranoj pucnjavi koja je uslijedila ubijen je jedan žandar a jedan žandarski narednik i dva policista su zarobljeni. U kasnije sukobu život je izgubio jedan rudar, a dva žandara su ranjena.

Na vijest o incidentu na Husinu policijski načelnik Tuzlanskog sreza Grudić je zatražio hitnu intervenciju Vojske Kraljevine SHS. 27. decembra 1920. godine Zemaljska vlada traži od komande Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu hitnu intervenciju vojske u Tuzli. U skladu sa ovim zahtjevom u Tuzlu je poslana jedna četa pješadije sa mitraljeskim odjeljenjem a sve u cilju kako je u depeši rečeno ''povraćaja i održanja reda, koji je jako poremećen usled oružanog sukoba između radnika-štrajkača iz okolnih sela i žandarmerije''.

U noći 27. na 28. decembar 1920. godine rudari sa Husina naoružani s nekoliko pušaka i revolvera, sa sjekirama i vilama, dočekali su vojno-policijsku kaznenu ekspediciju. Buna je u krvi ugušena, oko 500 rudara je uhapšeno i zlostavljano, a 35 ih je izgubilo život.

Vojska, to jest oficiri nisu bili za izvođenje većih represivnih mjera prema štrajkačima, ali je zato civilna vlast tražila energičan odgovor.

Kako se javnost i domaća štampa postavila prema Husinskoj buni?

Cjelokupna režimska buržoaska štampa dreknula je kao bijesna na štrajk rudarskih radnika u BiH.

Dnevni listovi ''Jugoslovenski list'', ''Narodno jedinstvo'', ''Sloboda'' kao režimski listovi donose tekstove o neuspjehu bh rudara, njihovim neopravdanim zahtjevima te zahtjevima za drakonskim kaznama kolovođama štrajka i bune. S druge strane, socijalistička štampa i listovi ljevičarske uređivačke politike daju veliki prostor štrajkačima i njihovim opravdanim zahtjevima te nemanja sluha od strane vlasti da se njihovi problemi riješe.

Naročito je agilna KPJ sa svojim istaknutim članovima u BiH, Mitrom Trifunovićem-Učom i Đurom Đakovićem. Pokrenuta je široka međunarodna sindikalna kampanja za oslobađanje uhapšenih rudara.

Tadašnji mladi novinar-urednik zagrebačkog ''Jutarnjeg lista'' Miroslav Krleža učinio je dosta na upoznavanju domaće i strane javnosti o pravom stanju stvari, te o istinskim uzrocima generalnog štrajka rudara BiH i izbijanja Husinske bune

Tadašnji mladi novinar-urednik zagrebačkog ''Jutarnjeg lista'' Miroslav Krleža učinio je dosta na upoznavanju domaće i strane javnosti o pravom stanju stvari, te o istinskim uzrocima generalnog štrajka rudara BiH i izbijanja Husinske bune.

Godine 1922. na sudskom procesu u Tuzli osuđeno je 350 husinskih rudara na višegodišnje zatvorske kazne. Jedan od vođa Husinske bune Jure Kerošević je osuđen zbog ubistva žandarma na smrt vješanjem, a ostali učenici bune na višegodišnje robije.

Zahvaljujući medijskoj i političkoj kampanji kazna rudara Keroševića je preimenovana na dvadesetogodišnju robiju.

Ovdje  treba posebno istaknuti posljedice Husinske bune na kasnija društvena zbivanja u Tuzli i BiH. Tadašnji monarhistički režim je shvatio da je situacija ozbiljna te je povećao pritisak na vođe tadašnjih sindikata radnika, a naročito je veliki pritisak bio na aktiviste KPJ.

Nakon ubistva ministra unutrašnjih dela Vlade Kraljevine SHS Milorada Draškovića, u Delnicama (Slovenija)  1921.godine, od strane atentatora Alije Alijagića, uslijedila je i vladina energična reakcija novim zakonom ''Obznanon'' kojim se KPJ zabranila kao politički faktor te će biti u ilegali punih 20 godina, od 1921. do 1941. godine.

Da li je Husinska buna, ipak, bila nacionalni sukob?!

Na lokalnom tuzlanskom planu Husinska buna će Tuzli dati u narednim decenijama istaknuti, naročito tokom II svjetskom rata, lijevi, antinacionalistički i revolucionarni background koji je ovaj grad zadržao do današnjeg dana.

Iako je socijalistička istoriografija Husinsku bunu definisala kao prvenstveno klasni sukob vladajuće buržoazije i potlačene radničke klase, neki istoričari mlađe generacije Husinsku bunu definišu i kao nacionalni sukob, budući da su rudari učesnici bune listom bili Hrvati i Muslimani, a žandari isključivo Srbi.

Kako god da bilo, Tuzla i njeni građani su i dan danas ponosni na svoje pretke koji su prije 90 godina započeli borbu, prije svega za život dostojan čovjeka.

Zaštitni znak Husinke bune je figura husinskog rudara, rad vajara I. Sabolića urađenog 1956. godine.

Početkom 80-tih godina prošlog vijeka tadašnja Televizija Sarajevo je snimila i dugometražni igrani film na temu Husinske bune u kojoj je glavnu ulogu igrao doajen tuzlanskog i bh glumišta Vlado Kerošević, današnji dekan Akademike scenskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, inače i sam rođen na Husinu.