POLITIČKI KOMENTAR/ FILOZOFIJA PLJUVANJA

Slučaj Komšić: Sindrom starijega brata

Arhiva16.12.13, 11:03h

Postojeća praksa, pak, utemeljena na denunciranju, podmetanju, pljuvanju, može biti prije sve no vjetar u leđa – i vlastitoj partiji i strankama sličnog svjetonazora uopće... A time se, dakako, realnijom čini još jedna runda vladanja onih koji ovu zemlju već četvrt stoljeća svojski uništavaju

Slavo Kukić_novaPiše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Za podatke, koje je javnost prethodnih dana bila prisiljena „provarivati“, blaga je čak i ocjena da su iritirajući. Zamislite, primjerice, podatak da stopa nezaposlenosti među mladim ljudima ove zemlje dostiže skoro sedam desetina tog dijela stanovništva – i da je za skoro desetak postotaka veća u odnosu na vrijeme od prije pet godina. Ili, pak, da ih je masa sklona uvjerenju kako bi budućnost mogla biti još sumornija – zbog čega ih je skoro osam desetina, na duže vrijeme ili zauvijek, spremno napustiti zemlju u kojoj su rođeni.

Pod paljbom je, potom – dojam je, i puno oštrijom od državnog tužiteljstva – i prvi čovjek države. Željko Komšić. Zašto on? Zato što „drznik“ najavi kako će od Ustavnog suda zatražiti ocjenu ustavnosti i zakonitosti zaključenih aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom.

Ta vrsta podataka doista frustrira – i u normalnom svijetu tjera na koncentraciju ukupne društvene energije kako bi hvatanje u koštac s njima uopće bilo moguće. A što se događa ovdje – u zemlji na koju se oni odnose? Apsurdi, ukratko, zbog kojih su strahovanja kako bi moglo biti i gore krajnje utemeljeni. Evropska unija nam, primjerice, nedavno uskrati desetine miliona, eura dakako – što je prvi slučaj u povijesti njezina postojanja. Ista bi se priča, nažalost, ne bude li pameti, mogla ponoviti i u godini koja dolazi. A šanse za to, barem kako danas stvari stoje, i nisu bogzna kako velike. Kako, uostalom, u prosvjetljenje vjerovati ako vam politički moćnici zbog gubitka bespovratnih miliona ni okom ne trepnu. Dapače. Čemu milioni kojima sami ne mogu upravljati – i čija je potrošnja izvan dosega njihove vlastite moći? Okrenuti se, naprotiv, treba drugim financijskim izvorima – i kapitalu o čijoj će potrošnji u prilici biti odlučivati sami. Pri tome je nevažno sve ostalo – da su sredstva iz njih sve skuplja, da zemlju sve ubrzanije guraju na put bez povratka a mlade ljude još više tjeraju na razmišljanje kuda i kako od svega toga pobjeći.

I ne samo to. Ajme i svima koji na neutemeljenost takve „pameti“ upozore. Pod unakrsnom se paljbom, recimo, odjednom nađe državno tužiteljstvo jer se odluči na pokretanje istrage zbog neizvršenja presude „Sejdić-Finci“ – i gubitka pedesetak miliona eura zbog te činjenice dakako. I zbog uvjerenja da je time zemlji nanesena šteta, ali i izazvano novo ogorčenje – i građana i međunarodne zajednice.

Pod paljbom je, potom – dojam je, i puno oštrijom od državnog tužiteljstva – i prvi čovjek države. Željko Komšić. Zašto on? Zato što „drznik“ najavi kako će od Ustavnog suda zatražiti ocjenu ustavnosti i zakonitosti zaključenih aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom. I kako će, potvrdi li i sud njegove sumnje, najozbiljnije razmisliti i o prijavi za utvrđivanje kaznene odgovornosti onih koji zemlju, neovlašteno je zadužujući za milijarde dolara, guraju u dužničko ropstvo. Jer, veli, ni za jedan od tih aranžmana zeleno svijetlo nisu dali, a morali su, ni parlament ni Predsjedništvo BiH.

Željko Komšić, nova

Izabran je najružniji mogući put – filozofija blaćenja, podmetanja, izmišljanja. Put da se, naime, Komšića prikaže u dosad nepoznatu svijetlu – da je lijenčina, plitke pameti, sumnjiva morala, manipulator koji ne preza ni od čega, osoba koju bi i inače bilo uputno detaljnije „pročešljati“, tko zna što sve još ne.

Zašto su, međutim, ove institucije godinama zaobilažene? E to je, po svemu sudeći, i temeljno pitanje. I Komšić je, kako stvari stoje, dodirnuo „osinjak“ – a najavom kako bi ga mogao i razbucati pokrenuo i lavinu. U prilog tome, uostalom, svjedoči i oštrina reakcija prozvanih. Za jedne je on, recimo, politikant koji, zbog vlastite računice dakako, obmanjuje javnost i u pitanje dovodi isplate mirovina, socijalnih davanja i plaća državnih službenika. Drugi, međutim, idu i korak dalje. Komšić im je, zapravo, nabacio loptu za priču koju i inače vrte. Ustavni sud, vele, nije nadležan za ispitivanje ustavnosti aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom. Drzne li se, pak, to i učiniti, to će biti samo kap koja će preliti čašu – i ubrzati donošenje zakona po kojem se njegove odluke u Republici Srpskoj više neće ni primjenjivati.

Tom se vrstom bh. tragedije, međutim, danas ne kanim baviti. No, najnoviji „slučaj Komšić“, i neki drugi dakako – događanjima, primjerice, među dvjema frakcijama HDZ-a ću se posvetiti uskoro – zanimljivi su i iz nešto drugačijih perspektiva – one, među inim, koja bi se mogla označiti i sindromom „starijeg brata“. Pogledajte, uostalom, otkuda je „puškaranje“ po predsjedavajućem kolektivnog šefa najintenzivnije. Iz centrale njegove bivše partije. A zašto? Zato što ju je napustio, što je manje važno, i što je – a u tome je i odgovor na postavljeno pitanje  – formirao novu stranku. I što sve realnijima postaju procjene da bi njome mogao uzeti najznačajniji dio i članstva i biračkog tijela partije kojoj je, koliko do jučer, i sam pripadao.

Budući, pak, na preslagivanje biračkog tijela upućuju i sva istraživanja javnog mnijenja, učiniti se mora sve kako bi posljedice bile što manje. Ali što? E, tu već imamo problem? Jer, izabran je najružniji mogući put – filozofija blaćenja, podmetanja, izmišljanja. Put da se, naime, Komšića prikaže u dosad nepoznatu svijetlu – da je lijenčina, plitke pameti, sumnjiva morala, manipulator koji ne preza ni od čega, osoba koju bi i inače bilo uputno detaljnije „pročešljati“, tko zna što sve još ne.

Može li, međutim, izabrana, strategija pljuvanja, donijeti i rezultate? Može – ali ne one koje si, osmišljavajući je, sam priželjkuješ. Dapače. Ona se u pravilu vraća kao bumerang – da ti se pljuvanje na dojučerašnje partijske drugove saspe u vlastiti obraz. SDP će se, ne vjeruje li mojim procjenama, u to uvjeravati morati na puno bolniji način – svakim novim sondiranjem javnog mnijenja, a potom i na idućim parlamentarnim izborima. Jer, pad koji je neminovan će tražiti i puno detaljnije analize od onih na koje su, Zlaja i društvo mu, spremni danas. A one će potvrditi štošta od onog na što se ovu stranku upozorava godinama. Pokazati će, među inim, gdje su uzroci njezina političkog strmoglava. I zašto joj na stotine tisuća birača – onih istih koji je prije tri godine dovedoše na vlast – okrenu leđa.

O većini tih razloga sam, uostalom, u više navrata i sam zborio. I ne bih im se ponovo vraćao. Ali, bolesna potreba pljuvanja po svome dojučerašnjem dopredsjedniku će, siguran sam – a o njoj do sada nisam pisao – biti visoko na skali onih koje će priznati morati i sam vrh SDP-a. Jer, logičan bi bio potpuno suprotan pristup – da se sa svojim bivšim članom, i strankom kojoj je danas na čelu, razvija odnos istinskog političkog partnerstva – pa i prijateljstva, zašto ne? Ako ste se, naime, u jednom momentu i razišli – bez obzira čijom krivnjom i zbog čega – to ne bi trebao, niti smio biti kraj svijeta. Naprotiv. Jer, istom svijetu pripada i biračko tijelo kojem se obraćate. A, realno je puno značajnija mogućnost da se ono pokrene prema glasačkim kutijama idete li prema njemu kao politički partneri nego u slučaju da, želeći ga na svojoj strani, jedan drugom podmećete.

Pojava Demokratske fronte, hoću reći, može biti dobitak i za SDP. Istina, s njom će dio svoga biračkoga tijela izgubiti i on. Ali, ukupna masa osvojenih glasova bi morala biti daleko veća – a time realniji, kako izgled formiranja vlasti lijevog političkog spektra, tako i realizacije koncepta upravljanja zemljom u kojem je puno elemenata zajedničkog.

Ne želim, naime, niti pomisliti kako je bh. biračko tijelo evropski atipično. I kako u njemu ne postoji ravnoteža između desnog i lijevog političkog spektra. Cijeni li se, međutim, temeljem izbornih rezultata u prethodnih dvadesetak godina, takav zaključak je prvo što bi se moglo pomisliti. A zašto? Gdje su se, pođe li se od logike spomenute ravnoteže, izgubili birači ljevice? Da ne mudrujemo – u apstinenciji. Zbog čega? Zbog, krajnje pojednostavljeno, nespremnosti da se slijedi postojeću političku ponudu – onu koju godinama personificira SDP – i činjenice da na političkoj sceni nema ni jedne druge ozbiljne partije lijeve orijentacije.

Pojava Demokratske fronte, hoću reći, može biti dobitak i za SDP. Istina, s njom će dio svoga biračkoga tijela izgubiti i on. Ali, ukupna masa osvojenih glasova bi morala biti daleko veća – a time realniji, kako izgled formiranja vlasti lijevog političkog spektra, tako i realizacije koncepta upravljanja zemljom u kojem je puno elemenata zajedničkog.

Postojeća praksa, pak, utemeljena na denunciranju, podmetanju, pljuvanju, može biti prije sve no vjetar u leđa – i vlastitoj partiji i strankama sličnog svjetonazora uopće. Jer, takva filozofija puno više govori o tebi nego o onome koga se trudiš popljuvati. Ali, to nije sve. Njome se, naime, demotivira i vlastito, u konkretnom slučaju lijevo biračko tijelo – i tjera na novu apstinenciju. A time se, dakako, realnijom čini još jedna runda vladanja onih koji ovu zemlju već četvrt stoljeća svojski uništavaju.

Na koncu, gubi se i politička vjerodostojnost u najbukvalnijem značenju. Jer, ako su ti politički partneri u strankama političke desnice, među nacionalistima, a glavni su ti neprijatelji među onima s kojima bi trebali biti u istom društvu, naivno bi bilo vjerovati kako bi to moglo proći nezapaženo. I da se narod, koji ti je sklon, ne bi mogao zapitati u čemu je problem – jeste li uopće, dok mu se i kako mu se obraćate, iskreni. Da, hoću reći, govorite jedno, a činite sasvim drugo. I da sve to ne bi mogao i kazniti – na način da vam i sam okrene leđa, čak i onaj njegov dio koji to ranije nije kanio.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook