Piše: Mile LASIĆ

Umirali smo tih nezaboravnih 14 dana u veljači 1984. godine od straha, svi od reda koji smo bili uključeni u organizaciju najvećeg sportskog događaja u povijesti tadašnje Jugoslavije. Hoće li sve besprijekorno funkcionirati? Jesmo li ovomu svemu dorasli? Bojali smo se najviše nas samih, našeg mentaliteta – lako ćemo. Bojali smo se, posebice,  „zimske olimpijade bez snijega“, iako su sve tehničke pripreme bile poduzete i za „umjetni snijeg“ u tom slučaju. Kao iz inata olovno sarajevsko nebo je škrtarilo s pahuljama sve do noći uoči početka Olimpijade, a onda je 08. veljače ujutro osvanulo „metar snijega“ na sarajevskim ulicama i okolnim brdima. Bog se, na kratko, nasmiješio Gradu i njegovim ljudima koje će osam godina kasnije zaboraviti, ostavljajući ih na milost i nemilost slijepoj mržnji i (samo)uniženju …

I

Tih 14 dana koliko je trajala „sarajevska olimpijada“ bili su u svakom pogledu uzoriti, kao iz bajke. Niti ijednog ozbiljnijeg incidenta, nitko nikoga, maltene, nije ni mrko pogledao, organizacija Igara je bila savršena, za što su uslijedile pohvale iz cijelog sportskog i političkog svijeta. Uključivo, dakako, i od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC) i njegova tadašnjeg predsjednika Juan Antonia Samarancha, koji je ocjenio da se radi o „najbolje organiziranim zimskim olimpijskim igrama u njihovoj povijesti“. Uslijedio je „Olimpijski orden“ predsjedniku Organizacinog komiteta XIV ZOI Sarajevo ‘84, pokojnom Branku Mikuliću. Svi mi koji smo bili „unutra“ znamo da ga je zaslužio višestruko. Naravno, time su na neki način bili odlikovani i svi koji su učestvovali u organizaciji Olimpijade ili su je pomagali na druge načine. Zvuči danas skoro nevjerojatno, ali Olimpijadu su manjim ili većim donacijama pomagali skoro svi bh. građani, i oni  s obala Une i Drine i  Bosne i Neretve. To je bio, zapravo, povijesni vrhunac bh. zajedništva, džinovski emancipatorski, civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine. Pomagali su Olimpijadu i mnogi dobri ljudi iz Ljubljane, Beograda, Zagreba, Varaždina i iz drugih mjesta nekadašanje Jugoslavije. Nesretni su, zbog toga,vjerojatno, bili samo  notorni šovinisti po profesiji, kako u BiH tako i u Jugoslaviji, koji su  se  već tada pripremali za ubojstvo zemlje, za njeno smaknuće...

Grad je osvanuo 08. veljače 1984. godine umiven u snježnu bjelinu, u radost nesvakidašnjice. Kao da je pred svijetom htio skriti koju udžericu, ako je takvog čega uopće tada bilo u Gradu. Tu i tamo se promaljalo sunce, taman toliko da sve djeluje bajkovitije. Kosmičke zrake su u bijelom krajoliku izazvale u ljudima radost i neponovljivi osjećaj ponosa. Nikada, vjerojatno, ni prije ni poslije nisu Sarajlije bile tako ponosne na svoj Grad, na činjenicu što su tih 14 dana bili „središte svijeta“. Podobrili su se i oni najzločestiji. Znalo se dogoditi da džeparoš vrati već ukradeni novčanik, da taksisti voze goste bez naknade, da kronično neljubazni postanu  ljubazni. Obrukao se tek neki ugostitelj na Baščaršiji koji je baš Kirku Douglasu našao za shodno zaračunati trodupli račun. „No problems“, bila je najčešća sintagma koja se tih dana čula na sarajevskim ulicama, na trgovima, u radnjama, na sportskim borilištima. Time se izražavala spremnost za priskočiti u pomoć brojnim gostima iz svijeta. Treba li reći da je ta nemušta formula značila i dozu zbunjenosti i tradicionalnog stida u susretu s „velikim svijetom“? Što sve nije prošlo nezapaženo, naravno. Samo je „ABC“, čuvena američka tv-stanica, emitirala o sarajevskoj „zimskoj idili“ preko 60 sati popratnog, kulturnog programa u udarnim terminima. Sportski sati prijenosa su bili, naravno, neuporedivo brojniji. I u drugim dijelovima svijeta se po prvi  čulo o Bosni i Hercegovini i Sarajevu izvan sheme – ubojstvo Nadvojvode i početak Prvog svjetskog rata. Nažalost, osam godina poslije taj isti „veliki svijet“ je posmatrao „uživo“ davljenje „olimpijskog grada“ na rate. Moćnici iz „velikog svijeta“, zavaljeni u fotelje i u papučama, zaokupljeni visokom geo-politikom, „uživali“ su u prijenosu četverogodišnje „olimpijade smrti“...

Skoro sam uvjeren da su se osam godina poslije nezaboravne „zimske čarolije“ upravo oni što su patili za vrijeme „zimske idile“ šepurili na nekadašnjim olimpijskim borilištima ili su, pak, zlikovcima davali podršku iz nekih novina, znanstvenih ustanova i političkih gremija. Čineći tako svetogrđe ravno onomu koje su činili „vođe-zlikovci“ i njihovi sljedbenici „na terenu“, koji su svezali „olimpijskom gradu“ omču, opkolili  ga poput Huna i Avara, pa sadistički više od tisuću dana ubijali djecu i žene, starce i bespomoćne, uništavajući onako uzgred spomenike kulture neprocjenjive vrijednosti. Zlikovci su, dakle, sustavno ubijali pamćenje jednog grada i jedne zemlje, sve ono što je podsjećalo na onu „zimsku idilu“ i na multietničku povijest Sarajeva, BiH i Jugoslavije. Izgorjela je među prvima i čuvena Vijećnica, pa potom među brojnim vrijednim riznicama i Muzej XIV ZOI, u kojem su bila čuvana brojna i važna svjedočenja, tragovi XIV ZOI. Među drugima i pripremljena knjiga-zbirka svih govora predsjednika XIV ZOI Branka Mikulića o organizaciji XIV ZOI, koju sam vrlo pažljivo priredio i opremio predgovorom par godina poslije Olimpijade, dok sam imao čast boraviti u njegovoj sjenci u Beogradu, vjeran kao sjenka, dakako. Za one koji to ne znaju,  bio sam mu u vrijeme XIV ZOI „šef kabineta“, poznavao sam ljude u Muzeju (i Planinku M. i Edu N.), pa znadem da je moja pošiljka iz Beograda s 10 primjeraka lijepo ukoričene zbirke Mikulićevih govora ušla u Muzej XIV ZOI Sarajevo ‘84. Ne znam, doduše, je li od ratnog plamena sačuvan ijedan primjerak te pošiljke, pa ako netko o tomu nešto znade nek ostavi traga ispod ovog podsjetnika....

II

Ponekad sam sebi izgledam kao Don Kichot, jedina osoba koja se sjeća pokojnog Branka Mikulića (1928-1994), ali srećom nije tako. Svojeg sudruga i prijatelja se, primjerice,  prisjeti svake godine barem osmrtnicom u Oslobođenju i društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, vrlo zaslužnog Brankovog suradnika na ovim poslovima. Isto se društvo, ta  sarajevska “sportska raja”, prisjeti i drugih umrlih ljudi iz Organizacionog komiteta XIV ZOI, primjerice pokojnog Ante Sučića, predsjednika Izvršnog odbora XIV ZOI, koji je otišao Bogu na istinu nedugo poslije završetka ZOI, Pčavla Lukaa, glasnogovornik XIV ZOI, Uglješe Uzelca, gradonačelnika Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, Emerika Bluma, člana Organizacionog odbora, Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, i drugih, lista umrlih junaka XIV ZOI je nažalost sve duža i duža...                 

Bio ili ne “Don Kichot”, redovito podsjećam  uz jubileje, i ponajviše iz prkosa, na Mikulićeve zasluge za uspijeh XIV ZOI, a  time posredno i za afirmaciju BiH. U tribalističkom društvu skorojevića sve tri etnije te moje intelektualne i ljudske provokacije nailaze, dakako, na okrutni muk ili poneku neprimjerenu reakciju. Kao da se nesretnom Branku svete njegovi nekadašnji politički protivnici? Ili se, ipak, radi samo o tomu da je umrlo jedno vrijeme i s njime i ljudi(ne) kakav je bio i Branko Mikulić?                                                                             

U blizini pokojnog Mikulića, vjerojatno najznačajnijeg bh. i hrvatskog političara podrijetlom iz BiH u cijelom 20. stoljeću, proveo sam od listopada 1983. do ožujka 1989. godine, dakle od predvečerja XIV. ZOI u Sarajevu, svojevrsnog uzleta u nebo bh. društva, do početaka bezmilosnih političkih razračuvanja u Beogradu i  Sarajevu i nagoviještaja raspada SFRJ i surovog rata u BiH. No, ne bih ponovo o tomu, jer sam svojedobno objavio romansirana sjećanja u Slobodnoj Bosni pod provokativnim naslovom «Služio sam posljednjeg bosanskog cara» (u veljači i ožujku 1999. godine), koja je mali broj ljudi razumio, a još se manjem broju dopalo, a i na DEPO portalu sam u dva navrata, pa ako i u drugom kontekstu, govorio o okrutnom zaboravu zaslužnih ljudi iz povijesti BiH. Danas sam skoro siguran da je pokojni Branko Mikulić žrtva nasilnog zaborava najsjajnijih stranica iz bh. povijesti, upravo zbog toga što su to bile ispisane i sjajne stranice iz bh. “Periklova doba”, a u zemlji kakva je BiH, koja ne trpi “zajedničke memorije”, takvo što se ne oprašta.        

Branko Mikulić je umro 12. travnja 1994. godine i sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu  "BH Dani", broj 251 iz 1994. godine, pod naslovom «Odlazak velikog Bosanca» zabilježeno je i sljedeće:  «Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994». Nedugo poslije Brankove smrti umrla je i Brankova kći Planinka, akademska slikarka i sjajna intelektualka, potom i supruga mu Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. U Sarajevu i u BiH o postojanju Mikulića svjedoči danas samo nekakva uličica na periferiji Sarajeva koju su mu aktualni gradski kvazi-multietičari dali da bi takvima poput ovovremenih podobnih mogli davati trgove i ulice u strogom centru grada. Več sam to davno napisao, ali ponovit ću s tugom, u Sarajevu bit će  svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, koje neće imati tko posjećivati. Tako će, pak, biti negdje  drugdje s bošnjačkim mezarjima ...

III

Svaka čast svakomu, dakle, ali bez Branka Mikulića XIV zimske olimpijske igre ne bi bile ono što su bile. A bile su veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska  manifestacija prvog reda, milenijumski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, na žalost, neće spasiti nesreće samo osam godina poslije. Međutim, da nije  na čelu Igara bio tadašnji bh. “željezni kancelar”, takvi kakvi smo bili i tada, a danas  smo još puno gori, nikad ne bismo postigli to što smo tada postigli. Branko Mikulić je, naime, sa svakim u Jugoslaviji, uključivo i protivnike, mogao  razgovarati ravnopravno, a s mnogima i za zeru ravnopravnije, i to je bilo od neprocjenjive važnosti. Bez takve ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana bi  na Igrama  došao do izražaja naš notorni javašluk, a s njim na čelu Igara je svatko dao najbolje što je mogao. Bojali su ga se samo oni koji su imali debelog razloga za to. Oni koji su se s njim imali prilike sresti ponijeli su utisak o Brankovom neponovljivom gospodstvu, o uljuđenoj, prirodnoj vrsti bosanske gospodštine…                       

Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih linija nije bilo, u Sarajevo da umre par dana poslije u još uvijek opkoljenom Sarajevu.  “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je tada Planinka, njegova kćerka, koja će i sama potom iznenadno otići s ovog svijeta. Otišao je američkim vojnim bombarderom da umre u grad koji nikada nije umio da se ophodi s njegovim najvećim ljudima, zapisao sam tada. Nemam, naravno, nikakvih dokaza za tvrdnju  da je “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto poduzme u obrani Bosne i Hercegovine, nego opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli stručnjaci u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko boravio u bolnici. Uzgred rečeno, bitku za Jugoslaviju je izgubio već onda kada se morao povući s pozicije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, pod pritiskom Miloševićeve kamarile i njegovih nevjerojatno brojnih tadašnjih istomišljenika u BiH. Njih bi se našlo posvuda, u okviru sva tri bh. naciona, a ne samo među Srbima, samo kada bi  se samo malo pročeprkalo po nedavnoj prošlosti!     

Stariji čitatelji znaju da je Branko Mikulić, zajedno s takvima kakvi su bili Džemal Bijedić ili Hamdija Pozderac, skoro dvije decenije davao pečat bosansko-hercegovačkoj samobitnosti da bi pri samom kraju života nemoćno posmatrao kako sve ono za što su  se on i njemu slični zalagali odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, koja je, kada se sve uzme u obzir, odgovornija za rastur Jugoslavije i potonje zločine od onog poludjelog balkanskog nikogovića koji je umro u Den Haagu bez presude. Poslije će uslijediti brojna “umiranja na rate”, u opasnoj igri čiji je zalog bila BiH, onakva kakva je bila u Brankovo vrijeme. Ponosna i samosvojna. Kost u grlu i tadašnjim i sadašnjim hrvatskim i srpskim nacionalistima, ali i muslimanskim/bošnjackim autistima, onima koji govore o povijesti kakve nikad nije bilo ili o Bošnjacima kao temeljnom narodu, čime se i izjednačavaju sa hrvatskim i srpskim separatistima, samo s druge strane plota. Mnogi ovu međusobnu povezanost ne razumiju i ne žele razumjeti. Dobronamjernim čitateljima, dakle, nudim ovdje mudro, lucidno razumijevanje ovog povijesno-političkog kolopleta nedavno umrloga bh. akademika Envera Redžića, koji kaže: «Gledište  da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjakom narodu pripada uloga vladajućeg naroda». Međutim, nastavlja Redžić, «integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda». Zato, zaključio je akademik Redžić, «zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH». Potom će Redžić, kako i priliči znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirati u ZAVNOBiH-ovskom duhu: «Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema». (Vidjeti, Enver Redžić „Sto godina muslimanske politike“, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000, s.113.)     

U isčezlo Brankovo vrijeme BiH je bila nedjeljiva, povezana i autocestama i školama, novim sveučilistima, industrijskim organskim svezama. Lijepim osjećajem slobode. Djeljiva samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega ima u dovoljnoj mjeri u sva tri konstitutivna naroda. Na nesreću, na srpski nacional-boljšo-fašizam nakalemit će se vrlo olako i isuviše brzo slični “izmi”. U BiH će dobiti izraz u “troglavoj aždahi”, u tri nacionalna-šovinstička koncepta „nacije-države“, koji se, s jedne strane, isključuju, a s druge, hrane međusobnom isključivošću, a zajedno opstaju na krvi i muci be-ha građana. Njima treba dodati i tzv. lijevi dogmatizam koji ne uspijeva izgraditi alternativu  potrebitu duboko  podijeljenim društvima nego kontraproduktivno zamijenjuje želje i ciljeve s realnostima i time ostaje izvan aktualnih političkih potreba…  

U uistinu antologijskom eseju «Nesuđeni socijalistički car», objavljenom u BH Danima broj 437, od 25. 10. 2005. godine, hrvatski i bh. vrlo senzibilni pjesnik Mile Stojić je kazao: «Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni na odumiranje. Pa ipak, pored priče o Mikuliću, velike priče o našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli vlastitih života...»                                                      

Ovaj podsjetnik na XIV ZOI Sarajevo '84 – kazat ću na kraju posve otovoreno - i nije drugo do beskrajno tužna priča o sustavno odnjegovanom zaboravu zaslužnih ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo. Zbog toga će se mnogima i učiniti kako se “sarajevska Olimpijada” od prije nešto malo više od četvrt stoljeća dogodila nekom drugom i u nekom drugom dobu. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, oduvijek slabo pamtilo a brzo zaboravljalo, čime su njezini ljudi bili i ostali osuđeni na ponavljanje već znanih lekcija. Kao i svi loši đaci…