Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

Od česte upotrebe izlizana, u Bosni je riječ nacionalizam postala teška, opora i dosadna, kao da je ono što ona označava skrajnuto, skriveno, a, opet, nekako jasno. Skoro kome god napominjete da je nacionalizam još uvijek izvor svih zala u Bosni, odmahnut će rukom i, odprilike, reći: "Nađi nešto drugo, molim te, ne drži to više vodu."    

Identitet, dakle, o kojem govorim ulijepljivan je bosanskim muslimanima, čak i onima za koje se ni imenu, naprimjer, prakticiranju ili neprakticiranju vjere, ne bi moglo odrediti kojem etnosu ili religiji određene osobe pripadaju. Jedino se, uostalom, ovim pravilom i može do kraja objasniti kako se dogodilo da je jedan, do rata podrobno sekulariziran, narod tako lako i brzo prihvatio ulijepljen mu identitet i, manje-više, sve podredio obrani tog i takvog identiteta

Iako je "nacionalizam oblik šizofrenije", pa sebi u korist instrumentalizira čak i upotrebu folklora, pa i kada se folklor upotrebljava u antropološke svrhe, postao je "sekularna religija, sposobna da oprobanim metodama veže ljude samo ponavljanjem zajedničkih rituala, mada ih, po pravilu, ništa drugo ne veže" a i kao svaka religija "zatiratelj je svake demokracije."
    
Moglo bi se ovako nastaviti dugo i mučno, a da bi, na kraju, opet se došlo na početak. Da, uistinu je nacionalizam u Bosni još uvijek uzrokom svih zala.
    
Ja ću, međutim, ovim osvrtom, pored svih drugih uzroka sadašnjem stanju, baviti se najviše jednim segmentom od svih tih uzroka, a nije ih malo, zbog toga što u tzv. javnoj sferi ne nalazim na sličnu temu, a i zato što danas preovlađuje osjećaj da, nakon ratova koji ju nisu dokrajčili, Bosna puca po svim šavovima. Ovo o čemu pišem uzrok je jednom od njih. U ovom osvrtu se, naime, radi o tzv. ulijepljenom identitetu.
    
Negdje do pred djevojaštvo, Hanah Arendt je živjela u sekulariziranoj obitelji, s majkom ateistkinjom, kada je razumjela da i pored onoga što iz takvog odgoja ima ona nosi još jedan identitet. Ulijepljen identitet. Židovstvo. Iako taj identitet ona sama nije odabirala, razumjela je, također, da se zna često napadati njena ličnost upravo kroz taj identitet, i da je prisiljena da se brani. Vrlo brzo je razumjela i to da ako se njena ličnost napada isključivo po tom identitetu, njenom židovstvu, ona se jedino tako može braniti; dakle, samo kao Židov. Od kada je to razumijevanje i zapisano, postalo je svojevrsnim pravilom. Doslovno interpretirano, ono bi glasilo: "Ako si napadnut kao Židov moraš se braniti samo kao Židov!"
    
Ovo bi bilo važno zapamtiti, makar samo za vrijeme dok se čitanjem ovog teksta bavite i mislim da bi to imalo smisla, e da bi se lakše razumjelo ono što kanim reći, a nije nevažno za sve ono što Bosna danas jest. Da ne duljim, zato što držim i da je jednom narodu u  Bosni i Hercegovini, posebno od kraha bivše države, ulijepljivan samo jedan identitet, prisiljavajući ga da se brani i, primjenjujući ono pravilo Hanah Arendt, samo po tom identitetu. Mislim, naravno, na bosanske muslimane i na svu kompleksnost koju je nametnuta primjena ovog pravila ostavila na sve u Bosni; kako državu i društvo, u njoj kulturu, gospodarstvo.., i na sve ono što prati ljudski život u jednoj zajednici. Mislim, također, i na sve krhotine koje su poispale iz tog pravila, a u Bosni još prave takve potrese da se iz tako stvorenog stanja ne vidi nikakav izlaz.
    
Onim drugim uzrocima koji su, itekako, dali svoj pečat onome u čemu jesmo; dobrano nesposobnom muslimanskom establišmentu, od prije početka rata pa do danas, u prvom redu; sirenskom zovu islamizma i lakoćom pristajanja na đavolju igru s filetizmom, kako bližem tako i daljem okruženju nesklonom svemu islamskom, evropskoj islamofobiji stvorenoj na krivom uzorku..., ovim se osvrtom neću baviti. Ne samo zato što bi to zahtjevalo predug tekst, /elementi istog su, po samom redu stvari, već ugrađeni u ovaj tekst/ nego i zato što to držim drugorazrednim značenjem .Ne sumnjam, također, ni u postojanje muslimanskog, potom bošnjačkog nacionalizma, samog po sebe. I onda i danas. Ni time se neću baviti.    

Identitet, dakle, o kojem govorim ulijepljivan je bosanskim muslimanima, čak i onima za koje se ni imenu, naprimjer, prakticiranju ili neprakticiranju vjere, ne bi moglo odrediti kojem etnosu ili religiji određene osobe pripadaju. Jedino se, uostalom, ovim pravilom i može do kraja objasniti kako se dogodilo da je jedan, do rata podrobno sekulariziran, narod tako lako i brzo prihvatio ulijepljen mu identitet i, manje-više, sve podredio obrani tog i takvog identiteta. Samo bi se jednim dijelom moglo objasniti da je islam, a o njemu se radi, u nesklonom mu i po život opasnom okruženju poslužio i kao svojevrsno pribježište, zaklon u kojem se mogla potražiti, a i nalazila se, utješna lakoća gladovanja, samoće i beznađa, nesigurnosti svake vrste..., i smrti same.
    
Kako je ovih dana i Miroslav Lajčak, kao neki važan službenik Evropske Unije, pri svom inspekcijskom pohodu po Bosni, izjavio da sadašnji "zastoj napretka" u Bosni i Hercegovini dolazi iz Federacije, da Republika Srpska u njoj ne sudjeluje, s njim bi se, htjeli ne htjeli,trebalo složiti, iako takve izjave uvijek ostavljaju gorak dojam.
    
Položaj te tvorevine u Bosni i Hercegovini utvrđen je međunarodnim ugovorima /u posljednje vrijeme nas uvjeravaju upravo garanti tih ugovora da su im potpisi čvrsti/, stanovništvo joj je ovim političkim položajem zadovoljno, pa se je složiti s Miroslavom Lajčakom da sadašnja kriza i skoro pa raspad Bosne i Hercegovine ne dolaze s te strane, makar sve izjave iz Banje Luke govorile suprotno.
    
Iako se izlažem opasnosti, ako to opasnost jeste, da me, čak i oni dobronamjerni, proglase opsjednutim hrvatskim nacionalizmom u izdajstvu svega hrvatskog, ne mogu se oteti osnovanoj sumnji, pravosudno rečeno, da ne samo trenutnu krizu u Bosni i Hercegovini potpaljuju i lože dvije najrazvikanije hrvatske stranke, veći dijelovi Crkve, masa intelektualaca ili kvaziintelektualaca otrovanih nacionalizmom, kao i onih koji nacionalizmu nisu bliski, ali misle, makar i pogrešno, da bi, čineći im ustupke, mogli nacionaliste nekako odobrovoljiti. I sve to vješto koristeći ono pravilo ulijepljenog identiteta.

Nije nimalo čudno da je, po onom  pravilu Hanah Arendt, i Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, identitetno Bošnjak, ergo musliman, a to, sudeći po intonacijama kakvim ga njegovi dojučerašnji prijatelji, Mile Lasić i Ilija Šimić, "časte", vjerojatno čeka i Luku Markešića, bosanskog franjevca. I ne samo njega

U osnovi svega, međutim, leži "ruski rulet na đavoljem piru", igra propalih eksperimenata i ono najvažnije, da protagonisti povratka propalih eksperimenata zadrže i jare i pare".U ovome ne treba okolišati pa to ne potkrijepiti, na činjenicama osnovanoj izjavi fra Petra Jeleča, doktora povijesti i profesora Franjevačke teologije, da je Herceg-Bosna, a upravo je ona u tom đavoljem piru, nastala na zločinu. Baš kao, uostalom, i Republika Srpska. A današnji, već naprijed navedeni nacionalistički establišment uskrsitelja Herceg-Bosne samo je klon utemeljitelja "tvorevine na zločinu", bili oni iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, svejedno je. Njihov dodatni problem bi se mogao svesti i na to da se, najblaže rečeno, nekako spere stid, a bez gubitka već osvojenog. I bez katarze, naravno.
    
No, možda to i ne bi moralo biti nešto najstrašnije za raspetljavanje bosanskog "gordijskog čvora" da "asfalt nije vreo", a "kod mnogo uniformi, mnogo zastava i svuda ime nacije", put je samo jedan. U bosanskom slučaju vodi samo potpunoj nestabilnosti i utiranju puta za terorizam dugog fitilja.
    
Geneza je, po posljedicama neobjašnjivim činom, bratskim, ispostavit će se, i lažnim vezanjem muslimanske vjerske i hrvatske državne zastave, počela nešto prije rata. Ali je, ipak, kutni kamen za ulijepljivanje bosanskim muslimanima samo muslimanskog identiteta, identiteta koji je od početka poželjno mrziti bez ostatka, ugrađen u danu referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine. Činom za koji Mate Granić, ministar u Tuđmanovoj vladi, u nedavnom razgovoru za hrvatski Jutarnji list, kaže da je spasio Bosnu i Hercegovinu od raspada i da je taj čin Hrvatska sdušno podržala, i u njemu sudjelovala.
    
U digresiji rečeno, Mate Granić u ovom razgovoru ne brani mrtvog Tuđmana, makar se njegovim lešom kao grudobranom služi ; svejedno je čak i to što je velika hajka nepovratno prošla, on iz nekih razloga, očito, ima potrebu da brani sebe. On neće niti da se pohvali svojim zaslugama u činu da je tadašnja Hrvatska učinila sve da do tog referenduma dođe. S mnogim pomagačima sa strane, također. I da je to, ujedno, najveći uspjeh hrvatske državne politike u to doba. A jeste.
    
Razlog je lako objašnjiv; bez bosanskih muslimana izvučenih iz Jugoslavije teško je zamisliva neovisna Hrvatska država, bar ne onakva kakvu danas poznajemo. Bosanski muslimani su, naime, imali stotinu razloga da tada, ponavljam, tada, u Jugoslaviji ostanu. I nijedan da tada iz nje izađu. Kao što svakom djetetu kruh uvijek padne na namazanu stranu, bosanski su muslimani tada izabrali opciju nijednog razloga. I tako ugradili jedan od temeljaca koji je odredio današnju Republiku Hrvatsku, i odveo Bosnu na razvaline usporedive s malo kojim vremenom u njenoj povijesti.
   
O ostalom će, s neke vremenske distance, pisati povijest. Ne patriotska povijest, naravno.

Negdje do pred djevojaštvo, Hanah Arendt je živjela u sekulariziranoj obitelji, s majkom ateistkinjom, kada je razumjela da i pored onoga što iz takvog odgoja ima ona nosi još jedan identitet. Ulijepljen identitet. Židovstvo. Iako taj identitet ona sama nije odabirala, razumjela je, također, da se zna često napadati njena ličnost upravo kroz taj identitet, i da je prisiljena da se brani. Vrlo brzo je razumjela i to da ako se njena ličnost napada isključivo po tom identitetu, njenom židovstvu, ona se jedino tako može braniti; dakle, samo kao židov. Od kada je to razumijevanje i zapisano, postalo je svojevrsnim pravilom. Doslovno interpretirano, ono bi glasilo: "Ako si napadnut kao Židov moraš se braniti samo kao Židov!"

    
Razumijem i da je ovo mnogima i na svim stranama neugodno čuti, ali i loše vijesti ne mogu dugo ostati u zraku..
    
Kada su se obećanja, sva i odasvud, slegla i postalo jasno da poslije toga neće nastupiti nikakav mir, čak i tako nesposobnom muslimanskom establišmentu, koji je tada najviše, možda i jedini, zastupalo novostvorenu državu, postalo je jasno da su po Bosnu i Hercegovinu došli crni dani, a i za muslimane kao narod, posebno. Ulijepljivanje isključivo muslimanskog identiteta jednom narodu moglo je da se nesmetano razigra.
    
Po običaju osioni, u ulijepljivanju tog identiteta srpski su nacionalisti prevršili svaku mjeru. Odričući bosanskim muslimanima čak i bosansku zavičajnost i svodeći ih na Turke, identificirali su islam u sinergiju Sarajeva sa Teheranom i tako postali vlastitom karikaturom. Hrvatski, pak, nacionalisti, i sa zapaženom ulogom spomenutog Mate Granića, koristeći tragove evropske islamofobije formirane, ponavljam, na krivom uzorku, Huntingtonovim tlapnjama o neminovnom sukobu civilizacija, dakako, po religijskim šavovima i nudeći sebe kao branu, em istoku, em islamu, posao ulijepljivanja muslimanskog identiteta, vodili su suptilnije, sve se zaklanjajući iza evropskih, bolje, evropsko-kršćanskih normi i, navodnih, viših civilizacijskih vrijednosti.
    
Ovdje nije nevažno napomenuti da po nekim saznanjima, koje, doduše, osim pojedinačnih privatnih priznanja, za sada neće niko da ozvaniči, "evropeiziranje bosanskih Hrvata" i Hrvatske kao "predziđa kršćanstva" nisu dolazile iz Tuđmanove glave. U te njegove tlapnje nisu ugrađena mišljenja tek pojedinačnih zapadnoevropskih, političkih i inih značajnijih ličnosti. Bilo bi predugo za objašnjavanje, ovo je tek kamičak u obnovi sjećanja, da je u identifikaciji jednog naroda u Bosni, ograničavajući ga samo na religijsku komponentu, bilo i evropske rabote.
    
Tako je otvoren put za potpunu primjenu ulijepljivanja muslimanskog identiteta ne samo jednom narodu nego i svima koji bi se usudili stati na nenacionalističku, bosanskohercegovačku integrativnu stranu, bili oni Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili bilo koji drugi. Ostalo je to do danas, tako da nije nimalo čudno da je, po onom  pravilu Hanah Arendt, i Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, identitetno Bošnjak, ergo musliman, a to, sudeći po intonacijama kakvim ga njegovi dojučerašnji prijatelji, Mile Lasić i Ilija Šimić, "časte", vjerojatno čeka i Luku Markešića, bosanskog franjevca. I ne samo njega.

Nastavak ulijepljivanja muslimanskog identiteta na sve bosanskohercegovačko moguće zajedništvo imalo je za posljedicu da je i kod tzv međunarodne zajednice proizvedena "treća strana" u sukobu. Ratnom i poratnom. Ne bosanska, ne bošnjačka, nego isključivo muslimanska.
    
Tako su, po onom pravilu Hanah Arendt, svi Bošnjaci, kao i oni koji su ih u integrativnom bosanstvu pratili, bili prisiljeni da se brane, ako ne isključivo, onda uglavnom samo kao muslimani.
    
Za ovaj osvrt ni najmanje nije važno koliko su bosanski muslimani, čak ako njihov broj i procentualno nije mali, "bili radi kavgi". U bosanskom slučaju, međutim, dogodio se očekivani paradoks.Braneći samo ulijepljeno identitetsko muslimanstvo nije se mogla obraniti  i Bosna i Hercegovina.Specifična zemlja izrodila je i specifičan slučaj; ovdje jedno od temeljnih saznanja Hanah Arendt nije dalo, iz pravila isčitan, rezultat. Zato će morati mnogo toga da se posloži da bi buduća obrana Bosne i Hercegovine imala dubljeg smisla.
    
Na kraju je hrvatski nacionalizam došao do pred sam zid. Totalnom opstrukciom konstituiranja vlasti sudario se s nečim  na što, kao ni svaki drugi nacionalizmi, nije bio pripremljen. Kako "demokracija uvijek nosi više dobra za većinu", tu većinu je legitimno, na manje-više pravičnim izborima, dobila stranka /SDP/ koja nema manifestno ni nacionalistički ni religijski karakter. Sve greške iz bošnjačke ili muslimanske paradigme, koje ta stranka bude pravila, neće pomoći da hrvatski nacionalistički krug bude u prilici da im uspješno ulijepljuje isključivo muslimanski identitet.

Sve što je hrvatskom nacionalističkom krugu preostalo jest istrajavanje na ulijepljivanju identiteta iz nacionalističkog koda, u našem slučaju svodeći sve stranke u Federaciji bez točno definirane hrvatske paradigme na muslimanstvo. U protivnom, "na osporavanje svojih stavova odgovaraju ulogom žrtve" jer je "uloga potlačenih nevjerojatno atraktivna". Zbog viška neiživljene povijesti oni djeluju po pravilu "homo nationalisa", nesposobni da objektivno prosuđuju svijet oko sebe te dolaze u stanje koje je najprikladnije definirao M. V. Llosa: "Kako se stvarno stanje naroda, otrovanog nacionalizmom, nikad ne uklapa u poželjnu sliku, posebno kada se radi o pravima tog naroda u višenacionalnim zajednicama, nacionalisti će tu sliku tako deformirati da služi samo njima, usput tvrdeći da je ta deformirana slika jedini argument."
    
I tako u nedogled.