Piše: Mile LASIĆ

Bolje upućeni prepoznat će bez većih napora da me je na naslov ove kolumne potakla knjiga profesora Srećka Džaje „Politička stvarnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu“ (Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004., strana 367). Da, priznajem s osjećajem nelagode, čitao sam je tek ovih dana. Ne bih ni sada da me jedan kolega s Filozofskog fakulteta u Mostaru nije povodom Dana neovisnosti zapitao - znadem  li da su referendumsko pitanje o neovisnosti bošnjačka, tada muslimanska i hrvatska strana formulirale različito?   

Ma koliko, dakle, bili stradalnici u ratu i ma koliko bili lokal-patriote i zaljubljeni u vlastiti osjećaj nepogrešivosti, niti jedan bh. narod  nema “tapiju“ na bh. patriotizam, pa ni nepogrešivi suci iz „sarajevske kotline“ koji nam ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH, recimo  lokalpatriotsko, skeptično, manje nadmeno, pa ipak patriotsko…

Onima koji imaju muke s čitanjem ovog mog dugog politološko-povijesnog eseja, preporučam nešto lepršaviju a ne manje ozbiljnu intelektualnu provokaciju Bojana Bajića „Pismo Bosancima, možda malo neugodno“ (banjalučki BLIN online magazin, preneseno na DEPO 07.03.2011.). Uključivo i ostrašćene reakcije na taj pošten tekst, takve da sam se po tko zna koji put zapitao o odgovornosti akademskih elita za katastrofalan uzgoj takvih kritičara, koji u svojoj zaslijepljenosti ne dozvoljavaju ni postojanje osjećanja prema Bosni (i Hercegovini) ukoliko nije identično njihovim osjećanjima. Ali, kada o svojim osjećajima mislimo kao o dobrom patriotizmu, a iste ili slične osjećaje drugih diskvalificiramo kao nacionalizam, tu se i ne radi o drugomu do da govori budala u nama, parafraziram sjajnu misao Dubravka Lovrenovića.         

Netko je kriv, dakle, iz samih vrhova akademskih elita svih bh. etnija što se u BiH sve više prosuđuje i odlučuje odoka, po osjećanjima, a ne uz uvažavanje realnosti, primjerice uvažavanja bh. nacija i njihove političke volje, ili pak podijeljenosti bh. društva po svim šavovima. Tu se, dakle, ne radi o forsiranju, nego o priznavanju faktičkog stanja kako bi se mogli poduzimati koraci civiliziranog raspleta nepodnošljive situacije u zemlji. Ma koliko, dakle, bili stradalnici u ratu i ma koliko bili lokal-patriote i zaljubljeni u vlastiti osjećaj nepogrešivosti, niti jedan bh. narod  nema “tapiju“ na bh. patriotizam, pa ni nepogrešivi suci iz „sarajevske kotline“ koji nam ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH, recimo  lokalpatriotsko, skeptično, manje nadmeno, pa ipak patriotsko…
I

Nisam znao, priznajem, ono što me drag i korektan čovjek i profesor Milan Vego pitao, pa  sam potom u spomenutoj Džajinoj knjizi našao na 268 strani obje formulacije, s pozivom na brojeve „Preporoda“ 3/514, 4/515, 5/516 iz 1992. godine. „Muslimanska formulacija“, navodi Džaja je glasila: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ A „hrvatska formulacija“, prema istom izvoru je glasila: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda – hrvatskog, musimanskog i srpskog naroda – u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“          

Različite formulacije onih koji su u tom momentu još uvezivali zastave i barjake (dakle, muslimanske i hrvatske strane, govoreći jezikom tog vremena) nisu slučajne, radilo se i tada  (i danas) o dva viđenja budućnosti Bosne i Hercegovine, jedno uvjetovano osjećajem većinske nadmoći, a drugo manjinskim kompleksom. Utoliko je ovo Džajino podsjećanje izuzetno relevantno i za razumijevanje svega onog što se danas događa s formiranjem vlasti u režiji „Zlatka Lagumdžije, slučajnog prolaznika“, i njegovih bošnjačko-hrvatskih trabanata, ili pak u bezuspješnom oponiranju Čovića i Ljubića, i drugova im. Uostalom, ova Džajina knjiga je u cijelosti jedno bolno podsjećanje kako smo zaboravni i kratke pameti, kao da u BiH i ne žive ozbiljni nego ljudi koji slabo pamte a još brže zaboravljaju. Uostalom, ne vrijeđaju oni koji koriste ime „Musliman“ kao oficijelno ime bošnjačke nacije do momenta opredjeljenja za ime „Bošnjak“, kako se već i meni imputiralo, nego se radi o poštivanju povijesnih činjenica. Tako i Džaja s pozivom na Ludwiga Steindorfa i njegov pregled iz 1997. godine „Od konfesije do nacije“ (Von der Konfession zur Nation: Die Muslime in Bosnien-Herzegowina) primjećuje da je „kategorija Musliman u nacionalnom smislu prije svega smetala obrazovane Muslimane“. Sve drugo je povijest potrage za imenom i identitetom i ove i drugih „zakašnjelih nacija“ u Bosni i Hercegovini, govoreći jezikom Helmuta Plessnera. Njegova formulacija ne bi trebala biti uvredljiva ni za koga, jer poznati njemački književnik i povijesničar govori u istim kategorijama i o samim Nijemcima, no tamo je posrijedi posve druga razina kulture komuniciranja.   

U vezi s promjenom nacionalnog imena Musliman u Bošnjak u ovoj se Džajinoj knjizi, opet s pozivom na Preporod (broj 14/447 iz 1990.) citira na 267. strani nitko drugi do Alija Izetbegović: „Bošnjaci su ono što mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je Bošnjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku jer  je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.“                                   

Ovdje ćemo u vezi s Izetbegovićevim „integralnim“, odnosno „trokonfesionalnim bošnjaštvom“ morati uputiti čitatelje da je aktualna „politička stvarnost bosanstva“ posve drugačija od Izetbegovićeve tvrdnje. Tko ne vjeruje neka pažljivo pročita, primjerice, interview profesora Omera Ibrahimagića „Bosna i Hercegovina je nacionalna država Bosanaca“ („Dani“ broj 714, od 18. veljače 2011.), a takvih primjera je mnogo, drugačijih, opozitnih pristupa više skoro i nema. A ako ih i ima, oni se odmah stigmatiziraju, dok se takvi kao Omera Ibrahimagića ili Edina Šarčevića, u kojima se neskriveno propagira izgradnja „bosanske nacije-države“ slave na sva zvona. To što se u njima hotimično ili nehotimično vrši nasilje nad poviješću, svjesno ili nesvjesno brkaju pojmovi „nation building“ i „state building“,  kao da nikoga posebice ne uzbuđuje.                                                    

Alija Izetbegović: „Bošnjaci su ono što mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je Bošnjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku jer  je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.“

U vezi s interviewom profesora Ibrahimagića tom nekoć najboljem sarajevskom tjedniku (kojemu mi je bilo čast biti vanjskim suradnikom i kojeg sam za njegov 500. broj usporedio s čuvenim magazinom „Der Spiegel“) moram dodati par dodatnih, usudio bih se kazati krležijanskih infektiva za razmišljanje. Profesor Ibrahimagić se, naime, u intervju Danima pozabavio između ostalog  i opravdanom kritikom „integralnog hrvatstva“ jednog sarajevskog kompetentnog povjesničara baš hrvatskog podrijetla, ali ne da bi zaključio kako su bh. Hrvati autohtoni bh. narod i nisu ničija dijaspora, nego iz posve suprotnih motiva, pa u njegovoj interpretaciji sami bh. Hrvati prosto u neka doba iščezavaju i nisu jedna od konstitutivnih bh. nacija, uz bh. Srbe i bh. Bošnjake, nego ta čast pripada samo Bošnjacima, jer u Bosni žive Bošnjaci različitih vjera, i basta. Ibrahimagićeva interpretacija je, dakle, potpuno suprotna onoj Izetbegovićevoj interpretaciji integralnog, tj. trokonfesionalnog bošnjaštva iz 1990. godine. 

Po profesoru Ibrahimagiću, u zemlji Bosni su, dakle, oduvijek živjeli samo Bošnjaci, doduše različitih vjera, pa su sve one priče o mukotrpnoj potrazi za bošnjačkim identitetom, ili one o postojanju drugih nacija u BiH, uključivo i ona Izetbegovićeva, valjda, netočne ili lažljive, a ljudi koji zastupaju ta tumačenja su neprijatelji „Bosne“. O Hercegovini se u ovim krugovima i ne govori, stvar je završena, uspjelo se čak i dijelu nekadašnjih Humljana i današnjih Hercegovaca islamske vjeroispovijesti izbrisati svijest o važnoj sastavnici njihova identiteta.  E ne može tako, kazao bi kad bi mogao, čestiti književnik i Bošnjak, rahmetli Alija Kebo, ako nema Hercegovine nema ni Bosne…     

S ovim i ovakvim pristupom se moj nekadašnji profesor „Političkog sistema SFRJ“ (tako  mu se zvao predmet-kolegij), uvrstio nažalost u krug onih koji grubo negiraju bh. realnost kroz vjekove, i stvarnost danas. I time, bio svjestan ili ne, samo slijedi - govoreći Džajinim jezikom - velikosrpsku „političku stvarnost jugoslavenstva“, samo u bošnjačkoj verziji, u pravilu artikulirano kao „bosanstvo“ s temeljnim narodom Bošnjacima u središtu i svim drugima na margini. Ne znam koje su sve sile natjerale nekoć ozbiljnog profesora u krug onih koji bez ikakvog stida nijekaju bh. stvarnost pričama o tisućugodišnjem kontinuitetu, iako sve što se može uzeti kao pouzdani historijski izvor govori o izlomljenom političkom kontinuitetu, ali srećom i sačuvanoj kroz velike dijelove povijesti teritorijalnoj cjelovitosti? Pri čemu bi bilo krajnje vrijeme da se u ovoj tužnoj priči o Bosni i Bošnjacima odvajkada iole ozbiljniji ljudi pridržavaju činjenica o prvom susretanju Bosne i srednjovjekovnog Huma, da prihvate prostu činjenicu da je Hercegovina sastavni dio naziva zemlje već skoro pola milenija, da je Hercegovina podjednako bila važna Hercegovcima kao dio njihovog identiteta koliko je Bosancima Bosna, i tako dalje i tako bliže, tomu kraja nema, ali ne pomaže.

Što se, pak, formiranja nacija tiče, čemu bošnjačke mitologemske podvale kako su Bošnjaci odvajkada tu gdje jesu, a druge dvije bh. nacije Srbi i Hrvati su – u toj interpretaciji - „zakašnjele nacije“, ako su to uopće, kada se znade da se nemali broj i starijih europskih nacija oformio u modernom značenju tog pojma tek s kraja 19. stoljeća? Bošnjaci nisu, dakako, u tomu mogli biti izuzetak, nego se njihovo definitivno oformljenje u naciju s ovim imenom dogodilo tako rekući pred našim očima.

(nastavlja se)