Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN  (www.ajan.se)

Usud i prokletstvo nas, pripadnika malih jezičnih grupa, je baš to - jezik. To što sam ja recimo relativno naučio tri strana jezika nije izraz nekakve moje pretjerane ljubavi prema jezicima, već više od ičeg drugog pokazuje u kojoj vukojebini sam rođen i kakva me je sudbina pratila u životu. Maternji jezik čini da si u startu, kako bi se reklo u sarajevskom žargonu moje generacije, jal' gornji jal' donji. Jedan Amerikanac koji ne mora učiti nikakve strane jezike je za energiju i vrijeme koju sam ja potrošio na bubanje iracionalnih pravila pisanja u engleskom ili glagolske oblike u njemačkom jeziku komotno mogao napisati četiri doktorske disertacije iz atomske fizike. A onda duboko zagazivši u četvrto desetljeće morao sam sve to bataliti i uhvatiti se švedskog...

Prije nego sto sam i u snu sanjao da ću dobiti svoj rat, prema kojem je Kunderin rat običan ratčić, marisana u dječjem vrtiću, gutao sam sve što je pisao o tragediji Čeha i Slovaka nakon ruske okupacije 1968. U knjigama francuskog Kundere, međutim, Slovaci su prestali postojati. Kad piše o užasu nakon okupacije svoje zemlje, koja se zvala Čehoslovačka, on kaže: "Život u Čehoslovačkoj je opasan samo za Čehe". No, lako mi je za Kunderu...

Kako je pisanje važan dio kompetencija u svemu čime sam se u životu bavio za mene bi bilo najracionalnije da sam tokom svih pustih "dijasporskih" godina sasvim zaboravio maternji i posvetio se jeziku moje svakodnevnice, onom od kojeg živim. To pogotovo što se, u to sam se mnogo puta uvjerio, bilo kakav posao vezan za prostor bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorskog jezika danas može raditi samo na vlastitu štetu. Osobito besmislenim se čini pisanje: na našem jeziku danas ne samo da niko ne čita, nego svi pišu! Na svijetu vjerovatno ne postoji mjesto sa većim brojem književnika, filozofa, novinara i drugih raznih publicista po kvadratnom metru nego je to skučeni prostor takozvane Daytonska BiH - i još im sad tu trebaju nekakvi dijasporci. Taman posla!
  
Pa ipak, kako idem u starost maternji jezik mi postaje sve važniji. Razlog za to leži u činjenici da je život mnogo kompleksniji od stvarnosti i da je jezik jedina kuća koju čovjek može ponijeti sa sobom gdje god da se zaputi. Bosna, onakva kakvom je doživljava većina ljudi moje generacije, danas postoji samo virtualno, a jezik je jedini most koji povezuje svijet naše svakodnevice i svijet virtualnosti gdje još uvijek stanuje domovina. Stoga ja, iako sam već više od deset godina u stanju pisati i objavljivati esejistiku na švedskom, nikad nisam ni pomislio pisati prozu ikako drugačije nego na bosanskoj, povremeno i hrvatskoj, varijanti moje rodne štokavštine. Da u tome nisam usamljen dokaz je, recimo, cijela jedna mala književna kolonija u Skandinaviji sastavljena od ljudi koji pišu na istom ovom jezičiću. 
  
Zapravo je to vrlo neobičan slučaj, jer se najčešće dešava da se sa promjenom životnog prostora čovjek preseli iz jednog jezika u drugi, što potvrđuje i slučaj bosanskog pisca Aleksandra Hemona koji svoj briljantni književni uspjeh, osim golemom talentu, duguje i činjenici da piše na najvećem svjetskom jeziku. U nastojanju da dođu do čitalaca koji uistinu jedini potvrđuju ili ne potvrđuju pisca mnogi su uradili isto kao i Hemon, ostavivši svoje male i neperspektivne jezike, i opredijelili se da pišu na jezicima velikih književnosti. Primjerice, Joseph Konrad, kome je poljski bio maternji, emigrirao je u Englesku i pisao na engleskom slično Nabokovu ili Kosinskom, dok je jedan drugi jezični konvertit, E. M. Cioran, koji je s rumunjskog prešao na francuski, došao do zaključka da različiti jezici podrazumijevaju različite načine mišljenja.
   
Pisac oblikuje jezik, ali čini se i da jezik oblikuje pisca. Pri tome je meni osobito zanimljiv primjer Milana Kundere, čitanje čijih barem tri romana i desetak eseja računam u stvari koje su doslovce obogatili moje postojanje na ovom svijetu. Budući sam pročitao skoro svaku riječ koju je napisao, čini mi se da definitivno postoje dvojica Kundera, češki i francuski. Stavovi "njih dvojice" su katkada radikalno suprotstavljeni. Dok je "češki Kundera", recimo, definirao ideal multikulture kao "najveće moguće razlike na najmanjem mogućem prostoru", literatura "francuskog Kundere" vidljivo je zagrebana tragovima eurocentrizma i nacionalizma. U svojim književnim esejima on iritirajuće uporno insistira na tome da je roman umjetnička forma koja pripada isključivo evropskoj kulturi. Po pitanju azijskog i afričkog romana pravi se lud, dok onaj južnoamerički kolonijalističkim manirom pripisuje evropskoj tradiciji. Prije nego sto sam i u snu sanjao da ću dobiti svoj rat, prema kojem je Kunderin rat običan ratčić, marisana u dječjem vrtiću, gutao sam sve što je pisao o tragediji Čeha i Slovaka nakon ruske okupacije 1968. U knjigama francuskog Kundere, međutim, Slovaci su prestali postojati. Kad piše o užasu nakon okupacije svoje zemlje, koja se zvala Čehoslovačka, on kaže: "Život u Čehoslovačkoj je opasan samo za Čehe".
No, lako mi je za Kunderu...

Jezik je temelj na kojem počiva kulturna građevina koja se sastoji od mnogo slojeva kakvi su humor, mentalitet, način na koji se jede i pije, psuje i izjavljuje ljubav, pjeva i plače. Usudio bih se reći da se film „32 decembar“ u svakom elementu svog izraza naslanja na estetiku i jezik bosanskog filma pa je u tom smislu mnogo bliži recimo Tanoviću nego Paskaljeviću

Mnogima od nas Bosanaca ostajanje u maternjem jeziku je, kako rekoh, utočište i način da ne izgubimo našu virtualnu "kuću". Zanimljivo je da jezik funkcionira slično i u slučaju onih koji malo, ako imalo, mare za tu "kuću" kao što je to nažalost slučaj kod većine stanovnika Bosne i Hercegovine koja sebe u nacionalnom smislu doživljava Srbima. 
  
Vidljivo je to recimo na primjeru filma „32 decembar“, mladog i izuzetno darovitog reditelja Saše Hajdukovića. Ako na Internetu pretražite informacije o tom filmu vidjet ćete da nema teorije da je nekome negdje promaklo da naglasi kako je "zemlja" proizvodnje Republika Srpska i pri tome je to još "njen prvi igrani film". Pojam Bosna i Hercegovina se apsolutno ne spominje niti dovodi u vezu s ovim filmom. Ako i prihvatimo da je Republika Srpska nekakav poseban državni, nacionalni i kulturni prostor, onda to nikako ne može biti njen prvi film. Filmovi svih formi i žanrova su se u Banjaluci, Foči, Bijeljini i drugdje proizvodili prije sedamdeset i više godina. I to jednako profesionalni kao i amaterski. Tako sam primjerice krajem osamdesetih u Zenici sjedio u žiriju Republičkog festivala amaterskog filma, zajedno sa pokojnim Zlatkom Lavanićem, kada je iz Banjaluke došao sat i po dugi zvučni igrani film snimljen na "super 8" formatu!!!
  
Uostalom, ako bi to zbilja i bio prvi film u RS-u, onda bi taj podatak sasvim demaskirao tu nasilno stvorenu teritorijalnu i političku tvorevinu. Kakva je to idealna bosansko-srpska zajednica ako je u njoj za petnaest godina snimljen jedan-jedini igrani film?
  
Kako sam osobno sasvim ravnodušan prema religiji (a zec bosanskog raskola nesumnjivo leži u religijskom grmu), nikad nisam uspio shvatiti šta je to što čini da se ljudi istog korijena i jezika međusobno toliko mrze, a pogotovo da veliki dio bosanskog stanovništva svim silama nastoji razoriti vlastitu domovinu. Pretpostavljam da smo mi, koji sebe doživljavamo Bosancima, još čudniji onim drugima pa je, dakle, riječ o fundamentalnom nesporazumu. I ne samo to, oni ne samo da nas ne razumiju, nego uopće ni ne prihvaćaju naše postojanje, pogotovo to da bi i mi morali uživati nekakva temeljna ljudska prava kakva su prava na domovinu, rodni grad, matičnu kulturu...

Gdje god, dakle, Karajlić živi to mora biti Srbija, pri čemu je za njega potpuno nevažna činjenica da je u njegovom i mom Sarajevu živjelo najmanje tri puta više onih koji NISU htjeli živjeti ni u kakvoj Srbiji. Za Karajlića su to nevidljivi i nebitni duhovi

Čitam nedavno, baš na ovom portalu, intervju sa pjevačem Karajlićem. Veli Karajlić da je otišao iz Sarajeva kao i "još 150 do 200 000 ljudi" samo zato što je Srbin i da je njegova "domovina danas Republika Srpska". Gdje god, dakle, Karajlić živi to mora biti Srbija, pri čemu je za njega potpuno nevažna činjenica da je u njegovom i mom Sarajevu živjelo najmanje tri puta više onih koji NISU htjeli živjeti ni u kakvoj Srbiji. Za Karajlića su to nevidljivi i nebitni duhovi. (Otprilike isto onako kao poklani građani Višegrada za njegovog prijatelja, reditelja i ništariju, koji se, što isto čitam na ovom portalu, neki dan odvratno iživljava usred te tužne istočno-bosanske kasabe). Napraviš, dakle, sto posto srpsku zemlju na pola Bosne i odvališ dobar komad Sarajeva, i od njega napraviš milionpostotni srpski grad. A onda sjedneš i ibretiš se nad katastrofalnim stanjem multikulture u Tuzli, Zenici ili neistočnom Sarajevu. Ne može, bolan Karajliću, biti multikulture ovdje, a ne biti je ondje - ne da Arhimedov zakon!
No, lako i za Karajlića - on bar ima domovinu.
  
Vratimo se filmu „32 decembar“ i jeziku koji, ne zaboravimo to, služi prije svega za sporazumijevanje među ljudima. Treba znati da nisu samo riječi i gramatika to što tvori jedan jezik te da se iz činjenice da je većina riječi zajednička ne može izvlačiti zaključak da su srpski i hrvatski jedan jezik, a da bosanski ne postoji. Jezik je temelj na kojem počiva kulturna građevina koja se sastoji od mnogo slojeva kakvi su humor, mentalitet, način na koji se jede i pije, psuje i izjavljuje ljubav, pjeva i plače.
  
Usudio bih se reći da se film „32 decembar“ u svakom elementu svog izraza naslanja na estetiku i jezik bosanskog filma pa je u tom smislu mnogo bliži recimo Tanoviću nego Paskaljeviću. Pa i ono što je najveća boljka filma, katkada očajno loša gluma, tipični je problem bosanske kinematografije koji naši režiseri obično riješe uvozom glumaca, dok Hajdukoviću to očito budžat nije dozvolio. No, bez obzira na financijske probleme, taj filmski i u svakom drugom smislu pismeni mladić, uspio je sjajno artikulirati neke temeljne probleme svoje generacije izloživši razornoj kritici primitivnu mačo kulturu koja se uzgaja unutar balkanskih društava, ali nažalost osobito na prostoru BiH, u svim njenim entitetima jednako. Hajdukovićevu režiju odlikuje disciplinirano pridržavanje narativnih načela i superiorno vladanje tehnikom disponiranja filmskog vremena, takozvanim "tajmingom", što je ispit na kojem svaki filmski pripovjedač polaže ili pada. Stoga sa znatiželjom očekujem nastavak njegove karijere.

   
Za 2010. se može reći da je (uprkos svemu, a ponajprije logici) bila jedna kvantitativno i kvalitativno vrlo dobra kinematografska godina u BiH zahvaljujući novim ostvarenjima Žbanićeve, Tanovića, Begovića, Durakovića, možda i Bakrača i Imamovića čije filmove nisam vidio. Da je kako nije, ja bih tu godinu ipak najviše pamtio po tome što sam vidio jedan više nego pristojan filmski produkt iz Banjaluke kojim se taj grad definitivno afirmira kao još jedan centar unutar bosanskohercegovačke filmske kulture.
  
Da je kako nije ...