Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U neposrednoj blizini ćuprije, na ušću riječice Rzav u Drinu, susjedna država Srbija i entitet Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, grade novu buduću znamenitost Vešegrada - Andrić grad.

Uz turističku ponudu ruralnog turizma na planinama Zlatibor, nacionalnim parkom Tara i Mokra Gora, željezničkom atrakcijom (Šarganske osmice – Drvengrad - Višegrad) u susjednoj Srbiji, kao i ponudom atraktivnog splavarenja rijekom Drinom od Ustikoline do Goražda, Perućkim jezerom, atrakcijom plovidbe kanjonom Drine, pješačenjem kanjonom Žepe, raftingom kanjonom rijeke Tara (UNESCO),  sjajnim hodačkim turama nacionalnim parkom Sutjeska koji obuhvata  jednu od posljednjih prašuma Evrope - Perućicu, a sve na strani Bosne i Hercegovine, region će neodoljivo privlačiti poklonike prirodnih vrijednosti, aktivnosti u prirodi i raznolike kulturne baštine.

I sve bi to bile normalne pozitivne aktivnosti u cilju razvoja turizma, da nije odluka o izgradnji Andrić grada i u njemu Instituta Ivo Andrić (buduća najveća kulturna institucija srpskog naroda) - politička. Da se gradnja koristi za nastavak politike podjele bosanskohercegovačkih naroda, saopštio nam je reditelj Kusturica u društvu sa najvišim političkim predstavnicima sa obadvije strane Drine:“…srušili su Andrićev spomenik, dobili su Grad, neka paze dobro šta rade”!?

Rijeka Drina sa nekoliko visokih brana predstavlja granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine dugu skoro 200 km, ali duž te granice postoji ukupno osam graničnih prelaza što će omogućavati jednostavan obilazak destinacije. Iako je turistička ponuda razvijenija sa srpske strane, rijeka Drina sa BiH strane granice pruža mogućnosti za raznovrsne aktivnosti na vodi. U ovom trenutku u regionu djeluje deset pansiona i hotela na bosansko-hercegovačkoj strani granice. Ekonomski opstanak objekata Andrić grada, nakon izgradnje, je osiguran.

I sve bi to bile normalne pozitivne aktivnosti u cilju razvoja turizma, da nije odluka o izgradnji Andrić grada i u njemu Instituta Ivo Andrić (buduća najveća kulturna institucija srpskog naroda) - politička. Da se gradnja koristi za nastavak politike podjele bosanskohercegovačkih naroda, saopštio nam je reditelj Kusturica u društvu sa najvišim političkim predstavnicima sa obadvije strane Drine:“…srušili su Andrićev spomenik, dobili su Grad, neka paze dobro šta rade”!?

Dodik je “razrezao” finansijske kvote pojedinim institucijama RS-a i opštinama i izgradnja Andrić grada se nesmetano odvija. Dodik i Tadić su na vrijeme osjetili da srazmjerno mnogim neuspjesima zemalja iz regiona, pa tako i Srbije i RS-a u razvoju proizvodnih aktivnostii zapošljavanja ljudi, u poslijeratnom periodu je nastalo ubjeđenje da je turizam ponudio rješenje za budućnost. Naravno, oni su istovremeno svjesni da jedna djelatnost, kakva god da je, ne može obezbijediti objektivan razvoj.

Ono što je nesporno, a bitno za naše razmatranje je da će iza aktera projekta ostati svojevrstan konkretan spomenik njihovog vremena.

Davno zaboravljeni francuski predsjednik Pompidou se potrudio da iza sebe ostavi kulturni centar Beaubourg, Zhiskar d´ Esten operu, Mitterrand staklene piramide u Louvreu, Jackues Chirac instalaciju na Place de Cincordeu, a Sarkozy ništa i neće biti upamćen ni po čemu.

Mnogi će ukazivati da je u predratnom Višegradu živjelo 63,5% Muslimana (popis iz 1991), da je u Podrinju izvršen genocid nad Muslimanima u toku Drugog svjetskog rata i u posljednjem ratu, da je vjerovatno jedinstveno u svijetu da aktuelna politička elita Srbije najavljuje gradnju buduće najveće kulturne institucije van granica svoje matične države, da se prisvaja baština nobelovca Ive Andrića kao baština samo jednog naroda iako je on živio u drugim političko-historijskim uvjetima nego što su današnji…, da politički poklič Kusturice svjesno previđa sa su sve bezbjednosne vojne i civilne službe bivše države bile u rukama Vlade u Beogradu koje su mnogo godina prije krvavog raspada bivše države Jugoslavije, instalirale domaće izvođače radova na terenu svih nacionalnosti koji su opet inscenirali beskrajne nizove raznih incidenata, atentata, provokacija…

Sve to i mnogo toga drugoga što nije rečeno kao i buduće moguće privredne krize, finansijski slomovi… u Srbiji i u RS-u biće u sferi neumoljivih činjenica, realne politike i ekonomije i neće imati nikavog uticaja na materijalizirano kulturno/političko nasljeđe (Andrić grad) aktera projekta.

Čitaoce valja podsjetiti da je Ivo Andrić rođen u katoličkoj porodici u Travniku, osnovnu školu završio u Višegradu, a gimnaziju maturirao u Sarajevu. Da je studirao Mudroslovni (filozofski) fakultet u Zagrebu, Beču i Krakovu, gdje se pismeno izjašnjavao (kao student i na početku svoje književne karijere) kao katolički Hrvat iz Bosne, i da mu je maternji jezik – hrvatski. Interniran za vrijeme Prvog svjetskog rata kao jugoslovenski nacionalist, a nakon ujedinjenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ulazi u diplomatsku službu i počinje se izjašnjavati kao Srbin sve do kraja života, pišući ekavskim dijalektom - o Bosni.

Čitaoce valja podsjetiti da je Ivo Andrić rođen u katoličkoj porodici u Travniku (vidi saznanja  prof. Besima Spahića), osnovnu školu završio u Višegradu, a gimnaziju maturirao u Sarajevu. Da je studirao Mudroslovni (filozofski) fakultet u Zagrebu, Beču i Krakovu, gdje se pismeno izjašnjavao (kao student i na početku svoje književne karijere) kao katolički Hrvat iz Bosne, i da mu je maternji jezik – hrvatski. Interniran za vrijeme Prvog svjetskog rata kao jugoslovenski nacionalist, a nakon ujedinjenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ulazi u diplomatsku službu i počinje se izjašnjavati kao Srbin sve do kraja života, pišući ekavskim dijalektom - o Bosni.

Sarajevski maturant i doktorant je na promociji (1961.) u Počasnog doktora nauka Univerziteta u Sarajevu zabilježio, parafraziram: “I ko bi vjerovao u vrijeme dok sam ranjen i jadan, u vrijeme Prvog svjetskog rata, ležao u ovoj zgradi (Rektorat Univerziteta Sarajevo)  koja je bila pretvorena u ratnu bolnicu, da ću više decenija kasnije u ovoj istoj prostoriji biti svečano proglašen u doktora nauka”. Ivu Andrića danas baštine Srbija,Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Ima li u drugom dijelu Bosne i Hercegovine pretpostavki za radikalni razvoj turizma i šta se tu dešava?

Fantastični projekat Ars Aevi Envera Hadžiomerspahića & Comp. je prikupio svjetski respektabilnu zbirku najvećih savremenih umjetnika svijeta koji su svoja najvrijednija djela darovali kao odgovor na napad na multikulturno biće Bosne i Hercegovine i Sarajeva, i srednjovjekovnu opsadu grada. Međutim, sjajna vrijednost projekta nije u vrijednosti trenutne zbirke već u pristanku svjetskih i domaćih umjetnika da poklone i svoja buduća djela budućem Muzeju savremene umjetnosti u Sarajevu. Ambasador dobre volje UNESCO-a za projekat Ars Aevi, slavni arhitekta Renzo Piano je već gradu Sarajevu i Bosni i Hercegovini poklonio projekat budućeg muzeja koji ima neprocijenjivu vrijednost. EU je prihvatila da sufinansira izgradnju zgrade budućeg muzeja.

Nakon dvadeset godina projekat je pred gašenjem. Politički vrh je preko direktora JU Skenderija naložio deložaciju kolekcije iz Doma mladih, a direktor projekta Enver Hadžiomerspahić je najavio vraćanje umjetničkih dijela umjetnicima-donatorima preko njihovih ambasada.

Sarajevo je od početaka modernog turizma (1882) jedna od četiri najveće turističke destinacije Balkana (uz Istanbul, Atinu i Dubrovnik). Ove godine, a da to niko ne zna, osim  skromnih turističkih djelatnika, Sarajevo i Bosna i Hercegovina navršava (ne obilježava) 130 godina turizma (dolazak željeznice i početak rada hotela “Evropa” 1882), navršava 120 godina od prvog projektovanog parka i turističke vožnje fijakerom (park banje Ilidža i Velika Aleja za Vrelo Bosne iz 1892), navršava 120 godina organiziranog turizma (Bosanskohercegovački turistički klub iz 1892), navršava 100 godina od prvog projektovanog i zasađenog botaničkog vrta sa 1.700 jedinica (1912) izgrađenog u krugu Zemaljskog muzeja čija je današnja zgrada završena 1913. godine...

Bosna i Hercegovina  je prije posljednjeg rata, dvije decenije u kontinuitetu, bilježila oko 6 miliona noćenja (danas oko 1,5 mil.). Muzeji u Sarajevu su godišnje prodavali preko 260.000 ulaznica, a samo Muzej Svrzina kuća preko 50.000 ulaznica godišnje. Država Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Kanton Sarajevo u ovom trenutku nemaju nikakvu viziju razvoja turizma niti imaju ikakav usvojeni akcioni plan ili strateški dokument razvoja. Međutim, to ne spriječava političke izbornike da svake godine iz raznih budžeta finansiraju razne ideje, uglavnom jednih te istih interesnih skupina. Politiku finansiranja raznih ideja (bez strateških dokumenata razvoja) prihvatila je i tzv.međunarodna zajednica, odobravajući sredstva iz IPA i drugih razvojnih fondova.

Donošenje strateških dokumenata razvoja neće ukloniti potrebu za izradom raznih razvojnih projekata.Tako je, naprimjer, Nacionalni akcioni plan za okoliš Bosne i Hercegovine – NEAP, otvorio potrebu za izradom preko 400 projekata o okolišu i otvorio potrebu izrade Lokalnih akcionih planova za okoliš – LEAP za svaku lokalnu zajednicu u državi.

Nakon dvadeset godina projekat je pred gašenjem. Politički vrh je preko direktora JU Skenderija naložio deložaciju kolekcije iz Doma mladih, a direktor projekta Enver Hadžiomerspahić je najavio vraćanje umjetničkih dijela umjetnicima-donatorima preko njihovih ambasada... Bio sam svjedok prolaska direktora JU Skenderije pustim platoom, koji prolazeći nije ni jedan pogled bacio prema grupi ljudi (što nenamjerno nije moguće) koji su stajali na podestu stepeništa Doma mladih. Vojnik stranke na vlasti, kojoj je pripalo diobom izbornog plijena upravljanje Skenderijom, izvršava naloge pretpostavljenih, a koaliciona stranka na vlasti šuti. Očigledno je da je odluka o deložaciji kolekcije Ars Aevi iz Doma mladih - politička.

Da je turizam proizvod koji treba razvijati u Sarajevu, a da su kultura, prirodni ambijent koji okružuje grad i gostoljubivi ljudi ključ tog proizvoda jasno je već svakome kome to hoće da bude jasno. Brzi razvoj turizma u Sarajevu obezbjeđuje i opstanak institucija kulture.

Turistička destinacija Sarajevo odmah može da uposli nekoliko stotina mladih ljudi ukoliko bi se organizirano prodavala, a u narednim godinama bi uposlila i hiljade mladih ljudi na raznim poslovima turističkog posredovanja. Brzim razvojem turističkog proizvoda Sarajeva otvorile bi se i investicije. U Sarajevu se godišnje treba da gradi nekoliko hotela. Organizirano prodavanje destinacije Sarajevo u budžet Kantona Sarajevo može unijeti nove desetine miliona maraka godišnje.

Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi je svjetski projekat i otvara Sarajevu neophodnu svjetsku turističku perspektivu. Nijedan razvojni projekat u Bosni i Hercegovini, a posebno u Kantonu Sarajevo, nema takvu (svjetsku) vrijednost kao što je to projekat Ars Aevi. Za državu Bosnu i Hercegovinu nisu važniji u smislu društvene i privredne promocije i poticanja investicija ni projekat izgradnje autoceste Vc, ni projekti gradnje energetskih potencijala. Zbog sofisticirane tehnologije takvi objekti objektivno neće doprinijeti većem zapošljavanju (osim termoelektrana i drugih objekata u toku izgradnje), a u turističkom smislu ne doprinose jačanju faktora jedinstvenosti turističke destinacije.

Brza željeznica, brza cesta i duža i šira aerodromska pista ostaju i dalje samo neophodne pretpostavke za razvoj privrede pa tako i turizma u Sarajevu.

Pa zašto onda ne razvijamo turizam u Sarajevu ako već imamo potrebne (osim saobraćajnih) pretpostavke?

Rat i poslijeratne frustracije, naročito stanovnika Sarajeva, poslijeratni privredni fijasko, razna poniženja i besperspektivnost su proizveli posebnu potrebu za ispoljavanjem kulturnog identiteta i ponosa. Javnost će nagraditi one koji zadovoljavaju tu njihovu veliku (i jedinu koja im je preostala) potrebu. Da li je moguće da odrođene, samožive i odnarodovane političke elite to ne vide?

Argument da nema para za početak izgradnje zgrade Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, po projektu slavnog Renca Piana (ostatak sredstava za gradnju je obećan iz fondova EU i svijeta), nije prihvatljivo obrazloženje. Ministarstva u Kantonu Sarajevo javno izjavljuju da su ove godine uložila u razvoj turizma nekoliko desetina miliona maraka!? Gdje, kada, u šta, ne mogu da se prisjetim iako je to javno rečeno?!

Zainteresiran za odvijanje postupka deložacije zbirke Ars Aevi iz Doma mladih na Skenderiji, kišnog 7. maja u 14,20 sati (kasnio dvadeset minuta), bio sam svjedok prolaska direktora JU Skenderije pustim platoom, koji prolazeći nije ni jedan pogled bacio prema grupi ljudi (što nenamjerno nije moguće) koji su stajali na podestu stepeništa Doma mladih. Vojnik stranke na vlasti, kojoj je pripalo diobom izbornog plijena upravljanje Skenderijom, izvršava naloge pretpostavljenih, a koaliciona stranka na vlasti šuti. Očigledno je da je odluka o deložaciji kolekcije Ars Aevi iz Doma mladih - politička.

Hoću da vjerujem da će se ipak sva nerazumijevanja elegantno prevazići i da će Sarajevo uljepšati zdanje Renza Piana u kojem će zasijati jedna od najznačajnijih zbirki djela savremene umjetnosti u Evropi.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)