Krajem marta u Mostaru je počelo snimanje filma 'Obrana i zaštita', dugometražne drame o Hrvatu Slavku i dilemi koja ga razdire – otići ili ne na pogreb predratnom prijatelju, muslimanu.

O filmu, koji je priča o predrasudama, ljudskim slabostima, sukobu s društvom kao i sa samim sobom, novinari T Portala razgovarali su s autorom i redateljem Bobom Jelčićem, poznatim hrvatskim kazališnim redateljem i profesorom na zagrebačkom ADU-u.

Pripreme za snimanje filma 'Obrana i zaštita' trajale su gotovo dvije godine, a prije nekoliko dana je krenulo i snimanje. Zašto tako duge pripreme?

Trebalo nam je toliko jer živimo u Zagrebu, a Mostar je udaljen petstotinjak kilometara, pa smo dosta toga zbog financijskih razloga morali raditi na daljinu. S druge strane, nemalo je i specifičnosti za koje se moralo pripremati, recimo mostarski govor koji su glumci morali savladati. Probe s glumcima koji su i iz Zagreba, i iz Sarajeva, i iz Mostara, i Bogdan iz Beograda, pa je sve to otežavalo i dodatno produžavalo pripreme. No, ja i inače studiozno pristupam svakom poslu, i u kazalištu i na filmu, i na Akademiji, i ne finaliziram stvari dok sve nije gotovo. Bolje se dobro pripremiti nego zatajiti za vrijeme snimanja.

Film je drama o dilemi koja razdire glavnog lika hrvatske nacionalnosti - otići ili ne na pogreb predratnom prijatelju, muslimanu. Prošlo je dvadesetak godina od ratnih sukoba. Koliko je ta dilema još uvijek prisutna unutar građana Mostara?

I jest i nije. Kod Slavka je to i malo naglašeno. On nosi zrnca paranoje u svom karakteru jer su preko njega prešli mnogi politički sustavi u kojim je živio. U priči njega nigdje ne zatekne nikakva opasnost, ali on je svejedno konstantno oprezan, reklo bi se - puše i na hladno. Život ga je naučio opstojanju u različitim okolnostima, a te okolnosti često nisu bile u njegovu korist. Zato se formirao s nekom vrstom bojazni i neslobode.

Film je duboko uronjen u vaš rodni grad za koji ste rekli da je postao obrazac problema postjugoslavenske krize, odnosno grad bez rješenja. Hoćemo li potvrdu toga pronaći i u vašem filmu ili ćete u njemu probati doći do nekog rješenja?

To sam rekao samo zato što osobine tog obrasca još uvijek postoje u Mostaru. Sve se oko Mostara nekako sredilo, svi se kako-tako snašli, jedino je još Mostar ostao unutar tog obrasca – sve se u našem okruženju rastače po nacionalnom ključu. Kako Jugoslavija, tako i sve poslije nje. Zar to nije slučaj i s Mostarom? Ponuditi rješenje značilo bi demagogiju u bilo kojoj varijanti, a film nije tu zbog toga, on eventualno može konstatirati stanje stvari i radikalizirati ga do prepoznatljivih razina. Ogoliti ga i prikazati jasnijim.

Čitav svijet i jedan rat uz prateće moralne i emocionalne lomove u filmu se odvija unutar jednoga dana. Je li taj jedan Slavkov dan, kao u Joyceovom 'Uliksu', tek slučajni isječak iz slične mučne svakodnevice?

Dan već sugerira slučajnost i fragmentarnost, ali i zbijenost i svodivost većih cjelina. Takvo svođenje može negirati klasičnu narativnost u korist konstatiranja stanja stvari jer priča u takvoj formi kao da se ne može razviti.
(Tportal.hr/dg)