Filmom “Sonja” Dragane Kanjevac o čuvenoj glumici Sonji Savić (Čačak, 15. rujna 1961. – Beograd, 23. rujna 2008.), sutra će u Beogradu svečano biti otvoren 59. Kratki metar, beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma.

Film je to o neponovljivoj pojavi kakva je bila Sonja – o čudu od djeteta, o buntovnici, o glumici koja je uvijek bila više od glumice.

Osamdesetih godina 20. stoljeća svojom posebnom pojavom izvršila je desant na jugoslavensku kinematografiju; postaje urbana ikona jugoslavenske generacije H, koju na pragu zrelosti dočekuje krvavi raspad zemlje i kulturnog prostora. Iako vrlo popularna 80-ih kao glumica u kultnim filmovima kinematografije bivše Jugoslavije, posljednjih se godina povukla iz javnog života i bila je veća zvijezda u Sloveniji gdje je snimala sa slovenskim redateljem Janom Cvitkovičem filmove “Hleb i mleko” za koji je on dobio “Zlatnog lava” za najboljeg debitanta u Veneciji 2001., a zatim i film “Od groba do groba”, koji je postigao veliki uspjeh na međunarodnim festivalima. U devedesetim godinama bira život izvan institucija, kritički društveni stav i bavi se eksperimentalnim kazalištem i videoumjetnošću. Iako se slovenski film vraća nakon 2000. u regionalnu kinematografiju, u kojoj je Sonja ostavila veliki trag, u isto vrijeme traje njezina osobna drama ogorčenja i izolacije, koja okončava preranom smrću u rujnu 2008. godine. Mediji su tada izvještavali kako je preminula od posljedica predoziranja heroinom. U Mostar je Sonja Savić dolazila još kao tinejdžerica - kao članica Dječje i omladinske grupe Radio Beograda koju je vodio Bata Miladonović. Nakon godina stanke, na kazališne daske se vratila projektom 'Ne!' (suradnja Mostarskog ljetnog festivala i MTM-a) realiziranim u Mostaru 1990., po glazbi i u režiji Darka Rundeka. Bila je velika motorna snaga tog projekta. Zanimljivo je da se Sonja tad, sjećajući se svojih početaka s Mostarom, odrekla svog honorara. Voljela je ovaj grad. Sarajlijama je ostala u sjećanju po svom dolasku u ovaj grad čim je mogla – jednim od prvih autobusa koji je nakon rata iz Beograda išao za Sarajevo. O Sonji, čudesnom čovjeku i glumici, o filmu kao svjedoku jednog talenta i života, razgovarali smo s autoricom filma “Sonja” Draganom Kanjevac iz Beograda.

Tko je bila Sonja Savić? Kako je ona predstavljena u ovom Vašem filmu?

- Ličnost i pojava Sonje Savić je zaista višeslojna. Ona je bila, i ljudi je pamte, kao filmsku zvijezdu, kao čudo od djeteta, kao urbanu ikonu generacije bivše Jugoslavije 1980-ih i, naravno, kao filmsku zvijezdu bivše jugoslavenske kinematografije. Bila je borac protiv političkog vrha, borac za pravdu, borac protiv rata..., sve je to bila Sonja Savić. Naravno da smo se u filmu bavili njezinom filmskom karijerom po kojoj je ona najpoznatija, ali je ipak naglasak u filmu na toj njezinoj neponovljivoj ličnosti i karakteru.

Po čemu je ona bila tako neobična? Na vijest o njezinoj smrti prije četiri godine, uglavnom se pisalo o njezinom talentu koji nitko nije sporio, ali na neki se način naglašavala i njezina neprilagođenost, možda i nemogućnost sredine da prihvati jedan takav talent.

- To je sigurno točno. Ona je prvo bila potpuno izvanserijska ličnost i izvanserijski talent. Ona je potpuno drukčije i izgledala i govorila i mislila od ostalih. To je zaista u njezinim mladim danima bilo vrlo primijećeno. Ona je bila i dijete-glumac, a kasnije i na Akademiji tko god je imao prilike raditi s njom, svi su je proglašavali čudom. Međutim, stjecaj različitih okolnosti je doveo do toga takav izvanserijski talent nije bio možda do kraja prepoznat i iskorišten. I inače u svakom društvu je teško ljudima koji previše odskaču, da budu prilagođeni. Uvijek su oni ti koji predvode, oni su ti koji su avangarda, oni dolaze prerano i ne bivaju shvaćeni. Sonja je bila jedna od takvih ljudi. S druge strane, možda je i razlog za takvu jednu sudbinu bio i raspad Jugoslavije, odnosno raspad jednog takvog prostora u kojem je Sonja predstavljala nekoga i nešto, u kojem je ona zaista bila velika zvijezda. Također, njoj je taj prostor puno značio. Ona se paralelno sa svojom filmskom karijerom vrlo posvećeno bavila alternativnim teatrom i njezini glavni suradnici na takvim projektima bili su ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Pri tome mislim na zagrebačku kultnu alternativnu grupu Drugo ruište; zatim, Sonja je s Darkom Rundekom 1990. godine u mostarskim pećinama spremala veliki projekt koji se zvao 'Ne!' i znalo na što se odnosi to 'Ne!'. Međutim, oni, naravno, nisu mogli spriječiti neke stvari. Neue Slowenische Kunst su također bili ljudi s kojima je ona surađivala i koji su bili njezini istomišljenici u umjetničkom smislu. Tako da je raspad Jugoslavije njoj mnogo možda teže pao nego nekim ljudima koji su bili ukorijenjeni isključivo u lokalnim sredinama. Ona je to naglašavala, ali, naravno, u situaciji u Beogradu i Srbiji koja je bila izuzetno nepovoljna za bilo kakvo umjetničko pa i ljudsko djelovanje.

Sonja Savić je bila generacija Ekatarine Velike, a njezina članica Margita je također imala neobičan život i slično, nesretno završila kao Sonja Savić. Koliko su taj njihov talent i ta njihova neobičnost doprinijeli bržoj smrti?

- Sigurno je tako zato što tako kvalitetnim ljudima nije teško živjeti – teško im se prilagoditi u nekom realnom životu. Dosta stvari se povezuje s Ekatarinom Velikom zbog toga: osim što su bili ista generacija i što su dio tog nekog novog vala, povezuje ih se i po tom tragičnom završetku i po načinu na koji su završili. Sonja jest bila dio novog vala, ali ona je ipak bila predvodnica. Ona se pojavila nekoliko godina prije svih njih u jugoslavenskoj kinematografiji i ona je na neki način utrla put nekom ozbiljnijem tretmanu njezinih vršnjaka u oblasti glazbe, teatra, pa tako i Ekatarine Velike. Oni jesu imali iste boljke, da tako kažem, i mnogi spominju poroke, i to jest točno. To je jedno složeno sociološko pitanje - kako je do najtalentiranije djece tih 1980-ih, djece iz divnih kuća, djece koja su bila obrazovana - Margita je imala dva fakulteta - kako je droga došla baš do njih. To je zanimljivo društveno pitanje i nije samo njihovo osobno pitanje.

Ima li o tome u ovom filmu govora? Bavite li se malo s tim?

- Bavimo se na neki način. Postoje naznake. Mi nismo željeli postavljati nikakve teze u filmu niti nametati publici ikakve zaključke. Mi smo tu otvorili neka pitanja i povezali smo osobnu sudbinu i Sonjinu i sudbinu njezine generacije s jednom općom društvenom klimom. Također smo na neki način otvorili pitanje kakva je to sredina, i koja je odgovornost jedne sredine koja ne odgaja i ne vodi brigu o svojim najboljim članovima.

A to se do danas nije promijenilo?

- Nažalost, nije. Negativna selekcija hara i u oblasti kulture i u čitavom društvu. To je ono što ja znam i to mogu reći za Srbiju, ali kako vidim ni ostali dijelovi svijeta nisu pošteđeni od te pošasti.

Sonja Savić je imala bogat život i sigurno je bilo puno trenutaka koji su Vas mogli potaknuti da napravite film o jednoj takvoj ličnosti. Postoji li ipak neki trenutak ili neki dio njezinog života koji Vas je potaknuo da napravite ovaj film?

- Svi njezini trenuci su vrlo bitni. Ono što je mene potaknulo da snimim film je prvo bilo osobno poznanstvo sa Sonjom Savić. Ja sam nju upoznala privatno, a ubrzo poslije toga pozvala sam je da bude moj gost u emisiji na tadašnjoj emisiji Art, na lokalnom kanalu kulture. Taj intervju se pretvorio u višesatno druženje i tako je nastalo naše prijateljstvo, suradnja koja se zasnivala više na mom poštovanju tog njezinog rada, tako da sam ja njezinu smrt i osobno doživjela. Ali naravno, i da je nisam poznavala, mislim da bi jedna takva ličnost apsolutno bila razlog i motiv da se napravi film.

Postoji li nešto što Vas je kod nje posebno fasciniralo? Je li to možda bilo njezino buntovništvo ili nešto takvo?

- Apsolutno! U pravu ste, apsolutno. To njezino buntovništvo i ta njezina spremnost da izrazi stav po bilo kojem pitanju, pa čak i na njezinu štetu, je bila zaista vrlo izražena crta njezine ličnosti. Kao njezin prijatelj, nisam uvijek bila presretna zbog toga jer kad izražava svoj stav, znala sam da to nekada nije dobro za nju. Međutim, sada mi to itekako nedostaje, vrlo često pomislim kako bi to Sonja rekla i kako bi nekom sve u lice sasula, zato što vrlo malo ljudi takvo nešto čini. Nedostaje takva osoba koja će svakome sve reći u lice.

Može li ovaj film u tom smislu biti poruka i današnjim generacijama koje se općenito malo bune, malo govore svoje mišljenje, malo imaju svoga stava?

- Ja se nadam. Moja se nada prvo zasniva na tome što sam bila prisutna projekcijama njezinih autorskih videofilmova, koji se, naravno, spominju i u našem filmu. To je bio jedan dio njezinog djelovanja do kojeg je ona jako držala. Sonja se bavila režijom eksperimentalnih filmova i oni su veoma privlačili mladu publiku koja Sonju praktički uopće nije ni poznavala jer su bili vrlo mali kad je ona igrala u jugoslavenskoj kinematografiji ili možda tada nisu bili ni rođeni. Mladi su bili privučeni upravo tom njezinom oštrom mišlju, tom njezinom kritičnošću. Iako ste u pravu da su sadašnje generacije vrlo ravnodušne, i to zato što je takav svijet; diktat sadašnjeg svijeta je da budete ravnodušni, poslušni, da sjedite za računalom, da se što manje bunite. Ja razumijem mlade ljude što su takvi, ali oni žele nešto drugo. Ja sam imala mladu ekipu koja je analizirala ovaj film i kada su oni čuli iskaze Sonje Savić koje sam nalazila u raznim arhivima, bili su potpuno fascinirani, nisu mogli vjerovati da netko takvo nešto može govoriti. Što se tiče kritičnosti i izražavanja svoga stava, mislim da Sonja apsolutno ima čemu naučiti i mlade i stare.

Možete li ispričati neki događaj iz njezinog života koji bi opisao tu njezinu kritičnost i spremnost da kaže u lice sve što misli?

- Što se tiče njezine kolegijalnosti i borbe za svakoga, jer ako radi na filmu, njoj su bitni svi koji rade na filmu, upravo su nam slovenski kolege, ljudi koji su surađivali s njom u filmu Jana Cvitkoviča, gdje je ona ostvarila veliki uspjeh i mnogo doprinijela slovenskoj kinematografiji, ispričali jedan događaj. Upravo nam je glumac iz Cvitkoviččevog filma 'Od groba do groba' Drago Milinović specijalno za film ispričao kako se ona pobunila – bio je neki problem sa scenografima koji nisu bili isplaćeni na vrijeme. Kaže Drago da je ona digla totalnu gužvu i jednostavno ucijenila da ona neće raditi dok svi ne budu isplaćeni. Drago nam je ispričao da je on šutio, držao se po strani i ona je bila ljuta na njega što je nije podržao. Nju su dosta poštivali jer je javno izražavala i stavove po pitanju rata i politike, ali uvijek je to činila u svoje ime. Uvijek je bila izvan bilo kakvih političkih stranaka koje bi je eventualno zloporabile, a ona nije bila osoba kojom se moglo manipulirati. Sjećam se, kad je bila pozvana na osnivačku skupštinu organizacije Otpor, mlade studentske grupacije koja je poslije izvela te naše Oktobarske promjene, oni su je pozvali na svečanost i bila je tu. Međutim, nisu ni oni ostali pošteđeni njezine javne kritike. Ona je nasred te osnivačke skupštine svakome ponaosob rekla, otprilike ovako: 'Ej, djeco, vidim ja vi hoćete vladati. Jako skupe satove nosite i jako skupe cigarete pušite!' Eto, to vam je Sonja.

Hoće li biti ikakve šanse da i publika u BiH vidi ovaj film?

- Ja ću učiniti sve. Mlada producentska grupa ljudi iz producentske kuće koja potpisuje ovaj film, Bastards Production iz Beograda, producent je Nenad Veličković, već sada kontaktira sa Sarajevo Film Festivalom i nadamo se, iako je to jedan veliki događaj i, koliko vidim, kriteriji su visoki, nadam se da ćemo zadovoljiti kriterije i da ćemo se možda i pojaviti na tom festivalu, a svakako ćemo gledati da i šira publika u Bosni i Hercegovini vidi ovaj film jer mislim da vrijedi, da bi to trebalo, jer to je svakako područje koje je Sonja smatrala svojim. Mi to nismo uključili u film, možda ćemo u seriju, ali mislim da je važno napomenuti: Sonja je posjetila Sarajevo možda prvim autobusom koji je bio moguć iz Beograda za Sarajevo. Ona je to učinila na svoju osobnu inicijativu, pojavila se potpuno u svoje ime i zahvaljujući ljudima koji su se tu okupili. Bio je to jedan potpuno spontan posjet. Jednostavno je došla tu jer je imala potrebu kazati to što ima u svoje ime, da se na neki način ispriča i da kaže svoj stav o ratu u BiH, posebno da se obrati ljudima u Sarajevu. Više o tom dolasku u Sarajevo znaju Senad Pećanin i Miljenko Jergović.

O Sonjinom dolasku u Sarajevo

Miljenko Jergović

Bila je jedna rijetko ispravna žena

Ja Sonju nisam upoznao kada je prvi put dolazila u Sarajevo. Tad ju je upoznao Senad Pećanin. Sreo sam ju kasnije, mislim samo nekoliko mjeseci kasnije, u Sarajevu, naravno. Nije ona došla ispričavati se, to nikako. Došla je, da bi se, da tako kažem deklarirala na kojoj je strani i koji su njezini ljudi. Ničega se na taj način nije odricala, nego je jednostavno došla u Sarajevo upoznati ljude koje treba upoznati i deklarirati svoju pripadnost tom gradu. Nikada ni kod koga nisam doživio nešto tako, pa mi je zato o tome teško i govoriti. Nema za takve stvari baš puno riječi. Nažalost, nema riječi. Jer da ih ima, sve bi bilo lakše i za objasniti i za doživjeti. I vjerojatno ne bismo ni imali potrebe o ovome svemu danas govoriti. Zapravo, samo sam htio reći da je Sonja Savić bila jedna rijetko ispravna žena. Zato je i došla u Sarajevo. Jer je smatrala da je tog trenutka to ispravna stvar. I danas se tome mogu samo diviti i žaliti što nismo svi bili kao ona.

Senad Pećanin

Nije imala potrebu glumiti potresenost

Ne sjećam se točno je li taj Sonjin dolazak u Sarajevo bio 1996. ili 1997., ali prije će biti da je bila 1996. godina. Autobusi koji su dolazili iz Srbije tada još nisu ulazili u Sarajevo u Federaciji, nego su stajali na Vracama. Sonja je došla s mojim kolegom Draganom Kostićem, koji je tada bio urednik kulture u Vremenu, i tada je još nisam ni poznavao. Otišao sam po Kostića i tako upoznao i Sonju. Već nakon prve kave bilo je kao da se poznajemo čitav život. Od tada smo postali jako bliski i ostali bliski do kraja njezinog života. Bili smo u kontaktu, često sam putovao u Beograd i svaki put bismo se viđali, a i ona je često dolazila u Sarajevo. Bila je jednom na Sarajevo Film Festivalu, glumila je tada u nekom filmu, bila je na crvenom tepihu, a nalog producenta je bio 'dress code'. Ona je bila u večernjoj toaleti, a ja joj se namjerno nisam htio javljati dok ne završi film. Kad je završila projekcija u Narodnom pozorištu Sarajevo, javio sam joj se, a ona je onako u toaleti i štiklama počela preskakati preko stolica… Sonja pri dolasku u Sarajevo nije imala potrebu ni da glumi svoju potresenost niti osjećaj nelagode. Ona je tako živjela i nije imala potrebu ni za kakvom pozom kojom će se ona dodvoravati Sarajlijama. Bila je potpuno sva svoja i pronicljivi ljudi su vrlo lako mogli shvatiti kakva je ona osoba, koliko je osoba od integriteta, od svjesnog životnog izbora koji ju je bacio potpuno na marginu, ali osoba koja zarad svojih uvjerenja, svog morala, svoje ljubavi prema umjetnosti, svog pogleda na život i nije svijet, nije pristajala na kompromise, nije bila oportunist. Iz tog razloga je živjela jako teško, ali bila je sretna što ostaje vjerna svojim idejama, svom odnosu prema ljudima. Plijenila je pozornost gdje god da se pojavi. Ljudi su bili željni da stupe u kontakt s njom, a ona je ljude koji vidi prvi put u životu osvajala svojom neposrednošću, otvorenošću, vedrinom. Bila je jednostavno zaista fantastična, jedinstvena osoba.

O autorici filma

Dragana Kanjevac, autorica filma “Sonja”, dugogodišnja je TV novinarka i publicistica iz oblasti kulture i medija, po obrazovanju filozof. Režirala je dokumentarni film o Beograđanima u New Yorku “Njujork: 6 sati ranije“(2009.), a kao koautor potpisuje dokumentarni film o kultnom klubu Likovne akademije “Akademija republika” (1997). Živi i radi u Beogradu.

O Sonji u filmu govore...

U filmu Dragane Kanjevac zabilježeni su iskazi Sonje Savić iz različitih razdoblja, svjedočenja njezinih kolega i prijatelja, kao i raznovrstan arhivski materijal vezan za njezino glumačko i autorsko djelovanje.

Film je nastao u produkciji producentske kuće Bastards Production iz Beograda, producent je Nenad Veličković. Film traje 43 minute, a u filmu sudjeluju Srđan Đile Marković, Milutin Petrović, Maja Weiss, Zoran Kostić Cane, Dragan Nikolić, Svetislav Goncić, Jovan Jovanović, Nedeljko Despotović, Nebojša Pajkić, Stanko Crnobrnja, Ninoslav Ranđelović, Rade Šerbedžija, Dušan Kovačević, Momčilo Kovačević, Aleksandar Gligorijević, Jan Cvitkovič, Drago Milinović, Petar Jakonić, Georgije Marić, Dušan Kovačević, Miloš Radivojević.

Dnevni list/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.