SUBOTNJI INTERVJU/MILE LASIĆ, STRUČNJAK ZA EVROPU I BiH POLITIČKO LUDILO

Za mene su Dodik, Čović i Lagumdžija braća rođena!?!

Arhiva28.01.12, 15:27h

Knjiga „Europa Now – Europa sada ili nikad“ Mile Lasića zasigurno će izazvati interes ovdašnje javnosti; riječ je o kolumnama koje je objavljavao na DEPO PORTALU proteklih godina. Čitajte šta mostarski profesor misli o današnjoj BiH, Dodiku, Komšiću i Lagumdžiji, Čoviću, Daytonu, te ko, po njemu, pravi a ko razvaljuje ovu državu

mile lasić_naslRazgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

U duhu svoje medijske prakse razvijanja dijaloga u BiH, DEPO PORTAL je prije nekoliko godina sarađivao i sa mostarskim profesorom Milom Lasićem, kao jednim od ponajboljih poznavalaca evropskih političkih, ekonomskih i kulturoloških procesa, te su njegovi mini eseji o Evropi danas bili vrlo potrebno štivo ovdašnjoj čitalačkoj publici koja o unutrašnjim procesima velikog projektai zvanog „EU“ malo zna. S druge strane, Lasićeve političke analize o samom stanju u BiH izazivale su reakcije ovdašnje politike i javne scene; bio je jedan od onih koji je radikalno kritizirao pristup plaftormaške i SDP-ovske politike problemu etničkog predstavljanja u političkom životu.

Knjiga „Europa Now – Europa sada ili nikada“ zbir je svih ovih kolumni, izdavači knjige su „Kult B“ i DEPO PORTAL, dok je promocija knjige zakazana za 2. februar ove godine u Međunarodnom centru za djecu i mlade na Grbavici, u 18 sati. Važno je napomenuti da su u toku pripreme za štampu još jedne knjige u izdanju DEPO PORTALA; riječ je zbirci tekstova našeg drugog kolumniste Slave Kukića „Lopovluk u ime naroda“, koja nudi drugačiji pristup etničkom principu u političkom životu BiH.

Povodom izlaska iz štampe i promocija knjige kolumni DEPO PORTAL objavljuje veliki SUBOTNJI INTERVJU sa Milom Lasićem, koji krajnje otvoreno i polemički secira ovdašnji javni prostor i najisturenije političke predstavnike

Gospodine Lasiću, Vaša knjiga  „Europa Now – Europa sada ili nikad“ svojevrstan je rezime iscrpnih političkih analiza Bosne i Hercegovine i njenog mjesta u Evropskoj uniji. Gdje je BiH danas u odnosu na Evropu i priključenje Evropskoj uniji?

Bosna i Hercegovina je, nažalost, i 20 godina poslije raspada SFRJ još uvijek zemlja u raspadanju, izgubljena u vremenu i prostoru, zemlja u kojoj se dovršavaju „nezavršeni ratovi“ (I. Lovrenović). K tomu, BiH je zemlja „zarobljenog uma“ (Cz. Milosz), u kojoj je nadvladala kultura (političkog) nasilja, u kojoj dominiraju  autoritarni i antieuropski trendovi, pa jedva da još imade takve zemlje u Europi, da prostiš, da se našalim s Makovim izričajem. Usporediva je, vjerojatno, jedino s Kosovom i Lukašenkovom Bjelorusijom. Doduše, prvo i nije u UN-u, a potonje nije u Vijeću Europe, ali i ovakva BiH se stalno bruka u ovoj najstarijoj europskoj asocijaciji. BiH je, dakle, u svemu zaseban slučaj. U njoj je, čak, formalno demokracijski ambijent uspio izroditi demokraturu velikog formata. Ali, nije njezin najveći problem tzv. etnička podijeljenost, nego dominirajuća iracionalnost, svojevrsna sklonost suicidnosti. Utoliko je BiH ni na nebu ni na zemlji i glede pristupanja NATO-u i EU, pa možemo lako ostati i bez uvjetno dobijenog MAP-a u odnosima s NATO-om i bez partnerskog odnosa s EU. Javnosti je poznato da se kao profesor europskih integracija zalažem za međunarodnu ili NATO-konferenciju kako bi se uvjetni MAP pretvorio u prvi ANP, odnosno kako bi se putem lex specialisa BiH uvela u NATO, što bi automatski moglo biti poticajno i za dobijanje kandidatskog  statusa u sada narušenim partnerskim odnosima s EU, dakako krivicom bh. političkih elita. Sve zemlje EU ratificirale su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s BiH, ali BiH nije izvršila preuzete obveze kako bi privremeni SSP stupio na snagu. Bez toga nije moguće aplicirati za status kandidata i, eventualno, dobiti i datum početka pregovora s EU. A tek nakon toga moglo bi uslijediti preuzimanje “Akija” (pravne stečevine EU) u pravni sustav BiH. U tom svojevrsnom “EU cunamiju”, koji nikako da stigne do naših obala, počela bi stizati politička kultura europske pravne države u naše neprovjetrene, bolje rečeno usmrdjele političke konjušnice. “Karađorđevića konjušnjicom” je, podsjećanja radi, Miroslav Krleža nazvao  Parlament Kraljevine SHS, poslije komada s  pjevanjem i pucanjem iz 1928., u režiji čuvenog „parlamentarca“ Puniše Račića. Kultura političkih elita Kraljevine SHS i  ovovremenih bh. političara nije puno različita. Nasilje joj je ime. A dok je to tako, BiH i ostaje „failure state“, poluprotektorat-država sklona padu, koja u odnosima s EU zaostaje, čak, i iza čistog protektorata EU kakvo je Kosovo...

Bosna i Hercegovina je, nažalost, i 20 godina poslije raspada SFRJ još uvijek zemlja u raspadanju, izgubljena u vremenu i prostoru, zemlja u kojoj se dovršavaju „nezavršeni ratovi“ (I. Lovrenović). K tomu, BiH je zemlja „zarobljenog uma“ (Cz. Milosz), u kojoj je nadvladala kultura (političkog) nasilja, u kojoj dominiraju  autoritarni i antieuropski trendovi, pa jedva da još imade takve zemlje u Europi, da prostiš, da se našalim s Makovim izričajem. Usporediva je, vjerojatno, jedino s Kosovom i Lukašenkovom Bjelorusijom.

Šta su ključni faktori koji BiH nedostaju na evropskom putu i da li naša zemlja uopće može ispuniti uvjete za ulazak u EU?

U zemljama EU se živi “nova paradigma”, koja podrazumijeva partnerski odnos, međusobno uvažavanje, solidarnost i mirno razrješenje sporova. U  BiH je, pak, sve u znaku “stare paradigme”, u čijoj je osnovi sila, odnosno političko-pravno nasilje, pa bjesne akademski, medijski i politički ratovi, fragmentacije se ubrzavaju, a problemi umnažaju. Pitanje je samo da li se već dodirnulo dno, ili se može još i dublje pasti? U procesima konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, stare i nove akademije, izlapjeli akademici i njihovi epigone, sve duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije u funkciju učvršenja redukcionističkih narativa dominantnih političkih elita. Time one čine c r i m e n  prema znanosti i kulturi, povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji. U BiH su još uvijek duhovno na sceni glavne ideje i koncepti, pa čak i akteri krvavih ratnih i poratnih tranzicija, koje su oformile originalan antieuropejski  ambijent, odnosno tip političke (ne)kulture, kojeg zovem demokraturom i „javašluk konsocijcijom“. Ovo je, dakako, skraćeni odgovor na Vaše pitanje.

Šta bi onda podrazumijevao kompleksniji i potpuniji odgovor na ovo pitanje?

Za potpuniji odgovor potrebno se osloniti na kompleksnija razumijevanja BiH, poput izloženih u Lovrenovićevoj (i Jergovićevoj) knjizi „BiH – budućnost nezavršenog rata“. Svaka od  Lovrenovićeve „Dvadesetjedne teze“ o našim međusobnim nesporazumima i zabludama je precizna dijagnoza bolesti bh. društva. Pišući svojevremeno o ovoj knjizi, preporučio sam je svima koji nisu bespovratno odmakli u opsesijama cijepanja Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, ili u tlapnjama o  izgradnji „bosanske nacije-države“. Danas bi je preporučio upravo njima. No, takvi ni u politici ni u akademijama, na sveučilištima i u medijima ne čitaju tako složeno štivo, nego jednostavno takve  autore stigmatiziraju u “kultur-nacionaliste”. Ali, ako su takvi kao Ivan Lovrenović “prekriženi” ili gurnuti na marginu, ovoj je zemlji odzvonilo. Najkorisnije bi, dakle, bilo kada bi se Ivanov zdrav i utemeljen skepicizam mogao nekako preseliti u bh. parlamente i u akademske diskurse kako bi se prestalo s podvalama prema BiH, počev od separatističkih do tzv. integralističkih, koncepciji koja neskriveno favorizira projekt „jedan narod-jedna država-jedan jezik“. Tom pogubnom koncepcijom se, nažalost, zarazila skoro cijela bošnjačka akademska i politička zajednica. Druge dvije imaju druge simptome, ali se u efektu izjednačuju s prvom. Nacije u BiH su definitivno formirane, nema jednog „temeljnog naroda“, kazao bi pokojni akademik Enver Redžić, pa je opstojnost a ne ukidanje tri bh. nacije pretpostavka izgradnje stabilnog bh. društva i države. Osporavanje formiranih bh. nacija se višegodišnjim lobiranjem prenijelo i u neke svjetske centre odlučivanja, srećom ne sve, kao i u dijelove diplomatskog kora u Sarajevu. U bezobrazluku se toliko daleko otišlo da sveučilišni profesori salonski ugodno i posve neodgovorno o tomu govorei u  televizijskim emisijama, a ako se tomu suprotstavite riskirate biti izopćeni. Gdje to ima, u jednoj zemlji tri konstitutivna naroda, reče neku večer i jedan od navodno velikih bh. intelektualaca, s ugledom u sarajevskoj čaršiji kao da je ovovremeni Sokrat, posve uvjeren u svoje europejstvo, o patriotizmu i intelektualnom poštenju da se i ne govori. Kada bi on i njemu slični mogli razumjeti “novu paradigmu”, znali bi i za nedopustivost svođenja nacija na etniju, u krajnjem kako politička moderna prezire sve vrste akademskih narativa koji zagovaraju rješavanje etničkih/nacionalnih konflikata putem tzv. metoda eliminiranja razlika. A te grube metode nisu samo genocid i tobož humana etnička preseljenja, nego i psihološko-politički nasilne asimilacije ili integracije. BiH ne može, dakle, ispuniti svojom snagom u ovom momentu uvjete za ulazak u EU, što ste me pitali. Prvo mora naučiti što je to “nova paradigma”, kako bi se otvorila uopće europska perspektiva za nju. Pri tomu bi bilo nužno ugledati se na složene, višenacionalne europske države poput Švicarske, kao i na  integraciju kakva je EU, u kojoj se identiteti ne poništavaju, nego obogaćuju.

Načelno iskazano, ulazak u EU – uz sve druge prednosti – znači i mogućnost razrješenja otvorenih bh. nacionalnih pitanja i bh. državnog pitanja, sukladno europskim načelima. Dakle, ulazak u EU nije nikakva mana, nego šansa. Problem je što se s našim političkim elitama ne može vjerovati: žele li one uopće ulazak BiH u EU?

Šta bi konkretno za BiH značilo priključenje Evropskoj uniji, odnosno koje su prednosti a koje mane ulaska u EU?

Načelno iskazano, ulazak u EU – uz sve druge prednosti – znači i mogućnost razrješenja otvorenih bh. nacionalnih pitanja i bh. državnog pitanja, sukladno europskim načelima. Dakle, ulazak u EU nije nikakva mana, nego šansa. Problem je što se s našim političkim elitama ne može vjerovati: žele li one uopće ulazak BiH u EU? Govorio sam proteklih dana povodom europskog referenduma u Hrvatskoj na sve strane o bh. političkim elitama kao “političkim mufljuzima”, ali su to izbacili i na RFE i u Oslobođenju. Dan u kojem su se radovali proeuropski orijentirani građani Hrvatske bio je, u stvari, tužan za ljude sličnih razmišljanja u BiH, jer je hrvatsko “da” bilo tužno podsjećanje na ono što BiH uskoro ne može postati. By the way, podnijeta tužba zbog tobožnje nezakonitost referenduma u Hrvatskoj zbog malog izlaska hrvatskih građana i nije drugo do politička igra antieuropskih snaga, desno ili desnije od HSP-a, koje žele kazati da je 70%  Hrvata protivu EU. Ova vrsta “neoustašije”, srećom, može u Hrvatskoj računati s tek desetak procenata biračkog tijela, prenijeli su ovaj dio mje izjave studentski portali u Mostaru. Hrvatska je, dakle, iskoračila jednom nogom u društva “nove paradigme”, a BiH je duboko zaronjena u logiku “stare paradigme”, utemeljene na golom i političko-pravnom nasilju, te i nije drugo do zrcalo loše europske prošlosti. Ovakvi kakvi jesmo i ne pripadamo svijetu političke kulture dijaloga i kompromisa. U EU počinje, dakle, živjeti nova politička kultura unutar novih institucija, ali i putem hrabre demonstracije novog mišljenja i mentaliteta u javnosti, do čega je došlo u masovnijem pogledu tek nakon otklona prema svim sustavima totalitarističke provenijencije. U današnjoj BiH su na sceni duhovi prošlosti, neofašističke i/ili neostaljinističke sablasti, jer tako žele naši dokazani anti-Europljani, svjesni proizvođači demokraturskih prijevara i iluzija. Moderni bh. despoti nemaju su u osnovi samo političke siledžije, zaljubljene u svoj nerealni odraz u zrcalu. BiH potrebuje, pak, stvarnu alternativu, kultivirane predsjednike a ne vođe, nekoga poput dr. Ive Josipovića, čovjeka koji živi „novu paradigmu“, ali takvih u BiH nema ili su na marginama …

Gert Vilders (AFP)
Ukoliko izostanu civilizacijski otpori ne isključuje se povratak fašizma i u Europi, ili u SAD, i to pod egidom lijeve ideje i ideje slobode. A to bi u suštini značilo napuštanje projekta mira i slobode što je bit europskih integracija. "Geert Wilders je fašist, i ako ga ubrzo ne zaustavimo u Nizozemskoj može izbiti nasilje kakvo smo već vidjeli na Balkanu," upozorava Rob Riemen, pri čemu je još dramatičnije njegovo upozorenje kako se nalazimo „u dubokoj civilizacijskoj krizi, krizi istinskih, duhovnih vrijednosti, a Wilders i njemu slični su logična posljedica nihilizma masovnog društva, za koje svi snosimo odgovornost“.

Kako ste pomenuli, prije nekoliko dana Hrvatska je izglasala pristup EU, mada je mnogo i onih koji se tome protive. Reklo bi se s razlogom, jer su posljednjih mjeseci problemi u ujedinjenoj Evropi kulminirali do te mjere da mnogi politički analitičari predviđaju njen raspad i propast eura kao njene valute. Kako Vi gledate na mjere za spas EU – kao put u stabilizaciju ili potpuni kolaps?

Vjerojatno zbog toga što poznajem povijest europske ideje i Europske unije, jer sam skoro dvije decenije izbliza pratio zbivanja unutar EU, već prije tri mjeseca sam postavio dijagnozu kako će EU iz aktualne krize izaći ojačana, s Grčkom ili još nekom drugom zemljom u Eurozoni ili bez njih, svejedno. Iz brojnih sličnih kriza u svojoj povijesti je EU, naime, u pravilu izlazila smjelijim iskorakom ka višim oblicima integracije. Takvo što se upravo događa pred našim očima, EU srasta iznuđeno krizom i u političkom pogledu. Uostalom, Lisabonskim ugovorom je reguliran i sporazumni izlazak iz EU, ali nitko nije podnio zahtijev za istup iz EU. Smije se pretpostaviti, dakle, da će  EU pronaći načine da nadvlada krizu, pa i po cijenu da od nje ostane samo „jezgra Europe“, ili da se EU dalje razvija „s dvije brzine“, napisao sam za portal Balkans.aljazeera.net.  U igri je  isuviše toga da bi europski „let u nebo“ bio doveden u pitanje. U svakom slučaju, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi Eurozonu i/ili EU u pitanje kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevaziđenim političkim konceptima. (Ova će se pitanja, uostalom, rarzrješiti i bez nas, ali BiH neće moći preživjeti bez EU. Otuda i mora čim prije implementirati presudu Europskog suda za ljudska prava u “slučaju Sejdić i Finci”, te donijeti Zakon o državnoj pomoći i Zakon o popisu stanovništva, jer su to preduvjeti za podnošenje aplikacije za kandidaturu.) Dužnička kriza i spašavanje Eurozone bit će najvažnije teme tijekom cijele ove 2012. godine i u Eurozoni i u EU. Kriza će trajati možda i čitavo desetljeće. Otuda je mudro ne žuriti s isključivim odgovorima. Ipak, treba respektirati činjenicu da će do sredine ove godine stupiti na snagu strožija pravila i pooštrene mjere kontrole nacionalnih proračuna, koja podrazumijevaju oštrije kazne za prekršitelje, što sve i predviđa projekt osnivanja „Unije spasa“ ili „Fiskalne unije“. Početkom ove godine je u EU, inače, vrlo skromno obilježeno desetljeće od kada je 01. siječnja 2002. „euro“ postao zajedničkom valutom u 12, pa potom u 17 članica Europske unije. Razlozi skromnog obilježavanja ovog jubileja stoje u direktnoj vezi s „dužničkom krizom“, ali se bolje informirani ustežu izricati olake ocjene i o sudbini eura i Eurozone. Ne bi naši problemi bili danas manji, bili bi drugačiji i vjerojatno veći da nismo 2007. godine pristupili Eurozoni, kazali su vrlo odmjereno Slovenci, obilježavajuci „prvu petoljetku“ svojeg članstva u Eurozoni.

Ipak, dileme ostaju - može li se spasiti Grčka od propasti, da li ista sudbina čeka Italiju, te kako će u sistemu nove fiskalne politike koju zagovara vrh EU proći ekonomski slabe države koje su posljednjih godina postale njene članice?  
 

Postoji li još ijedna međunarodna integracija koja je u stanju otpisati nekom velikom dužniku cijelih 120 milijardi eura?! Hoće li, pak, Grčka biti spašena, ili će – unatoč pomoći – morati izaći iz Eurozone, a s time i iz EU, ovisi o promjeni dominantnog mentaliteta “lako ćemo” među Grcima. U tom su nam pogledu braća rođena. Italija je, pak, već podvukla crtu, njezine dvije tisuće miljardi duga su ogroman kamen oko vrata, ali je riječ o snažnom gospodarstvu koje, uz pomoć iz svijeta i pridržavanja pravila Fiskalne unije može prebroditi „dužničku krizu“. Uostalom, nova pravila fiskalne politike koja predviđa Fiskalne unije trebale bi pomoći zavođenju reda u svim članicama EU, izuzev Velike Britanije koja se odbila prikloniti ovom francusko-njemačkom planu o „Uniji u Uniji“. Pri tomu treba ove procese posmatrati i u historijskoj perspektivi. Vrijedi podsjetiti zato što je Francuz Jacques Rueff prorekao još davne 1950. godine: “Zajednička Europa uspjet će kroz projekt zajedničke valute ili je neće ni biti”. U svakom slučaju, „dužničku krizu“ nitko nema pravo potcjenjivati. To i ne rade upućeni. Sigmar Gabriel, aktualni predsjednik njemačkih socijaldemokrata (SPD), se pozvao na tvrdnje Helmuta Schmidta kako je „euro stabilniji nego D-Mark u njezinih posljednjih deset godina“. Šef Investmentbank Mark Burgess upozorio je razložno kako bi „alternativa euru bila isuviše neprijatna“, a privatni bankar Friedrich von Metzler je izrazio uvjerenje da će „Europa u konačnici iz krize izaći ojačana i sa zajedničkom valutom“. Sudbina valute euro ovisi jako od toga da li se može povratiti izgubljeno povjerenje, sukus je Focusove ankete među europskim ekspertima, menadžerima i političarima (Glauben Sie noch an den Euro, Focus, 50/2011). I u klasičnoj j Emnid-anketi među njemačkim građanstvom provejavaju optimistični tonovi: 57% ispitanika je, naime, odgovorilo da „euro“ ima budućnost kao zajednička europska valuta, dok je 38% anketiranih  bilo suprotnog mišljenja.

Šta smatrate najvećim greškama čelnika Evropske unije zbog kojih je EU dovedena u stanje finansijske i političke krize?

Načelan odgovor glasi: kada je u Maastrichtu prije 20 godina razgovarano o nužnosti sveobuhvatnih reformi tadašnje EZ, dogovoreno je formiranje  “ekonomsko-monetarne unije” (EMU), ali i “političke unije”. EMU je stvarnost, njezin vrhunac je Eurozona, s manama i opasnostima koje smo dotakli, a “politička unija” je i dalje samo prazna himera. Fiskalna politika nije postala, primjerice, jedna od pozajedničenih ekonomskih politika, što bi bila ključna pretpostavka za “političku uniju”. Nije, doduše, da se nije ništa pokušalo uraditi na ostvarenju “Sjedinjenih europskih država”, ali nije dovoljno. Primjerice, pokušalo se s “Europkim ustavom”, ali je taj projekt neslavno završio 2005. na neuspjelim referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. EU funkcionira na načelima “četiri slobode” I u procijepu između supranacionalnih tendencija i oslonca na nacionalne države-članice. Ovu jednostavnu činjenicu malo tko kod nas pravilno razumije, pogotovo je ne razumiju unutar bh. unitarnih akademskih i politčkih koncepcija, jer im ne odgovara njihovim zamislima uloga nacionalne države u EU. Ona, pak, nije izgubila raison d’etre, nego joj je, zapravo, produžen život s time što se putem njezinih organa i institucija europske odluke unose u nacionalni/državni političko-gospodarski ambijent. Ovu suštinu tzv. teorije prenijetog ili dijeljivog suvereniteta ne žele razumjeti ni oni koji jašu na modelu nacije-države iz 19. stoljeća.

Ne smije se zaboraviti da je EU najuljuđeniji kutak na zemaljskoj kugli, u kojemu su ekstremni pokreti tek politička margina, a takvim će i ostati ukoliko EU uspije nadvladati svoje krize. Ako, pak, želimo govoriti posve otvoreno, postoje opasniji ekstremni pokreti u regiji jugoistoka Europe koji su izravna prijetnja miru u ovom dijelu svijeta, koji bi da nam i definitivno oduzmu europsku budućnost koja još nije ni započela.

Inače, po mišljenju njemačkog saveznog ministra financija Wolfganga Schäublea, problem i nije u euru, nego u visokim zaduženjima pojedinih članica Eurozone, koje su s time prestale biti konkurentne na svjetskom tržištu. Po njemu, ipak, ima razloga za optimizam glede budućnosti i eura i Eurozone. Pri tomu Schäuble optimizam temelji na novom i pooštrenom Stabilizacijskom paktu, na predviđenim pooštrenim mjerama kontrole i sankcije u Ugovoru o fiskalnoj uniji  kako ne bi više pojedine zemlje-veliki dužnički grešnici uopće mogle ugroziti Eurozonu u cijelosti. “Mislim da će još barem pedeset godina potrajati dok budemo mogli reći kako je posao oko ujedinjenja Europe u Europsku uniju gotov”, upozorio je već uoči izbijanja svjetske gospodarske i financijske krize (2008.) bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, “ali, što se eura tiče, smatram da će se već za nekoliko godina odista moći govoriti o svjetskoj moneti”. Pridružujem se ovim željama, jer u igri je mnogo toga vrijednijeg od „zajedničke valute“, sama sudbina EU i naše mjesto u njoj!

Svjedoci smo užasne ekonomske krize koja trese Evropu, ali i i ostatak svijeta, kao i narastajućeg socijalnog nezadovoljstva koje, u pravilu, eskalira u ekstremno-desničarskim rješenjima. Postoji li realno u Evropi strah od mogućeg ekstremizma, pa čak i novog rata? 

Koga su zmije ujedale i guštera se boji. Takvi strahovi nisu bezrazložni, jer u slučaju sloma svjetskog gospodarstva slomila bi se, posve sigurno, i „nova paradigma“ kako u svjetskom gospodarsvu, tako i u svjetskoj politici. Moram priznati kako sam bio iznenađen kad je upravo jezikom Vašeg pitanja o mogućim neredima i ratovima u Europi govorio nedavno i vojni savjetnik američkog predsjednika Baracka Obame. U igri su, očigledno, i zakulisani obračuni Washingtona i Wall Streeta s najvažnijim protivnicima ili konkurentima u Europi, odnosno s Eurozonom i Europskom unijom. Dakako, istina je da su u pojedinim članicama EU latentni desni ekstremizmi. No, ne treba „balovima desničara“, poput jučerašnjeg u Beču, upravo u Danu sjećanja na žrtve holokasuta, pridavati značaj kojeg oni priželjkuju. Takve pojave treba sagledavati u kontekstu žilavih otpora zaživljanju „nove  paradigme“. Dakako, ona se mora braniti prije nego što bi mogla biti dovedena u pitanje. Riječ je o europskoj političkoj kulturi u nastanku, koja se smije nazvati i kulturom „četiri slobode“ ili kulturom otvorenog društva i čije dosege (i ograničenja) možemo pratiti unutar Europske unije. Neprijeporno je  da ona znači nijekanje starih obrazaca, zbog čega i jeste izložena raznim  nasrtajima. Uvaženi lijevi intelektukualac Rob Riemen, osnivač i predsjednik Nexus Institute (i časopisa Nexus), vjerojatno vodećeg „međunarodnog centra za intelektualne refleksije“), ogorčen je nespremnošću intelektualnih i političkih elita da ustanu u obranu ove političke kulture. Takva vrst indolencije je i omogućila notornom neofašisti Gertu Wildersu, prvom čovjeku „Partije slobode“, da kontrolira manjinsku nizozemsku vladu, a sutra možda bude i na njezinom čelu. U važnom eseju „Vječiti povratak fašizma“, Riemen je  upozorio, ukoliko izostanu civilizacijski otpori ne isključuje se povratak fašizma i u Europi, ili u SAD, i to pod egidom lijeve ideje i ideje slobode. A to bi u suštini značilo napuštanje projekta mira i slobode što je bit europskih integracija. "Geert Wilders je fašist, i ako ga ubrzo ne zaustavimo u Nizozemskoj može izbiti nasilje kakvo smo već vidjeli na Balkanu," upozorava Rob Riemen, pri čemu je još dramatičnije njegovo upozorenje kako se nalazimo „u dubokoj civilizacijskoj krizi, krizi istinskih, duhovnih vrijednosti, a Wilders i njemu slični su logična posljedica nihilizma masovnog društva, za koje svi snosimo odgovornost“. Radi se, dakle, o odgovornosti  korumpiranih elita koje njeguju duhovnu prazninu, u kojoj se fašizam opet može uzdići. Po Riemenu, mogući povratak fašizma su „omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo“.

Odgovornost tih naših glavnih elita je u tomu što je - umjesto nužne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH i ovoj zemlji i Europi - na djelu obnavljanje „milet sustava“ u partitokratskoj verziji. Otuda će BiH još dugo ostati u čvrstom zagrljaju njezinih političkih elita, svejedno je bile etnokratske ili socijaldemokratske orijentacije, koje misle da su Bogom dane i da imaju pravo kao nekoć u “milet sustavu” svojim podanicima odrediti kako će živjeti.

Ukoliko bi ipak došlo do jačanja i povratka fašizma, da li je Evropa u stanju da se nosi sa mogućom eskalacijom ekstremnih pokreta?

Mogući su neredi i u sređenom i uljuđenom svijetu „nove paradigme“, dakle i u pojedinim  „starim“ zemljama-članicama EU, prisjetiti se ustanaka marginalaca-doseljenika u pariškim predgrađima ili u Velikoj Britaniji, a ne samo u „novim“ poput nereda koje smo već vidjeli i u Mađarskoj i Rumunjskoj, ali se ne smije zaboraviti da je EU najuljuđeniji kutak na zemaljskoj kugli, u kojemu su ekstremni pokreti tek politička margina, a takvim će i ostati ukoliko EU uspije nadvladati svoje krize. Ako, pak, želimo govoriti posve otvoreno, postoje opasniji ekstremni pokreti u regiji jugoistoka Europe koji su izravna prijetnja miru u ovom dijelu svijeta, koji bi da nam i definitivno oduzmu europsku budućnost koja još nije ni započela.

A postoje li takvi strahovi kada je u pitanju BiH? Čini se da antagonizmi između tri strane – Bošnjaka, Hrvata i Srba – nikada nisu bili jače izraženi od kraja rata na ovamo?

I posljednji politički slijepci vide – napisao sam za tuzlanski portal Vidiportal.ba povodom Dana RS-a - kako se i u RS-u i u Federaciji život lagano zaustavlja, baš kao u bivšem DDR-u uoči 09. studenog 1989. godine. Situacija u BiH je  dramatična. Bilo koja državna tvorevina, pa i poluprotektorat poput BiH jedva može imati neku budućnost ukoliko troši lavovski dio proračuna samo za plaće svojih 65.000 službenika, dok je više od polu milijuna ljudi bez posla, a više od tog broja ih je u preranim mirovinama ili penzijama, nedovoljnim za život i dostatnim tek za lagano umiranje. Povrh svega, treba servisirati u 2012. godini cirka 1,2 milijarde KM duga, a para nema. Ima financijske anarhije, na što je uzaludno upozoravao odlazeći državni ministra finacija i trezora Dragan Vrankić. U BiH se, međutim, nitko i ne sekira oko ovih životnih pitanja, nego se i dalje stvara privid kako se političke elite trude oko rješavanja najvažnijih nacionalnih i državnih pitanja. I u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru se i dalje, dakle, žive raznovrsne iluzije o nacionalnoj državnosti u državi pred isčeznućom (failure state). Postdaytonske bh. političke elite se de facto spore suštinski samo oko kontrole preostalih ekonomskih resursa, onih koji još nisu stavljeni pod stranačke i privatne kontrole. Utoliko su one opasnije po budućnost zemlje i od ekstremnih pokreta u BiH, poput vehabijskog. Odgovornost tih naših glavnih elita je u tomu što  je - umjesto nužne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH i ovoj zemlji i Europi - na djelu obnavljanje „milet sustava“ u partitokratskoj verziji. Otuda će BiH još dugo ostati u čvrstom zagrljaju njezinih političkih elita, svejedno je bile etnokratske ili socijaldemokratske orijentacije, koje misle da su Bogom dane i da imaju pravo kao nekoć u “milet sustavu” svojim podanicima odrediti kako će živjeti. Utoliko je ova neodgovornost tih koji imaju moć u Zemlji opasnija od bilo kakvog ekstremizma po opstojnost BiH. Za divno čudo nema velikih protesta. Kompletno korumpirani sustav je uspio korumpirati i svoje  građane svih nacionalnosti, kruonijim ili mizernijim socijalnim privilegijama...

Svečana inauguracija predsjedništvo BiH
I Komšića je autoritarna Valterova „produžena ruka“ ponizila do ogoljenosti, do prostote, uostalom kao i skoro cijelu sarajevsku akademsku i NGO-scenu. Politički i kulturološki Željko Komšić je bio i ostao, dakle,  tek vele-bošnjački „Sejdo Bajramović“. Po Bošnjake je u prvom redu ponižavajuće da su birali u dva navrata Hrvatima nekoga koga su smatrali boljim članom Predsjedništva BiH i od kandidata SDA. „Fenomen“ ih nije iznevjerio. U pozadini je ostao “lažni Valter”...

Kao aktivni analitičar društveno-političkih prilika u BiH, nakon posljednjih izbora intenzivno ste ukazivali na pogubnost glasačkih pravila i izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koje je iznova pokrenulo rješavanje statusa Hrvata u BiH. Šta je za Vas rješenje ovog problema – treći entitet ili...?

Među prvima sam ustvrdio kako tzv. fenomen Komšić proizvodi radikalizaciju među Hrvatima, ali da je „fenomen“ opasna SDP-podvala i prema svim bh. ljudima. Od ove vrste podvala profitirala su, uostalom, ponajviše oba HDZ-a, koja su danas jača nego što su bila do izbora, iako su šampioni neispunjenih obećanja i u osnovi otuđena etnokratska struktura. U neku ruku smo i mi koji smo se suprotstavili SDP-podvali, jer smo branili multinacionalne osnove BiH, doprinijeli svojevrsnom jačanju HDZ-ova tijekom pokušaja dekonstitucije Hrvata. Možda smo morali i u ovoj situaciji naglašavati HDZ-ove grijehe u prošlosti. Ali, trebalo je iz stručnih i etičkih, a ne samo ili primarno etničkih razloga obraniti izbornu političku volju hrvatskih ljudi, pa s time i pravo na  izborni legalitet i legitimitet, što je krasno razumio jedan broj i ne-Hrvata, spašavajući obraz šutljivim većinama. Vrijedi u ovom kontekstu, dakle, i posebno pohvaliti principijelnost jednog broja srpskih i bošnjačkih intelektualaca, ali i glavnog upravnog organa za organizaciju i nadzor izbora, dakle CIK-a  i njegove predsjednice, gospođe Irene Hadžiabdić. Žao mi je, ali  moram ovdje izdvojiti i neprincipijelnost „visokog predstavnika“, ma koliko bio prisiljen legitimirati pravno i političko nasilje glede formiranja federalnih vlasti, čime je  beskrajno ponižen, pa skoro da je u cijelosti doveden u pitanje i njegov dotadašnji pristojni autoritet. Žao mi je, jer je gosp. Inzko posve pristojan čovjek i diplomata, u što sam se uvjerio i u par razgovora...  Odnarođeni etnokratski ambijenti se, dakako, moraju uljuditi ili nadići, ali ne logikom nadbijanja koja se primijenjuju od lažnih socijaldemokrata u oba entiteta, pogotovu ne dekonstitucijom najmanjeg političkog naroda u BiH i biranjem „lutaka na koncu“ kakvi su i Emil Vlajki u RS-u i Željko Komšić u Predsjedništvu BiH. Prvi je politički pajac, a drugi je samo „protočni bojler“ (BH Dani) bošnjačkog nacionalizma, bio toga svjestan ili ne, gore je po njega ako toga nije svjestan. Povrh svega, on je „čovjek malog kapaciteta“ (Ivan Vukoja), s njime i njegovim osobljem u Kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva BiH (među kojima ima čak i Hrvata, sve  stara hrvatska prezimena poput Arifhodžića) se šale zbijaju u  provaljenim Wikileaks-depešama američkih diplomata. I Komšića je autoritarna Valterova „produžena ruka“ ponizila do oogolejnosti, do prostote, uostalom kao i skoro cijelu sarajevsku akademsku i NGO-scenu. Politički i kulturološki Željko Komšić je bio i ostao, dakle,  tek vele-bošnjački „Sejdo Bajramović“. Po Bošnjake je u prvom redu ponižavajuće da su birali u dva navrata Hrvatima nekoga koga su smatrali boljim članom Predsjedništva BiH i od kandidata SDA. „Fenomen“ ih nije iznevjerio. U pozadini je ostao “lažni Valter”, koji nikada na slobodnim izborima nije dobio više od 20.000 glasova (Sl. Bosna). Utoliko je kao “vođa”  autoritarniji i bezobzirniji manipulator. U višenacionalnim zemljama kakva je  BiH se ovakvo što, dakle, ne smije nikomu raditi. Pogotovu se ne smije na čelnu funkciju koja simbolizira političko postojanje jednog naroda dovoditi nekoga koga taj narod nije izabrao. I izrijekom kazano, može se birati i Eskim, ali ga moraju birati oni koje predstavlja. Uostalom, Maori na Novom Zelandu imaju mogućnost ako žele putem posebne izborne liste izabrati i „bijelca“, ali im takvoga ne mogu birati „bijelci“.

No, to i dalje nije odgovor na pitanje u čemu je rješenje konstantnog problema Hrvata u BiH...? 

Rješenje ovog problema je moguće s formiranjem dviju izbornih jedinica u Federaciji, s bošnjačkom i hrvatskom većinom. S tim može biti povezano i pitanje famoznog “trećeg entiteta”. Uostalom, krajnje je vrijeme da se i ono detabuizira. Treći ili peti, što bi rekla Vesna Pusić, je stvar dogovora u BiH. Nitko u stvari ne može dokazati da su dva postojeća srpsko i bošnjačko-centrična entiteta manje zlo od tri ili pet entiteta, među kojima bi bio i jedan hrvatski, a dva tzv. mješovita. Lakše je daleko dokazivo da nijedna zajednica nema budućnost ukoliko se njezini manjinski narodi kontinuirano ponižavaju. Uostalom, ni priča o „trećem entitetu“ ili neka konsocijacijska rješenja neće uvijek biti na pregovaračkom stolu. U slučaju daljnjih konfrontacija neće skoro biti ni stola za pregovaranje...

Smatrate li Dragana Čovića i HDZ istinskim borcima za prava bh. Hrvata ili je u pitanju samo paravan za vlastite uskostranačke i političke interese?

O HDZ-u, jednom i drugom, mislim isto što i o SDA i SDP-u, odnosno SDS-u i SNSD-u, dakle ništa dobro. No, moraju se respektirati kao činjenice političkog života. A pogotovu se moraju respektirati ako im bh. Hrvati ukažu izborno povjerenje. Narečenoga apsolutnog gospodara političkog, gospodarskog, pa i akademskog života među Hrvatima u Mostaru i Hercegovini, a sve više i u Bosni, nikad nisam uživo vidio ili sreo, niti imam potrebe za takvim čim. I on je činjenica, koja me ne impresionira, kao ni njegovo okruženje i stil upravljanja. Slažem se s Ivanom Lovrenovićem da je dotični gospodin „genij praznine“, uz dodatak iz mog plitološkog kuta gledanja, da su to i sve  druge  bh. umišljene „vođe“, koje sve pate od viška autoritarnosti nedostatka sluha u potrebitoj politici za zemlju kakva je BiH. U Čovićevoj stranci je, inače, kao i u SDP-u vidljivo pravilo: ako nešto vrijediš, mogao bi završiti isuviše nisko na izbornim listama. I obrnuto, dakako. Mostarske liske tvrde, inače, za Dragana Čovića da je zadnju knjigu pročitao davno. Ali da je bio ovdje s nama, reče mi jednom jedan poznati gradski boem, baš u Gradskoj kavani, na Rondou, pokupio bi sve što smo pričali i od toga bi živio cijeli mjesec. Ma idealan je taj Dragan Čović, da malo relaksiram ozbiljnost Vašeg pitanja, i kao hrvatski muž i političar. Muškarci mu zavide jer je ljepši od njih, a žene ga ne vole samo ako nije njihov, objasnila mi jedna ovdašnja dama. A nema mu ni alternative na vidiku. Dr. Ortoped to  nije, on je više u prolazu ili na zalasku. Doduše,  Zubar i Mesar, Ćane i slični, omiljeni hrvatski muževi među Bošnjacima, koji misle da su bolji i Rvati i političari od Dragančeta, su kratkoročne vremenske nepogode. Nema mu alternative, dakle, no problems and business as usual ...

A kako komentirate sve jače uvezivanje Dragana Čovića i Milorada Dodika? Kako u tom svjetlu gledate na politiku bošnjačkih predstavnika?

DEPO PORTAL-Dragan Čović1
Muškarci mu zavide jer je ljepši od njih, a žene ga ne vole samo ako nije njihov, objasnila mi jedna ovdašnja dama. A nema mu ni alternative na vidiku. Dr. Ortoped to  nije, on je više u prolazu ili na zalasku. Doduše,  Zubar i Mesar, Ćane i slični, omiljeni hrvatski muževi među Bošnjacima, koji misle da su bolji i Rvati i političari od Dragančeta, su kratkoročne vremenske nepogode. Nema mu alternative, dakle, no problems and business as usual ...

A da ja Vas pitam: što je starije - koka ili jaje? U Mostaru se tvrdi da je veliko-bošnjačka politika Lagumdžije i Tihića, odnosno mimikrični koncept pravljenja „bosanske nacije-države“, koji podrazumijeva svođenje na etniju i srpske i hrvatske nacije u BiH, uz  dekonstituciju potonje, gurnuo u interesni zagrljaj srpskog i hrvatskog „makijavelistu“. Ni o jednom se, kao ni o njihovom savezu, inače, nema velikih iluzija. U Sarajevu se, dakako, tvrdi obrnuto, jer, zna se, ne treba ni dokazivati, njih su dvojica neprijatelji BiH. Treba li uoće reći, u ovoj vizuri, spomenuti bošnjački politički dvojac je i prijatelj i branitelj BiH. Šalu na stranu, svima njima je zajednička samo slast i mast koja proizilazi iz kontrole društvenog bogatstva i resursa na određenoj teritoriji. Ono što  razlikuje bošnjačke političare od srpskih i hrvatskih je njihova lažno-patriotska retorika. Iako dobro znaju da je priča o „temeljnom narodu“ u svim elemntima „šuplja priča“, pogubna i po Bošnjake i po BiH, nastavljuju s njome. Utoliko je krajnje vrijeme da upravo Bošnjaci pokažu malo više uvažavanja prema kulturološkom, jezičnom i nacionalnom šarenilu zemlje u koju se kunu i koju s pravom smatraju svojom. Ali, ona je zemlja i bh. Hrvata i bh. Srba, u osnovi zemljopisno prelijepa, samo joj se treba vratiti u duhovnom i političkom pogledu na način „nove paradigme“.

Da li za vas SDP ima pravo da zastupa interese „svih“ u BiH?   

Samo ukoliko i po načelima i po kapacitetima, dakle i članstvu, a ne po članovima gremija, jeste i politička stranka svih bh. konstituentnih nacija i građana iz tih nacija. Uostalom, u nedavno potpisanom sporazumu između Lagumdžije i Čovića govori se o potrebi uvažavanja i nacionalnog i građanskog i adekvatnog zastupanja u organima vlasti na džavnoj razini. Ali, neka i jedan i drugi odgovore zašto su se tomu protivili, svako na svoj način, i na drugim razinama. Problem je  u tomu što je „bošnjačkocentrični SDP“, kako bi to kazao E. Kazaz, umislio da je politička stranka i bh. Hrvata, mada ima simboličan procent Hrvata u svojem članstvu. Otuda mu i ne preostaje drugo do da „lovi u mutnome“, tj. preko  tzv. guvernera za Čečeniju, dakle ljudi bez legitimiteta, sprovodi politiku nadbijanja (političkog nasilja) umjesto dijaloga i kompromisa. Problem je što niste alternativa,  nego glavni problem, kazao sam nedavno u razgovoru s visoko pozicioniranim SDP-ovim državnim i stranačkim funkcionerom tijekom njegova posjeta Mostaru. Do razgovora je došlo na njegovo traženje, ne na moje, a ja prihvaćam razgovore kao europski socijaldemokrata ne samo s Martinom Schulzom kad dođe u Mostar, nego i sa skoro svima koji ih zatraže. „Mi se ponosimo s time da smo glavni problem“, odgovorio mi je, „morat ćemo nastaviti razgovor.“

Vjerujete li da Milorad Dodik može ići do kraja u svojim namjerama i 'izboriti' otcjepljenje Republike Srpske?  

Prvo, otkuda znadete da su mu to stvarne namjere?

Pa zašto ne bismo vjerovali svojim ušima?! On o tome stalno javno govori...

DEPO PORTAL-Milorad Dodik1
Milorad Dodik nije za potcjeniti. On je oličenje populiste i autokrate u jednoj osobi, kojeg je prvo prooizvela međunarodna zajednica pod plaštom traženja „alternativa“ u RS-u, da bi onom što je danas najvećim dijelom doprinijela njegova urođena promućurnost i pohlepa za vlašću i bogatstvom. Ipak, najveću zahvalnost Milorad Dodik duguje  „političkom Sarajevu“, to jest kontraproduktivnoj hajci bošnjačkih medija i političara protivu „genocidne tvorevine“, ili njega osobno.

Mislite da Dodik ne zna da je nova geopolitička konfiguracija poslije pada „željezne zavjese“ u Europi završena, tj. da nema novih država bez novih ratova? Ili, možda, da Dodik žarko želi biti prvi načelnik nekog srpskog okruga u perspektivi prisjedinjenja RS-a Srbiji? Milorad Dodik nije za potcjeniti. On je oličenje populiste i autokrate u jednoj osobi, kojeg je prvo prooizvela međunarodna zajednica pod plaštom traženja „alternativa“ u RS-u, da bi onom što je danas najvećim dijelom doprinijela njegova urođena promućurnost i pohlepa za vlašću i bogatstvom. Ipak, najveću zahvalnost Milorad Dodik duguje  „političkom Sarajevu“, to jest kontraproduktivnoj hajci bošnjačkih medija i političara protivu „genocidne tvorevine“, ili njega osobno. Posebnu zahvalnost Dodik duguje reisu-l-ulemi Mustafi Ceriću i dr. Harisu Silajdžiću, protagonistima ideje i koncepta „100%  BiH“, dakle unitarne Bosne i Hercegovine. Ni Zlajin doprinos Dodikovoj karizmi nije puno manji. Mićko i Zloćko, kako bi kazala uvažena dr. Svetlana Cenić, taj autoritarni dvojac lažne bh. socijaldemokracije funkcionira manje-više kao Lolek i Bolek bh. bošnjačko-srpske i bh. politike. Dakle, bili bi beskrajno smiješni da nisu opasni!

Deceniju i po nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na površinu su isplivale sve mane 'nametnutog mira' koji je trebao da obezbijedi normalno funkcioniranje bh. zajednice. Kako danas gledate na sporazum koji je potpisan u Daytonu i do koje mjere smatrate da bi se on trebao mijenjati?  

„Dayton 1“ je navukao „luđačku košulju“ cijeloj BiH, napravivši „montrum državu“ od nje, pa je nemoguća konstrukcija osuđena na raspad, što je manje vjerojatno, produžetak sadašnje agonije, što je više vjerojatno, ili na razuman dogovor, što je skoro pa nevjerojatno. Ipak, ne zagovaram nikakav “Dayton 2”, ukoliko bi trebao biti “mirovni sporazum”, jer takvo što podrazumijeva nove ratove. Krajnje je vrijeme, usotalom,  prihvatiti da je Opći mirovni sporazum, parafiran u Daytonu,a potpisan u Parisu, mirovni sporazum, pohranjen u arhive Tajništva UN. Istini za volju, postoji hitna potreba za internacionalnom pomoći državi BiH, kako bi zemlja uhvatila korak  u procesu euroatlantskih integracija. Tu i takvu pomoć ne mogu više osigurati u postojećem ambijentu ni PIC (Vijeće za implementaciju mira), ni OHR (Ured visokog predstavnika), ma koliko bili po Daytonskom mirovnom ugovoru sastavni dio političkog sustava u BiH. Potrebne su, vjerojatno, i regionalne konferencije kako bi se stvorio novi ambijent za temeljne  ustavne promjene. Zalažem se, dakako, za novi društvovni dogovor, to jest kompletno preustrojenu BiH, sukladno europskim načelima, zemlju svih njezinih nacija i etnija i građana, u kojoj nikomu ne bi bilo tijesno, koja bi uljuđenošću i uređenošću  bila “EU u malom“, kad joj većnije bilo suđeno  biti „Jugoslavija u malom“...

Konkretno, ako bi se i započeo mukotrpni proces izmjene bh. ustava, na šta bi se te promjene, po Vama, trebale odnositi da bi se omogućilo funkcionalno ustrojstvo zemlje?

O tomu je teško govoriti iz moje profesorske pozicije i nečlana bilo kakve udruge. Utoliko ću kazati kako mi se čini da su trenutno moguće samo stupnjevite izmjene Ustava BiH (i s njima povezane izmjene drugih ustava i zakona, u prvom redu izbornih zakona). Ako je to tako, treba početi prvo s izmjenama koje bi smanjile tenzije u Federaciji BiH, kako bi se potom omogućio duhovni i politički povratak sviju svojoj zemlji. Hrvati su na dobrom putu da pojme da je BiH i njhova zemlja, a Bošnjaci im moraju  u tomu pomoći, a ne konfrontirati se tvroglavo s njima. Ako bi bilo takvog povratka BiH, njojzi bi se u europskoj perspektivi vratili i njezini Srbi. Druga mogućnost je kompletan ustavni preustroj kakvog su, primjerice, poduzeli Španjolci poslije Francove smrti, kako bi autoritarnu i politički zapuštenu zemlju prolagodili ulasku u EU. Ja bih mojoj zemlji poželio, dakako, španjolski scenarij prilagodbe, ali to su samo puste želje...

Na današnjem sastanku stranačkih lidera šest vladajućih stranaka u BiH je postignut dogovor o formiranju Vijeća ministara/ Foto: DEPO PORTAL
Sa skepsom, dakle, pratim kako će početi funkcionirati ono što sam mislio da će početi funkcionirati prije 16 mjeseci. Ne zbog toga što je 2+2+2 nekakva idealna kombinacija, nego što je bila realan izraz izbornih političkih volja bh. naroda i građana  Bojim se, pak, sada gubitka vremena i pred nama. Sa strahom slutim da će Zemlja i dalje uporno tapkati u mjestu, jer upravo tako to žele njezine elite.


Nakon 14 mjeseci, bukvalno posljednjih dana prošle godine, BiH je konačno dobila državnu vladu, a u međuvremenu je uspostavljeno i novo Vijeće ministara. Vjerujete li u novu bh. vlast i kako će po vama surađivati Čović, Dodik i Lagumdžija?

Njih trojica su intelektualno, politički i psihološki „braća rođena“, pa bi mogli do savršenstva razviti specijalnu varijantu socijaldemokratsko-etničke konsocijacije, jer i ona podrazumijeva volju političkih elita za suradnjom i odgovorno izvršavanje dogovorenog, uči Lijphartova teorija konsocijacije. Ali, bojim se da ćemo ponovno doživjeti njezina javašluk izvitoperenja, koja podrazumijevaju neizvršavnje dogovorenih i potpisanih sporazuma. Sa skepsom, dakle, pratim kako će početi funkcionirati ono što sam mislio da će početi funkcionirati prije 16 mjeseci. Ne zbog toga što je 2+2+2 nekakva idealna kombinacija, nego što je bila realan izraz izbornih političkih volja bh. naroda i građana  Bojim se, pak, sada gubitka vremena i pred nama. Sa strahom slutim da će Zemlja i dalje uporno tapkati u mjestu, jer upravo tako to žele njezine elite. Tko bi radio, uostalom,  u korist vlastite štet, dakle na dolasku pravne države u BiH, ako ona  podrazumijeva nezavisno sudstvo. Jer, ono može voditi ne samo Bruxellesu, nego i ka Zenici i Foči. „Bauk sanaderizacije“ kruži i Bosnom i Hercegovinom!

(DEPO PORTAL-BLIN MAGAZIN)