FOTO/FATMIR ALISPAHIĆ

Dok se pripremao genocid nad Bošnjacima, glumac Hadžihafizbegović je po mitinzima za 'srboslaviju' mahao sa tri prsta

Arhiva18.10.11, 09:49h

Historija koju sam ja pisao – preživjela je, ali nisam preživio ja. Jer ja uvijek govorim prije zore. Historija koju je pisao Glumac Emir, nije preživjela – ali je preživio on, kao ministar, tv voditelj, a i glumac. Jer on uvijek lovi kad se dobro razdani.
emir hadzihafizbegovic
Fotografija koja je objavljena u posljednjem broju Saff-a nastala je prije rata, na jednom od javnih skupova reformskih snaga Ante Markovića, a tri prsta i zraku, kako je kasnije Emir Hadžihafizbegović mnogo puta komentirao u javnosti, posve su u drugom kontekstu od onoga u koji se dogode
Piše: Fatmir Alispahić (Saff)

Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a. Dok se pripremao genocid nad Bošnjacima, on je po mitinzima za „srboslaviju“ mahao sa tri prsta. Onda je postao pozorišni advokat bošnjacke žrtve, dakako, za pare. Za njega su „kapetan Hajro i sakata djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu.
 
Polemika koja je minule hefte izbila izmedu reditelja Olivera Frljića i glumca Emira Hadžihafizbegovića nije bitna sama po sebi, koliko zbog podsjećanja na vrijeme u kome je bošnjačka zbilja gubila mjeru za realnost. Naime, glumca Emira je razljutilo što Frljicću svojoj predstavi, u negativnom kontekstu, koristi poklič iz njegovih „Godina prevare“: „Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikad nećeš! Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela!“ Polemika je postala slučaj jer se začas ispostavilo da je Glumac Emir taj koji je prvi halalio i Beogradu i Lepoj Breni.

Glumac Emir je s početka rata pripadao tom korpusu bošnjačkih zgubidana koji su, bez ikakve racionalne potrebe, zagovarali revanšizam prema Srbima, urlikali da „multikulture ne smije biti“, pravili masovne skupove muslimanskih intelektualaca na kojima su prijetili da će one koji se zalažu za multietničnost, poput Fatmira Alispahića, „nastojati sankcionisati svim nama dostupnim sredstvima“. A zašto njega?

Emirova predstava nastala je iz ambijenta u kome se javno zagovaralo da „nejma više zajedničkog života“, da „svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojeg će pogubiti“, da će Bosna biti „muslimanska država sa muslimanskom ideologijom“, i sl. Događalo se to u Tuzli koja je pobrala brojna svjetska priznanja za zaštitu ljudskih prava. Očit je paradoks - da se gradu u kome se javno zagovara kršenje ljudskih prava, a lokalna vlast ništa ne čini da to spriječi, iz Evrope šalje pregršt nagrada za ljudska prava. Čak je i specijalni izvjestitelj UN Tadeuš Mazovjecki, u svome Izvještaju za ex-YU, Tuzlu naveo kao primjer kršenja ljudskih prava. Glumac Emir je s početka rata pripadao tom korpusu bošnjačkih zgubidana koji su, bez ikakve racionalne potrebe, zagovarali revanšizam prema Srbima, urlikali da „multikulture ne smije biti“, pravili masovne skupove muslimanskih intelektualaca na kojima su prijetili da će one koji se zalažu za multietničnost, poput Fatmira Alispahića, „nastojati sankcionisati svim nama dostupnim sredstvima“. A zašto njega?

Krv boje benzina

-    „Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju sve užase koje su četnici učinili Muslimanima! Aboliraju srpske ratne zločince! Stavljaju pečt na sve što je srpska fašisticka horda zamislila i uradila!, a Muslimane osuđuju da umjesto u svojoj zemlji žive u dva-tri opkoljena grada. A ako Muslimani prihvate tu igru, potpisali su svoj duhovni i fizički kraj!“ – piše(m), izmedu ostalog, u tekstu „Krv boje benzina“ koji je objavljen u tuzlanskom „Frontu slobode“ 11. decembra 1992. godine.

Iz ovog citata razaznajemo da je neko u Tuzli javno zagovarao protjerivanje Srba i da je neko javno, u ime casti bošnjacke žrtve, ustao protiv te gluposti. Izmedu redova se može procitati da organi vlasti, lokalni i pravosudni, nisu reagirali na to zagovaranje etničkog čišćenja, čim na to reagira jedan pojedinac. A taj pojedinac će vec 17. decembra 1992. biti proglašen četnikom, od strane glasila „Zmaj od Bosne“, iza kojeg su javno stajale muslimanske institucije Tuzle („Krv boje benzina“ ti je propusnica za drugu stranu fronte. Četnici će te objeručke prihvatiti. Ti si od 11.12.'92. ČETNIK!). Poruka je bila jasna: ko god se usudi da brani lojalne Srbe, u ime bosanskog zajedništva, doživjet ce javni poziv na linč.

A pošto se radilo o Fatmiru Alispahiću, koji se jedino Boga plaši, uslijedio je hitan odgovor. U tekstu „Krv boje benzina II“, od 22. decembra 1992., piše(m):

- „Muslimani imaju dovoljno i pameti i ponosa, i srca junačkoga i ljudskoga, da bi učili da mrze. To što su četnici pod zastavom pravoslavlja poganili Bibliju, ne znači da Muslimani treba da pogane plemeniti Kur'an. Muslimani Bošnjaci nisu do sada ničim ukaljali ni svoju istoriju ni svoje potomstvo. Niti bi genocid i žrtve bile manje, ni sloboda ljepša, ako bi svoju čistu dušu skrnavili (č)etnickim mračnjaštvom. Ovo nije rat protiv Srba, već protiv zla! Svi koji se bore za istinu i pravdu dobro su došli, ma koje vjere bili, a Muslimani ih ni po koju cijenu ne smiju iznevjeriti i sebe okaljati. Ako nemuslimanima budu zabranili da se zajedno sa njima bore protiv zla – ubiće sebe.“

Kako je moguće da neko ko je danas oklevetan kao „taliban“, „komesar vehabija“, „bošnjački rasista“, itd., bude jedini čovjek koji je 1992. u ratnoj Tuzli javno digao glas protiv ugrožavanja Srba i pravljenja „muslimanskog kantona“, a da nagrade za ljudska prava podobijaju ljudi koji u toku rata nisu ni jednu riječ kazali protiv tog zla, i koji su svojom šutnjom gladili krmka niz dlaku?!

Iz ovog citata vidimo strah od mogućih zločina nad Srbima, što znači da je u ratnoj Tuzli u zraku lebdjela takva mogućnost, jer se i javno pisalo da „svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojeg će pogubiti“. O kakvom ambijentu se dogada ovaj apel protiv mogućih zločina, pokazuje još jedan citat iz istog teksta, koji svjedoci o paralizi, ili saučesništvu, kompletnog državnopravnog sistema:

-    „Pitamo se: šta onda šta radi i čeka Predsjedništvo Tuzle, kad mu se pred nosom radi protiv države za koju se bori?! Zašto se ne oglašavaju?! Zašto ne reaguju?! Da li to znači da se ćutanjem opravdava cijepanje BiH i stvaranje muslimanskog kantona?! Zašto ne reaguje informativna služba Drugog korpusa?!“

Istina je da lokalni organi vlasti i vojne strukture nisu osudile ove opasne gluposti, niti se i jedan pojedinac iz ovih struktura konfrontirao sa onima koji su zagovarali etničko čišćenje Tuzle. Sličan ambijent je vladao u Trebinju, kada je Srđan Aleksić ustao u zaštitu jednog Bošnjaka. Jedini pojedinac koji je to učinio u Tuzli zvao se Fatmir Alispahic, a iza ove tvrdnje stoje konkretni dokazi, u vidu stotine ratnih tekstova. Kako je moguće da neko ko je danas oklevetan kao „taliban“, „komesar vehabija“, „bošnjački rasista“, itd., bude jedini čovjek koji je 1992. u ratnoj Tuzli javno digao glas protiv ugrožavanja Srba i pravljenja „muslimanskog kantona“, a da nagrade za ljudska prava podobijaju ljudi koji u toku rata nisu ni jednu riječ kazali protiv tog zla, i koji su svojom šutnjom gladili krmka niz dlaku?! E, to je već pitanje redizajniranja lokalne historije.

Vratimo se na kraj decembra 1992. godine. U direktnom tv prenosu iz hotela „Tuzla“, sa masovnog skupu SDA i svih muslimanskih institucija Tuzle, na scenu izlazi Emir Hadžihafizbegovic da pročita njihovo saopćenje za javnost u kome se daje „apsolutna podrška Zmaju“, dakle, pozivanju na etničko čišćenje Tuzle, te se poručuje „stanovitom Alispahiću“ da ce biti sankcioniran svim dostupnim sredstvima. A pošto je rat, zlo doba, dostupno je štošta. Bila je to jedna od najstrašnijih uloga Emira Hadžihafizbegovica - koju je lahko halaliti, ali teško zaboraviti.

Muslimani na nišanu

muslimani na nisanuRevija "Korzo", 31. januar 1992., gl. i odg. urednik: Fatmir Alispahić

Dok je lokalna vlast potkraj 1992. bila zabavljena ukidanjem antifašističkih obilježja po gradu (U susret novom vremenu oslobađamo se naziva koji asocira na ideologiju koja ostaje za nama.), pretvarajući se kako se ništa ne događa, na stranicma lokalnih novina buknula je podrška zaštiti bosanstva u Tuzli. U otvorenom pismu od 5. januara 1993. Tuzlanka Rabija piše:

-    „Hvala ti po hiljadu, tisući ili bukadar puta (O Bože, kako smo bogati!) što mi vrati vjeru u moj grad, hvala TI ČOVJEČE što mi otvori skoro sklopljene oči, Hvala Ti Muslimanu, što mi zaštitu komšiju Srbina i komšiju Hrvata, hvala Ti za nektar što ga ponovo uli u mene. Heroju Fatmire, kapetan Hajro Mešic je heroj, ali si i Ti heroj tog ranga, jer ovo što Ti radiš ravno je njegovom djelu. Mislim da se svi pravi Tuzlaci zovu tvojim imenom.“

Poziv na linč koji je pročitao Emir Hadžihafizbegovic ocčto nije dao efekta, jer su se nastavile poruke podrške. Deset dana poslije Asima Salahović u lokalnim novinama piše:

-    „Poštovani Fatmire! Želim da tako nastaviš, da ne posustanšeš i da te ne zaplaše, želim da znaš da ima mnogo porodica, mnogo dobrih ljudi ovog grada koji te podržavaju i koji ce se, nadam se, probuditi iz svog mrtvila i pridružiti tebi.“

Pošto je gradanima postalo jasno da se lokalna vlast ne namjerava konfrontirati sa bošnjačkim kabadahijama tipa Glumca Emira, pojačali su se pritisci da se „nešto poduzme“, pa sam 29. januara 1993. objavio ideju/projekat za osnivanje Foruma građana Tuzle, nakon čega će se nekoliko hiljada Tuzlaka okupiti u ovu prvu bh. nevladinu organizaciju. U nastavku će se potvrditu da historiju ne piše „onaj ko je naučio, vec onaj koji ima“, pa su dojučerašnji sponzori zla postali glasnogovornici multikulture, vazda spremni da se ušljepaju uz vladajuce trendove.

Za mene je, pak, antifašizam konkretan angažman, jednako jučer, kada sam usamljen ustao u zaštitu Srba, kao i prije desetak godina, kada sam prvi obznanio da se genocid nad Bošnjacima nastavlja, a rezultate vidimo danas. Ali, šutnja o tome je sastavni dio zločina. Napose, činjenica da 20 godina poslije sa istim žarom branim iste principe govori da za mene nikad nije bilo dileme o jednakosti bošnjačkih i bosanskih interesa.

Vrijeme nad Bosnom protežira smutljivce i savitljivce, ujutro-vako-uvečer-nako, i ta beskičmenost je jedina preporuka. Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Za njega su „kapetan Hajro i sakakta djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu. Njegov život su „godine prevare“. A mi, kao društvo, živimo njegov život.

Primjerice, mediji se slomiše u otkriću  kako bi Glumac Emir da zaboravi kakav je bio u ratu. Ali zaboravljaju da je Glumac Emir htio u ratu da zaboravi kakav je bio prije rata, pa je u ime tog zaborava napravio tu predstavu „Godine prevare“. To što je pred rat po mitinzima za Jugoslaviju mahao sa tri prsta, a poslije rata se opet slizao s Beograđanima, ne odriče važnost njegovih ratnih predstava za bošnjački narod, čije je rane ubjedljivo tumačio, a i liječio. Nije ovo prvi put da umjetnik ide drumom, a njegov karakter šumom. U tome mu se pridružuju Kusturica, Sidran, Dino Mustafić...
Nekoliko mjeseci prije rata Glumac Emir je po Tuzli gostio četničkog novinara Z.P. Piroćanca, koji se proslavio negiranjem genocida u Srebrenici i rasističkim izjavama o Bošnjacima. Prije bezmalo 20 godina oni su bili s jedne, a ja s druge linije.

-    „Planira se iseljavanje oko 400.000 stanovnika iz SAO Semberije, koji nisu Srbi. Da li će Tuzla postati utočište za iseljenike sa osvojenih teritorija? Za stupanje na scenu vec je na Ozrenu spremno devet dobrovoljackih odreda sa po hiljadu vojnika. Za sada nije poznato kako će se stvari u Tuzli odvijati. Vec je javna tajna da se jedinice JNA ukopavaju na brdu iznad kasarne Husinska buna, što se i golim okom može vidjeti sa Trnovca...“ – pisao sam kao gl. i odg. urednik revije „Korzo“, odakle sam nizom tekstova, kao i naslovnicom iz januara 1992., upozoravao da se sprema genocid nad Bošnjacima.

Siguran sam da ni jedan autor u BiH nije tako otvoreno Bošnjacima poslalo poruku da su „na nišanu“, i to nekoliko mjeseci prije agresije, i to iz apsolutnog okruženja pobješnjele JNA, čiji su agenti vec tada uklanjali nepodobne (kao što je ubijen Abdulah Kovačević, predsjednik MBO Bijeljina). Zamislimo Jevreja u Mihnenu kako 1939. na naslovnici novina objavljuje transparent „Jevreji na nišanu“!

A šta se tih mjeseci događa u Tuzli? Glavni autoritet je Vasilije Kačavenda, oko čijeg se dvora tiskaju i mnogi bošnjački intelektualci. On se pita za sve, kao danas u Bijeljini. Srbuje se na sve strane. Tuzlanski piloti bombarduju Vukovar, pa uveče sa oficirušama odlaze na reviju pozorišta iz krnje Jugoslavije. Tamo se do kasno u noć pije i pjeva o krstu i kandilu. Žene iz SDP-a iznose pogace i rakiju rezervistima JNA, koji se vraćaju sa ratišta u Hrvatskoj. Lokalni mediji o tome govore afirmativno. Održavaju se skupovi u znak podrške Jugoslaviji, na kojima sa svoja tri prsta nastupa Emir Hadžihafizbegović.

- „Tuzlaci su uplašeni i ogorčeni nakon šenlućenja i orgijanja rezervista JNA, koji su prolazeći kroz grad južnom magistralom u više navrata pucali na autobuse, putnička vozila i na minaret Jalske džamije“ – pišem u jednom tekstu, a lokalna politika zabranjuje reklamiranje revije „Korzo“, sa naslovnicom „Muslimani na nišanu“, pod opravdanjem da to narušava „međunacionalnu harmoniju“, kako se tada govorilo.

Desetak mjeseci poslije, Glumac Emir će postati „muslimanski intelektualac“, ja ću postati „četnik“, a politika će biti ono što je oduvijek i bila. Dvadesetak godina poslije, Glumac Emir ce opet biti „Jugosloven“, a ja ću biti „taliban“. Historija koju sam ja pisao – preživjela je, ali nisam preživio ja. Jer ja uvijek govorim prije zore. Historija koju je pisao Glumac Emir, nije preživjela – ali je preživio on, kao ministar, tv voditelj, a i glumac. Jer on uvijek lovi kad se dobro razdani. Vrijeme nad Bosnom protežira smutljivce i savitljivce, ujutro-vako-uvečer-nako, i ta beskičmenost je jedina preporuka. Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Za njega su „kapetan Hajro i sakakta djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu. Njegov život su „godine prevare“. A mi, kao društvo, živimo njegov život.

Saff/DEPO PORTAL/a.k.