Piše: Esad Hećimović
U svom opisu dvojice savjetnika u Uredu bošnjačkog člana Predsjedništva Harisa Silajdžića, američki ambsadaor Douglas McElhaney je u jednoj od depeša opisao stanje svijesti bh. dijaspore: "Dvojica sa kojima najčešće sarađujemo - Sejfudin Hodžić i Damir Arnaut - provela su van Bosne većinu vremena u postdejtonskom periodu; Hodžić u Velikoj Britaniji, a Arnaut u SAD-u. Hodžić je iskusio rat, kakogod. Poput mnogih bosanskih emigranata, Hodžić i Arnaut ne razumiju kako se njihova zemlja promijenila tokom posljednjih 12 godina i oni razumijevaju bosansku politiku u 2007. godini kroz optiku iz 1992-1995. godine. Obojica su karakterizirala Dodika kao drugog Karadžića ili Miloševića, naprimjer. Oni, također, očekuju od međunarodne zajednice, posebno SAD-a, da podržavaju bošnjačke političke ciljeve i interveniraju radi nametanja, ako je potrebno, baš kako smo intervenisali sredinom devedesetih da okončamo rat".
U protekle dvije sedmice, s bolom sam preživljavao takvo stanje svijesti bošnjačke emigracije u Skandinaviji i političkih manipulanata u Sarajevu. Na švedskoj državnoj televiziji su prikazana dva filma u produkciji Fenris Filma, o kojima smo već pisali poslije prikazivanja u Norveškoj. Prvi film govori o događajima koji su prethodili padu Srebrenice i genocidu nad Bošnjacima, a drugi o povezanosti mudžahedina iz BiH sa međunarodnim terorizmom. Obje teme su važne za moj novinarski rad. U septembru 1998. objavio sam autorsko, specijalno izdanje magazina BH Dani pod naslovom "Kako su prodali Srebrenicu i sačuvali vlast". Na naslovnici sam objavio riječi Harisa Silajdžića upućene Aliji Izetbegoviću: "Tvoja najava deblokade bila je najbolja priprema za Srebrenicu i Žepu". Bilo je to vrijeme kada su upravo Silajdžić i Dodik bili najbolje nade za obnovu, drugačijeg ljepšeg lica Bosne i Hercegovine. Ali, oni su prvo žrtvovali ideale slobode govora u ime nacije, a onda i sve ostalo.
Jedan moj prijatelj me tada pitao zašto ja pišem o Srebrenici, jer on zna puno ljudi koji o tome znaju više, ali šute. Ja sam odlučio da ne šutim o razlozima pada Srebrenice 11. jula 1995. godine jer sam tada, sticajem okolnosti, prisustvovao skupovima na kojima sam vidio kako se nesposobni političari bezobzirno odnose prema tragediji svog naroda. Kako sam mogao da šutim o politici koja je prvo prepustila svoj narod tuđem nožu, a onda te žrtve besramno koristila za svoje finansijske i političke probitke? Svoja saznanja o odgovornosti muslimanskih političara za pad Srebrenice prvo sam podijelio sa zapadnim novinarima, kao što je David Rohde, koji je dobio Pulicerovu nagradu za izvještavanje o Srebrenici. David je otkrio masovne grobnice, ali je u izvještavanju o grijesima bošnjačke politike prema Srebrenici prikrio moj identitet, štiteći me. Tek dvije godine kasnije, objavio sam pod svojim imenom svoja saznanja o pregovorima za razmjenu teritorija i podjelu BiH, od oktobra 1991. do 1995. godine. Naravno da sam platio cijenu svoje odluke da javno i slobodno govorim, ali to je moj izbor i moje svjedočenje.
Sada se događa obrnuta situacija. Ono što smo mi u novinama u BiH godinama objavljivali, sada je prikazano na državnim televizijama u Norveškoj i Švedskoj u formi dva dokumentarna filma. U nedjelju, 11. septembra, danska državna televizija objaviće dokumentarni film "Sarajevo Ricochet", u kojem sam govorio o svojim istraživanjima zločina nad Srbima i Hrvatima koje su počinili strani i lokalni islamski dobrovoljci tokom rata u BiH. Poslije kampanje protiv švedske televizije zbog prikazivanja filmova, koju predvodi prije svega Dnevni avaz, manipulirajući ratnim emocijama ljudi, dobijam poruke mržnje od ljudi koji na mene, na ulici, u mom rodnom gradu, viču da sam "četnik" ili me nazivaju pogrdnim imenima na internet-forumima i priželjkuju moju smrt.
Razgovarao sam juče dugo sa jednom čitateljicom Oslobođenja koja je potresena do plača i zabrinuta za sigurnost Bošnjaka u Skandinaviji jer su joj prenijeli da je u ovim filmovima navodno rečeno kako je "Sarajevo leglo terorista i da ga je trebalo bombardovati". Takvo nešto, naravno, nije rečeno u filmovima, ali jeste navedeno kako je Khalid Sheikh Muhammed, idejni tvorac i operativni planer napada od 11. septembra, boravio 1992. i u jesen 1995. u BiH i Sarajevu, kada je živio na Bjelavama i radio u samom centru grada, kod Despića kuće, koja čuva sjećanje na stare srpske trgovce. Da, ja sam prvi objavio tu priču o KSM-u u Sarajevu i nedavno je podijelio sa američkim kolegom koji priprema prvu knjigu o njegovoj biografiji. Moj posao novinara je da svjedočim. I neću tražiti dozvolu da govorim slobodno ono što znam i što vjerujem. Upravo zbog žrtava u Srebrenici i New Yorku, biram da govorim.
Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook