Piše: Dženana Karup Druško

Sud BiH prihvatio je nagodbu koju je s Tužiteljstvom BiH sklopio Sead Dumanjić, član zločinačke organizacije Zijada Turkovića, a prema kojoj je Dumanjić prihvatio zatvorsku kaznu od pet godina. Tužiteljica Dijana Kajmaković je kao razloge za postignutu nagodbu navela da se Dumanjić pokajao i obavezao da će svjedočiti protiv Turkovića i ostalih, ali i da bez njegove pomoći Tužiteljstvo istragu ne bi okončalo sa svim podacima kojima sad raspolaže: “Doslovno je pokazivao mjesta izvršenja krivičnog djela kao i ostale detalje.” Osim toga doprinio je raskrinkavanju ostalih pripadnika zločinačke organizacije. Dumanjić je u sudnici rekao: “Žao mi je što se to desilo i što sam bio dio toga.” Dani donose dio nevjerojatnog iskaza Seada Dumanjića koji fotografski precizno priča kako su pod vodstvom Zijada Turkovića ubijeni Mario Tolić i Werner Ajdari. Turković i ubica Milenko Lakić nakon toga su nonšalantno zapjevali: “Ih, lele, što se ne ubi’ ispod one kruške...”

Petnaestog februara 2011. Sead Dumanjić je započeo davanje iskaza u Tužiteljstvu BiH kojim je, kasnije će se pokazati, “pokopao” zločinačku organizaciju Zijada Turkovića. U tom trenutku Tužiteljstvo je Dumanjića teretilo da je bio pripadnik grupe za organizirani kriminal u kojoj su osim njega i Turkovića bili Hajrudin Memović, Saša Stjepanović, Isljam Kalender, Midhat Mekić, Muamer Zahitović, Milenko Lakić, Rajko Milanović i drugi koji su u periodu od 2004. do 2010. organizirali trgovinu drogama, razbojništva, svirepa ubistva i druga krivična djela. Dumanjića je Tužiteljstvo teretilo da je učestvovao u ubistvima Midhata Mekića, Lucie Salas Kortez, Marija Tolića i Wernera Ajdarija.

Uklanjanje tragova u Binježevu Pozivajući se na izjavu koju je dao krajem januara Dumanjić je ponovio da su Memović i Aljević bili zaduženi da počiste kuću u kojoj je izvršeno ubistvo “Mikija i Brazilke”: “Poslije ovog događaja Memović me je počeo zvati. Uglavnom me je molio da pokušam stupiti u kontakt sa Isljamom Kalenderom i kažem mu da ga Memović traži jer mu duguje novac za prodani kokain.” Radilo se o nekih 20-25 grama kokaina. Nekoliko dana kasnije, nakon što su Turković, Kalender i Memović ručali u Shopping centru na Grbavici Kalender je dao Memoviću 500 KM, ali je objasnio da je to za čišćenje i uklanjanje tragova u kući u Binježevu. Memović je kasnije Dumanjiću rekao da mu Kalender za kokain duguje oko 1.200 eura.

Leševi iz Binježeva do Bjelašnice su, prema Dumanjiću, prebačeni Passatom zlatne boje koje su koristili Memović i Miki. Nakon što su izvadili tijelo Mikija i Brazilke vozilo je ostalo na Bjelašnici, ali je na insistiranje Memovića Kalender tog Passata prebacio ispred kuće u Binježevu. Prema dogovoru Memović i Aljević su trebali uništiti tragove u tom vozilu. Međutim, očito nesiguran u njih Turković je stalno vršio pritisak na Dumanjića i Kalendera da Passat uzmu od Memovića i zapale ga na području Republike Srpske. Predomislio se jer je shvatio da bi to moglo pokrenuti pitanja koja bi mogla dovesti do odgovora kome je vozilo pripadalo, kako je Miki nestao, a već se, po Dumanjiću, u pojedinim krugovima u Sarajevu i Zenici bilo počelo pričati o Mikijevom nestanku. Zbog svega toga Turković je naredio Dumanjiću i Kalenderu da vozilo kako znaju i umiju uzmu od Memovića i da ono – nestane.

Kako zbog duga Kalender i Memović nisu razgovarali nazvao ga je Dumanjić i on je pristao da im da Passat, ali je tražio da mu ga plate. Kad je to Dumanjić rekao Turkoviću, on mu je odgovorio da to riješe kako znaju i umiju. Nakon toga je Dumanjić svoj Passat (karavan, plave boje), koji su koristili Kalender i Turković, dao Memoviću. Zamjena je izvršena na sljedeći način: Kalender je dovezao plavi Passat i ostavio ga u autopraonici 3D, zatim je uzeo taksi i odvezao se u restoran Magarac gdje su ga čekali Dumanjić i Turković. Nakon toga Dumanjić i Kalender taksijem idu do autopraonice gdje su ih čekali Memović i Mirza Kajević koji su došli Ventom novopazarskih registracija. Dumanjić je izašao iz taksija i dao ključeve svog Passata Memoviću. Passat u kome su voženi leševi čekao ih je na parkingu kod Vjetrenjače na Čengić Vili. Dumanjić je primijetio da nema zadnjeg sjedišta i pretpostavio je da je to zbog toga jer je vozilo trebalo biti detaljno očišćeno, što mu je Memović i potvrdio. Nakon 500 metara Dumanjić je predao vozilo “svom čovjeku” koji ga, koliko je njemu poznato, odvezao van BiH.

Memoviću i Aljeviću je trebao biti plaćen namještaj koji su uništili u kući u kojoj su ubijeni Miki i Brazilka, a trebalo im je biti plaćeno i za čišćenje kuće i vozila. Međutim, osim onih 500 KM koje je Kalender dao Memoviću na “ime droge”, a ustvari je to bilo za uklanjanje tragova, koliko Dumanjić zna, njima više ništa nije plaćeno.

Nezadovoljni kupac u Švedskoj Što se tiče kokaina, Dumanjić je uvjeren da ga je Memović nabavio od Lole Tolića, brata Marija Tolića. Kad mu je Lola tražio novac za tu drogu Memović mu je odgovorio da mu je novac poslao po Mikiju, iako je znao da je Miki već ubijen. “Ovo mi je poznato jer mi je to potvrdio i sam Mario Tolić u noći njegovog ubistva. Napomenuo bih da sam bio prisutan kad su ubijeni Mario Tolić i Werner Ajdari i sada to želim detaljno da opišem.”

“U periodu od ubistva Mikija i Brazilke pa do 25. marta 2010. ja sam u kontaktu sa Zijadom i Isljamom, ali ne stalno. Poznato mi je da se oni viđaju i rješavaju talove koje imaju. Znam da su se spominjale nekretnine, često su odlazili kod notara i ja sam bio prisutan jednom kod notara Pazelje. Sjećam se da su kod Pazelje završavali neku zemlju koja se nalazi u blizini Pivare i da je Isljam svoj dio prebacio na Zijada. Zika je govorio da mu to on daje jer mu je ostao dužan za kilogram heroina koji je otišao u Švedsku, a posao je propao zbog Isljama. Zijad je govorio i da je Isljam na taj kilogram kokaina stavio veću količinu primjese za povećanje mase i da se kupac u Švedskoj žalio da roba nije dobra.

Zika me je nazvao 25. 3. 2010. iza 19 sati i rekao mi da dođem u hotel, što je bila šifra za stan na Ciglanama. Odmah sam otišao. Bili su Zika, Laki i Rajko. Zika mi je rekao da želi razgovarati sa Tolom, da mu dam ključeve od vikendice i da mu ja ne trebam. Rekao je da će možda malo glasnije razgovarati i da ne želi da ih iko čuje. Cuke su bile puštene i nisu mogli ući pa mi je on rekao da odem i da ih zatvorim i da ostavim otvorenu vikendicu. Bojao sam se da u vikendici nije neko od moje porodice. Po Zikinom zahtjevu Rajko i ja smo krenuli mojoj kući da provjerimo hoće li moja porodica ići na vikendicu da bi oni mogli otići jer je Tola bio stigao, ili je bio na putu za Sarajevo. Usput sam uzeo telefon i isfolirao Rajka da razgovaram s majkom i da ona kaže da hoće da idu na vikendicu. To sam uradio jer sam znao šta se desilo Mikiju, a moja vikendica je izvan grada i pretpostavio sam da želi ubiti Tolu tamo.

Rajko je nazvao Ziku i rekao mu da ne mogu na vikendicu. Zika mu je odgovorio da odemo prema kafiću Macchiato na Grbavici kod Željinog stadiona i da ga čekamo tamo. Došao je sa Lakijem koji je komentirao da bi najbolje bilo da smo išli na Sejinu vikendicu. Razgovarali su između sebe, a onda mi je Zika rekao: Idi kod svoga druga, pošalji ga da se provoza, a mi ćemo doći sa Latom (Tolom) da malo popričamo. Mislio je na moga druga Edina Džihanića koji živi na Bistriku i kod koga sam se ja i ranije krio kad sam imao kaznu koja je trebala zastarjeti. Napominjem da su i Zika i Isljam znali gdje se nalazi ova kuća jer su me dovozili u tu kuću dok sam se krio. Nisam ništa smio komentarisati, a pošto je kuća u centru grada nisam mislio da se tu nešto može desiti. Rajko je krenuo sa mnom, noseći svoj ruksak. Usput sam nazvao Edina i zamolio ga da izađe sa djevojkom jer ću ja doći sa drugom. Sreli smo se na vratima, Edin je bio s djevojkom Nerminom. Dao sam im ključ od moga Passata i rekao da se idu provozati i da ću ih zvati kad se budu trebali vratiti.

Laku je prenijelo Rajko i ja smo ušli u kuću, popeli se na sprat i ušli u sobu sa desne strane. Najdalje desetak minuta kasnije došli su Zijad Turković, Mario Tolić i Milenko Lakić. Razgovaralo se o raznim temama, odnosno Turković je razgovarao s Tolićem o njihovim zajedničkim poslovima sa drogom, pljački na sarajevskom aerodromu i drugim događajima. U jednom trenutku Zijad Turković je iza pasa izvadio niklovani pištolj tetejac i stavio ga na trosjed sa svoje lijeve strane. Okrenuo se u pravcu Tolića i pitao ga: Da li ti je poznat ovaj pištolj? Tolić je odmah prokomentarisao: ’Oko, je li ga to nema više?’, misleći na Midhata Mekića. Ustao je sa mjesta na kome je sjedio i zagrlio Zijada Turkovića. Zijad se na tu njegovu reakciju smješkao i razgovor je nastavljen dalje.

Laki je naglo skočio s fotelje, udario Tolu nogom u lijevo rame, odnosno grudi i stomak. Tola ga je pitao: ’Šta radiš? Šta ti ovo treba?’ Pokušavao je smiriti nastalu situaciju. Zika se i dalje smješkao. Razgovor je nastavljen, da bi u jednom momentu Laki izvadio svoj pištolj Bereta 92, skočio ponovo sa fotelje, uperio pištolj prema Toliću i rekao mu: ’Šta to radiš?’, nakon čega ga je počeo pretresati. Mislim da mu je iz prednjeg džepa izvadio pištolj. To je bio mali pištolj kolutaš, džepni, koji sam kasnije viđao kod Zijada Turkovića. Sjećam se da se Tolić pravdao da ga nije htio izvaditi, da ga uvijek nosi u džepu. Pretpostavljam da je Laki primijetio da je Tolić krenuo izvaditi taj pištolj, ali ja to nisam vidio.

Opet se sve smirilo. Tekao je normalan razgovor. Zika je rekao Toli: ’Zovni druga nek uđe u kuću, da ne sjedi u autu.’ Ja u tom trenutku nisam znao ko je u Tolinom autu. Tola mu je odgovorio: ’Nemoj da on dolazi, da sluša naše razgovore. Ne mogu ga zovnuti, telefon mi prisluškuju, a i ključ od Porschea je kod mene.’ Zika je rekao daj meni ključ, idem po njega. Tola ga je poslušao. Zika je izašao i vratio se s momkom koga sam tada prvi put vidio. Kasnije sam saznao da se zove Werner Ajdari. Ajdari je sjeo na Zikino mjesto, Zika pored njega, s njegove desne strane.

Prije nego što je otišao po Ajdarija Zika je stavio rukavice i iz Rajkovog ruksaka je uzeo škorpion, niklovani s prigušivačem. Dok je sjedio pored Ajdarija prebacivao ga je iz ruke u ruku.

Kad je tek ušao, Ajdari je rekao: ’E, jesam se naspavao’, i protegnuo se. Tada je ugledao pištolj kod Lakija i povišenim glasom pitao: ’Šta se ovo dešava? Šta je ovo?’ Odmah nakon toga Laki je skočio, prišao mu nekoliko koraka i ispucao više metaka u njega. Vidio sam da je Ajdariju glava pala nazad i ostao je u tom položaju. Mario Tolić se ponašao kao da se ništa nije desilo. Ja sam bio u šoku. Sišao sam do kuhinje i sjeo. Za mnom su došli Zika ili Rajko i rekli mi da se odmah vratim. Vratio sam se i izlazio nekoliko puta, a oni su me vraćali. Ponašali su se kao da se ništa nije desilo. Komentarisali su kako je Laku ’prenijelo’ pa je to uradio.

Ubistvo Marija Tolića Tola je telefonirao. Zvao je Lolu, Sandokana i još nekoliko ljudi. Komentarisao je kako je sreo Crnogorku, misleći na Midhata Mekića, kako se oni znaju iz Amsterdama, kako su drugovi, a napominjem da je i Tola tada znao da je Miki ubijen. Mislim da je to sve bilo s ciljem da ukopaju i Ajdarija i da insceniraju da ga je ubio Midhat Mekić, odnosno da su obojica nestali. Tolić je zvao i Josipa, zvanog Cicin i još neke ljude, a da bi pronašao kokain i svima dao do znanja da je Ajdari ostao sa Crnogorkom. Tola je Ziki i Lakiju predlagao kako da zakopaju Ajdarija. Ja sam im za to vrijeme donosio pivo iz kuhinje. U jednom trenutku, ponovo sam sišao. Čuo sam Tolin glas: “Ne Laki! Nemoj Laki!” I tada sam čuo nekoliko prigušenih pucnjava. Rajko je sišao i pitao me: ’Vidje li kako Laki ubi Tolu?’ Rekao sam da nisam. Odmah potom silaze Laki i Zika i govore da idu. Meni je Laki rekao: ’Jebi ga, šta ću ja, desilo se. Nemoj se sekirati. Ako dođe do nečega, ti slobodno reci da si meni dao ključ od kuće.’

Nas četvorica izlazimo iz kuće. Rajko zaključava vrata. Zika i Laki govore Rajku da sjedne na taksi i da s ruksakom i Tolinim neseserom u kome su njegove lične stvari i mobitel ide na Ciglane u ’hotel’. Zika sjeda u svoj Audi Blinda na mjesto vozača, Laki pored njega, a ja pozadi. Odvezli smo se pred Zikinu kuću na Grbavici. Tokom vožnje Zika i Laki su opušteno razgovarali, govorili mi da se ne sekiram, da će se tragovi ukloniti. Podsmijevali su se pjevajući onu pjesmu: ’Lele, lele, što se ne ubi’ ispod one kruške...’

Po dolasku na Grbavicu njih dvojica su izašla iz auta, kratko razgovarala i meni je Zika rekao da vozim Lakija na Ciglane, uzmem Rajka i odvezem ga ponovo na Bistrik kako bi Rajko sklonio Tolinog Porschea. Znam da je Rajko isto veče (25. na 26. mart 2010.) Porsche odvezao na parking preko puta Vojne bolnice u Sarajevu. Sutradan smo ga ja i Zika vidjeli na tom parkingu i Turković ga je napao rekavši mu da nije trebao tu parkirati jer ima video nadzor. Sjećam se da ga je pitao: ’Jesi li imao kapu na glavi?’ Rajko mu je odgovorio da nije, na šta mu je Zika rekao: ’Stalno ti govorim da nosiš kapu.’ Zika je nakon nekoliko dana Rajku naredio da auto prebaci na Ciglane. Po Lakijevim uputama Porsche je detaljno očišćen.

Zika mi je pred kućom ponovio da se pobrinem da vlasnici ne dođu kući i da ujutro u sedam dođem po njega na Grbavicu. Ujutro u sedam sam došao po njega. Zika je izašao, u ruci je nosio kesu sa garderobom koju je imao prethodnu noć. Rekao je da mu je žao jakne. Sjeo je na mjesto suvozača i otišli smo na Ciglane. On je imao ključ od stana. Unutra su spavali Rajko i Laki. Probudili su se kad smo ušli. Zika mi je dao kesu sa garderobom i rekao: ’Sejo, zapali sve ovo’. Laki se umiješao i rekao da će on to ponijeti.

Skupe vreće Laki i Zika prave dogovor kako i šta dalje. Po tom dogovoru Milenko Lakić odlazi sa Zikinim ML-om za Bijeljinu da dovede dva prijatelja koji će tu noć iskopati rupu u koju će ubaciti Tolića i Ajdarija. Rajku i meni daju u zadatak da kupimo vreće za spavanje u koje će ubaciti Tolića i Ajdarija. Zika mi je ponovio da ne dozvolim da se Edin i Nermina vrate u kuću: ’Ako dođu biće pobijeni i zapaljeni u kući. Svjedoke ne smijemo ostaviti.’

Rajko je zvao Army Shop da provjeri da li se kod njih mogu kupiti vreće za spavanje. Poslije toga Rajko, Zika i ja odlazimo do Estrade gdje se parkiramo. Rajko ulazi u Army Shop, u zgradi Papagajka, i kupuje vreće. Platio ih je preko 200 maraka, ali donio je samo jednu rekavši nam da je druga u magacinu i da će je donijeti tokom dana, a on će doći po nju. Komentarisali smo kako su te vreće skupe. Rajko je u Robot Commercu na Ciglanama kupio najlon i selotejp trake, a mislim da smo prije toga na pijaci na Ciglanama kupili i jednu malu sjekiricu. Za sve kupljene stvari Rajku je novac dao Zijad Turković. Sve ovo se dešavalo prijepodne i Laki još nije otišao u Bijeljinu.

Laki, Zika i ja odlazimo u ulicu Ruđera Boškovića u Velešićima. To je bilo 26. 3. 2010. Zika je nekoga zvao i ta je osoba izašla ispred kuće i dala mu ključeve od auta, Opel Vektra ili Ford, tamne boje, talijanskih registracija. Ja sam uzeo ključeve od Zike i to sam auto koristio cijeli dan. Dogovor je bio da pomognem Rajku Milovanoviću oko pakovanja tijela i čišćenja kuće u kojoj je izvršeno ubistvo.

Edin i Nermina, koje sam prethodnu noć poslao u Tuzli da kao preuzmu neki novac za mene od čovjeka koji će doći iz Hrvatske, vratili su se u poslijepodnevnim satima i htjeli su kući. Rekao sam im da ima veliki problem i predložio da se nađemo na Stupu. Kad smo se našli rekao sam im da ne mogu kući, da ćemo biti svi ubijeni i predložio da idu u moju vikendicu i da tamo budu dok ih ne nazovem. Dao sam im novac za hranu i piće i ponovio da ću doći po njih.

Otišao sam na Ciglane po Rajka koji je sa sobom ponio dvije vreće, sjekiricu, najlone i selotejp traku. Vozilo sam parkirao blizu vrata. Rajko je sve unio u kuću, a zatim se zaključao da pakuje leševe. Ja sam se zato vrijeme vozao po gradu. Bio je već mrak kad me je Rajko nazvao, rekao da je završio posao i da mogu doći da ga preuzmem. Pokupio sam ga stotinjak metara od kuće. Ispričao mi je da je spakovao leševe i pronašao nekoliko čahura i zrna koje treba baciti. Prošao sam semafor, skrenuo lijevo kroz tunel i stao na prvom proširenju. Rajko je izašao i u šaht ubacio čahure i zrna. Ispričao mi je da je upakovana tijela svukao niz stepenice u kuhinju, da je naslonjače trosjeda koji su bili krvavi isjekao, da je ćilim isjekao na dijelove gdje je bio krvav i da je uklonio i sve druge tragove. Sjećam se da je Rajko tada na sebi imao neku crnu jaknu, farmerke i neke tene tamne boje.

Pomoć iz Bijeljine Ujutro, 27. 3. 2010. Zika me je zvao telefonom i rekao da se nađemo u restoranu Izvor na Stupu. U blizini tog restorana smo ranije kupovali kreč. Restoran drži Sandžaklija koga Zika dobro poznaje. Stigao sam oko 11 sati prije podne. Unutra su već bili Zika i Rajko. Čim sam stigao od Zijada sam saznao da je dobio konačno Lakija, jer se dan prije nije javljao na telefon, a onda je bio nedostupan. Zijad mi je rekao da će Laki stići tog popodneva iz Bijeljine sa dvojicom drugova i da će to veče sve završiti oko tijela ubijenih. Tu smo sva trojica jeli. Zika je rekao Rajku da ode po kreč, naručili su ga prije nego što sam ja došao.

Zijad je platio račun, izašli smo iz restorana i sjeli u Zijadov audi čekajući Rajka. Kad je došao parkirao je vozilo i prešao u Audija. Dogovor je bio da krenemo prema Hadžićima da bi Zika pronašao pogodno mjesto da se tijela ukopaju i da se kupi garderoba za kopanje. Dok smo se vozili Zijad je ponovo spominjao da bi najidealnije bilo da se tijela ukopaju u blizini mjesta gdje su ukopani Miki i Brazilka. Uspio sam ih uvjeriti da odemo negdje drugo. Znam da smo prošli raskrsnicu za skretanje za moju vikendicu i nastavili magistralnim putem prema Tarčinu. Sjećam se da je Zika skrenuo desno pored jedne džamije, tačnije onim putem kojim sam vas odveo drugi put. Napominjem drugi put, jer sam vas prvi put odveo preko Bradine.

Penjali smo se uzbrdo. Zijad je izlazio s Rajkom i zagledao mjesta pored puta. Mene nisu zvali, što je meni bilo olakšanje. Već tada sam bio uvjeren da sam ja sljedeća Zikina meta, jer dosta toga znam i dosta toga sam vidio, bio očevidac te bi sa činjenicom da znam gdje su leševi Tole i Ajdarija bili ukopani meni bila zapečaćena sudbina, jer bi me Zika i Laki sigurno ubili.

Zika i Laki su se u šumi, pored koje smo stali, zadržali desetak minuta. Vratili su se i nastavili smo se voziti prema Bradini. Pričali su neobavezno, nisu bili opterećeni ničim. Za mjesto u šumi su rekli da je najbolje. Cijelo vrijeme vožnje pili smo Red Bull. Sjećam se jednog detalja kad je Zika izašao iz vozila i to na mjestu gdje sam vam pokazao gdje su on i Rajko izašli i krenuli u šumu. Držao je u ruci konzervu Red Bulla, prosuo je po zemlji, jer nije htio da mu se prospe u autu i ubacio je u vozilo kako ne bi ostali tragovi. On je uvijek vodio računa da se ni na jednom mjestu ne ostave tragovi, kako njegovi tako ni njegovih ljudi i to je više puta svakome naglašavao.

Svratili smo u prodavnicu Bingo prije Hadžića. Zika je dao Rajku novac koji je izašao i vratio se s kesom u kojoj su bile patike (svjetlo-sive), rukavice i još neki odjevni predmeti podobni za kopanje. Sjećam se da je potrošio puno novca. Vratili smo se do restorana Izvor. Rajko je sve prebacio u Opela. Ja sam svojim Passatom otišao kući.

Uklanjanje tragova Dogovor je bio da Rajko iskopa grob, a da ga ja odvezem. Bilo je popodne tog dana, s Rajkom sam se našao na Grbavici, odakle smo se odvezi na mjesto koje je Zika to jutro odabrao. Pored benzinske pumpe Petrol – skretanje za Otes mi je rekao da usporim i da zaustavim vozilo na nadvožnjaku iznad rijeke Željeznice. On je izašao i bacio u rijeku rastavljen Tolin mobitel i više SIM mobilnih kartica. Tokom vožnje se presvukao u garderobu koju je tog jutra kupio u Bingu. Rajko mi je rekao da je na Tolin mobitel došla poruka od njegove žene: ’Beba je bolesna’. Kad smo stigli Rajko je iz gepeka izvukao lopatu – ašov, kreč i sjekiru.

Ja sam se vratio u Sarajevo. Vozao sam se po gradu. U ranim večernjim satima me je nazvao Zika i rekao mi da požurim po Rajka: ’Smrznuo se, sav je mokar’. Cijeli dan je padala jaka kiša. Odmah sam krenuo po Rajka, međutim, kiša je bila toliko jaka da nisam mogao brzo voziti, a Zika me je zvao nekoliko puta i požurivao.

Nadomak mjesta gdje sam ga to popodne ostavio Rajko je iskočio iz žbunja. Bio je sav mokar i blatnjav. Presvukao se. Došli smo u Sarajevo, ja sam otišao kući, a on u stan na Ciglane. Nakon kraćeg vremena me nazvao Zika i rekao mi da odmah dođem u ’hotel’. U stanu su me čekali Zijad, Laki, Rajko i dvojica meni nepoznatih muškaraca, za koje sam saznao da su Lakijevi drugovi iz Bijeljine. Na stolu je bila grudva kokaina, svi su se drogirali. Ponudili su mi ’ćizu’. Odbio sam, ja to ne koristim. Skontao sam da su oni već razradili plan. Turković mi je rekao da moram prvo Rajka odvesti do restorana Happy u Aleji lipa, gdje će ga na parkingu čekati ukradeni Audi 80 crvene boje kojim će se prevući leševi na Ivan sedlo. Naglasio mi je da Rajka odvezem na benzinsku i da naspemo benzin u kanistere kako taj Audi ne bi stao u izvršenju plana. Kad Rajka ostavim, dalje mi je naglasio, da odem do Eda Nosonje u Macchiato i da se potom uvežem s Rajkom i dođem u kuću na Bistriku gdje će se leševi utovariti. Komentarisao je da je Edo Nosonja jak čovjek i da će mu on i kasnije trebati i da ga ujedno isproba za ove poslove. Stan u kome smo boravili na Ciglanama Edo Nosonja je iznajmio Turkoviću za 300 maraka mjesečno.

Pored Audija A80, Zika i Laki su isplanirali da na Ivan sedlo ide i Zikin ML s kojim je Laki taj dan došao iz Bijeljine s prijateljima i Zikin Audi Blinda. Insistirali su da kao četvrto auto ide moj Passat i da ja povezem Milana Lakića. Pristao sam, ali sam stalno razmišljao kako da odustanem, jer sam pretpostavljao da će me Laki tokom vožnje do Ivan sedla likvidirati.

Crkla lamela Rajko i ja odlazimo na benzinsku pumpu. Zika i Laki su insistirali da se u Audija naspe 10 litara benzina. Potom Rajka vozim na parking gdje je bio Audi 80. Ja sam otišao po Edu Nosonju i krećemo obojica u pravcu Bistrika. Zika ga je prethodno zvao i rekao mu da mu treba pomoć za tovarenje dva leša. Ubrzo nakon što smo mi stigli pred kuću Edina Džihanovića stiže i Rajko. Ja sam svog passata parkirao dva metra iznad, otvorio haubu i osmatrao ulicu. Edo Nosonja i Rajko su ušli u kuću. Leš u vreći su ubacili u gepek. Sve je to trajalo minutu-dvije. Drugi leš su ubacili na zadnje sjedište Audija. U tom momentu iz te druge vreće čujem zvuk zvonjave mobitela. Mislim da je bilo oko 20:00 sati.

Rajko nakon toga odmah odlazi u pravcu Vraca. Kod Alemka su ga čekali Zika i Laki. Ja nisam imao kredita i rekao sam Edi Nosonji da nazove Ziku i kaže mu da ja ne mogu ići jer mi je otkazala lamela na autu, a trebao sam voziti Lakija. Par sekundi poslije me nazvao Zika: ’Kako to crkla lamela? Šta glumiš?’ Bio je drzak. Odgovorio sam da ne mogu ići i da ih ima dovoljno da završe posao. Sve sam to uradio jer sam pretpostavljao da će me likvidirati. Nakon tog razgovora Edo me pitao: ’Šta da radimo?’ Odgovorio sam mu da ja odoh kući, a on nek’ radi šta hoće.

Otišao sam po Edina i njegovu ženu. Po povratku smo zajedno ušli u kuću i zatekli stravičan prizor: u sobi koja se nalazi s desne strane na spratu bio je haos, namještaj je bio sav ispreturan, naslonjači na trosjedima isječeni i primijetio sam da je etison bio izrezan na jednom mjestu. Zamolio sam Edina i Nerminu, koji su bili ljuti i komentarisali da im nije jasno kakav je to dernek bio, da očiste stan i dao im 1.000 švicarskih franaka da kupe novi namještaj. Taj novac mi je dao Turković 27. 3. 2010. i rekao mi da im dam za novi namještaj.”

Dani/DEPO PORTAL/a.k.