Piše: Zlatko HADŽIDEDIĆ

Redovni čitaoci portala www.depo.ba lako će uočiti da me je na pisanje ovog teksta potaknuo esej koji je prof. dr Mile Lasić nedavno objavio ovdje, pod nazivom “Politička stvarnost ‘bosanstva’”. Nije mi namjera da sa dnevnopolitičkih pozicija repliciram prof. Lasiću – na tom nivou se u određenoj mjeri složiti sa njegovim ocjenama, procjenama i stavovima; želio bih da stavove iznesene u njegovom eseju, koji je više analitičkog nego teorijskog karaktera, dopunim i određenim uvidima iz perspektive političke teorije, konkretnije, teorije nacija i nacionalizma. Mnogi će vjerovatno pomisliti da nama u Bosni i Hercegovini sada najmanje od svega trebaju teorijske rasprave o pojmovima kao što su nacije, jer su one 'apsolutno neupitne i same se po sebi podrazumijevaju', jer su one 'oduvijek postojale i zauvijek će  postojati', i jer o njima 'svakako svi oduvijek znamo sve', itd. (Pozivam sve one koji smatraju da njihove stavove ovog tipa ne može izmijeniti ili relativizirati nikakva teorijska rasprava da odmah napuste čitanje ovog teksta; ostali su više nego dobrodošli.)

Da li je Bosna i Hercegovina, kako sugerira popularno mišljenje, po svojoj 'nacionalnoj strukturi' zaista suštinski različita u odnosu na druge zemlje svijeta, i po čemu je to ona različita?

I
U Bosni i Hercegovini, mnogo više nego drugdje u svijetu, uobičajeno je da se pojam nacije uzima 'zdravo-za-gotovo', da se ne razumijeva nego podrazumijeva, da se ni ne postavlja pitanje, niti javlja dilema, šta on zapravo znači. Takva praksa se u ovoj zemlji tretira kao 'samorazumljiva', i otišla je toliko daleko da čak ni u akademskim i/ili političkim krugovima niko i ne postavlja neka elementarna pitanja koja se javljaju u vezi sa samim poimanjem nacije na ovom prostoru. Naprimjer: Da li je Bosna i Hercegovina, kako sugerira popularno mišljenje, po svojoj 'nacionalnoj strukturi' zaista suštinski različita u odnosu na druge zemlje svijeta, i po čemu je to ona različita? Kako se u tim zemljama tumači sadržaj pojma nacije, i kakve pravne i političke posljedice iz toga proističu? Da li su semantičke konotacije koje pojam nacije sadrži u Bosni i Hercegovini različite u odnosu na semantičke konotacije koje on sadrži u ostatku svijeta; drugim riječima, da li se u BiH ispod termina nacija nalaze oni isti društveni sadžaji koji se pod tim imenom nalaze drugdje? Ukoliko se značenje pojma nacije u Bosni i Hercegovini razumijeva različito u odnosu na druge krajeve svijeta, kakave pravne i političke implikacije to različito tumačenje ima? Kako i koliko ova eventualna semantička i kognitivna različitost utječe na različitost cjelokupnog političkog diskursa i političkih koncepcija koji vladaju u Bosni i Hercegovini u odnosu na dominantni politički diskurs i političke koncepcije koji vladaju drugdje u svijetu? 
(...)
Iako esej uvaženog prof. Lasića pretendira da razobliči neka specifična shvaćanja ovog pojma kakva se odnedavno mogu naći na ovim prostorima, kao i političke koncepcije koje iz ovih shvaćanja proizlaze ili se iza njih kriju, ni ovaj tekst nije imun od uzimanja pojma nacije zdravo-za-gotovo, upravo onako kako se on uzima u popularnim nacionalističkim krugovima u Bosni i Hercegovini, i ni on ne pokušava da postavi ova pitanja, a kamoli da na njih odgovori. No, ako takva temeljna pitanja i odgovore ne dobivamo od vodećih intelektualaca u ovoj zemlji, kako od prosječnih konzumenata nacionalističke ideologije možemo očekivati da svoje ponašanje usklade sa tzv. evropskim i svjetskim standardima? Zaista, šta je to što je Bosnu i Hercegovinu učinilo 'toliko drugačijom' od ostalih zemalja u Evropi i svijetu, i zašto bi ona zbog toga predstavljala 'nerješiv problem', i u našim vlastitim očima i u očima ostatka svijeta?

U pokušaju davanja odgovora na ova pitanja neophodno je prvo istaknuti očigledno: u Bosni i Hercegovini pojam nacije se automatski koristi u sinonimnom i međusobno zamjenjivom odnosu prema pojmovima etnička i/ili jezička zajednica, kao i prema pojmovima religijska i/ili kulturno-tradicijska zajednica. Ova činjenica je od najvećeg pravnog i političkog značaja, i iz nje na tlu BiH proizlaze određene političke koncepcije koje ne možemo naći u zemljama čije stanovništvo, kao i stanovništvo BiH, u sebi sadrži divergentne autohtone etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske identitete (najpoznatiji primjeri: Sjedinjene Američke Države i Švicarska, te Španija i Belgija). U svim društvima u kojima postoji jasna distinkcija između ovih pojmova, postoje i pretpostavke da ova društva sebe definiraju kao jedinstvene nacije – koje tvore jednaki i ravnopravni građani, bez obzira na njihov etnički, religijski, kulturno-tradicijski ili jezički identitet – i da države unutar čijih granica se nalaze definiraju kao suverene države-nacije (eng. nation-states, što se u našem bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom jeziku obično prevodi kao nacionalne države). A ta društva su se tokom svoje historije upravo tako defnirala i konstituirala, uprkos očitoj i nepobitnoj činjenici da unutar sebe faktički obuhvataju različite etničke, jezičke, religijske i/ili kulturno-tradicijske zajednice.

Također, iz navedene pojmovne distinkcije proizašla je i politička koncepcija prema kojoj su ta društva nastojala i još uvijek nastoje da sve ove zajednice obuhvate i na konceptualnom i političkom planu, i da ih integriraju unutar jedne jedinstvene i homogene – ali prvenstveno konsenzualne – društveno-političke zajednice, koju redovito nazivaju nacijom. A od 18. stoljeća do danas, u doba razvoja i dominacije industrijskog društva, društvene zajednice koje su se politički integrirale i homogenizirale kao nacije, zajedno sa suverenim državama-nacijama unutar kojih ili oko kojih su se mobilizirale i homogenizirale, stekle su superiornu poziciju jedinih legitimnih jedinica koje tvore sistem međusobnih političkih, ekonomskih, diplomatskih i drugih odnosa, koji se stoga naziva inter-nacionalnim sistemom. Kao što ističe Liah Greenfeld: „Sva ova društva, izuzev prvorođene nacije (u procesu prve građanske revolucije, u Engleskoj 1680-tih, po prvi put se javljaju ideje i politički zahtjevi zasnovani na konceptu suverene nacije i njenog prirodnog prava na zakonodavnu vlast u državi, i stoga se revolucionarna Engleska smatra prvorođenom nacijom – prim Z.H.), nisu imala izbora nego da sebe definiraju u obliku jedinstvenog suverenog naroda: kada se nacionalizam počeo širiti u osamnaestom stoljeću, pojava novih nacionalnih identiteta više nije bila rezultat originalne kreacije nego uvoza već postojeće ideje. Dominacija Engleske u Evropi osamnaestog stoljeća, a zatim i dominacija Zapada u ostatku svijeta, učinila je nacionalitet kanonom. Kako se sfera utjecaja ključnih zapadnih društava (koja su sebe definirala kao nacije) proširivala, društva koja su pripadala ili tražila pristup sistemu čiji je Zapad bio centar zapravo nisu imala izbora nego da postanu nacije.“ (Greenfeld: Nationalism. Five Roads to Modernity, Cambridge MA-London: Harvard University Press 1992, str. 14)

Kad već sugeriraju da vrhovni naučni i politički autoritet pri definiranju 'bošnjaštva' jeste 'nitko drugi do Alija Izetbegović', moglo bi se pomisliti da se i prof. Lasić i prof. Džaja – možda opet nesvjesno? – svrstavaju  među one kojima muslimansko 'bošnjaštvo' odgovara kao pojam koji postojeću evidentnu 'trokonfesionalnu' podjelu zemlje nastoji zauvijek zabetonirati kao 'tronacionalnu'.

Za razliku od svih ovih društava o kojima govori gornji citat, bosanskohercegovačko društvo nije slijedilo vlastiti interes za integracijom unutar ovog sistema i postalo nacijom. Umjesto toga, pod direktnim ideološkim utjecajem nacionalnih pokreta u susjedim zemljama, u Bosni i Hercegovini je pojam nacije zasnovan na direktnoj zamjeni teza: 'nacijama' su prozvane etno-religijske odn. kulturno-tradicijske zajednice unutar ovog društva, a samo društvo je definirano kao mehanički zbir ovakvih 'nacija'...
(...)
Krajnje je cinično i neukusno (ili možda paranoidno?) uspoređivati inicijative o 'integralnom bosanstvu' koje iznose dvojica politički ne-previše-utjecajnih intelektualaca kao što su prof. Ibrahimagić i dr Šarčević sa pokušajima nametanja 'jugoslavenstva' (bez obzira da li je ono u pozadini imalo velikosrpske pretenzije ili ne): pomenuta dvojica ne mogu dobiti i ne dobijaju nikakvu relevantnu institucionalnu podršku od države koja je do kraja iscrpljena borbom za vlastiti opstanak; nasuprot tome, nasilna promocija 'jugoslavenstva' se u 20. stoljeću odvijala uz pomoć ogromnog aparata institucionalne prinude kakav su na raspolaganju imali svi njegovi ideolozi, od Aleksandra Karađorđevića do Aleksandra Rankovića. U tom pogledu, koliko god se ideje o 'integralnom bosanstvu' intimno ne sviđale prof. Lasiću, on bi uz pomoć elementarne logičke i etičke korektnosti lako mogao da uvidi da ovakve ideje nikome, pa ni njemu samom, ne mogu zaprijetiti nekakvom 'majorizacijom' ili 'asimilacijom' od strane 'većinske nacije' (čak i ako bi im to bio krajnji cilj), sve dok ne posjeduju relevantnu političku i institucionalnu podršku.

Umjesto toga, da bi opravdao svoje činjenično neutemeljene strahove od 'majorizacije', 'unitarizacije' i 'asimilacije', prof. Lasić pribjegava direktnom falsificiranju činjenica: „Takvih je primjera mnogo, drugačijih, opozitnih pristupa više skoro i nema. A ako ih i ima oni se odmah stigmatiziraju, dok se takvi kao Omera Ibrahimagića ili Edina Šarčevića, u kojima se neskriveno propagira izgradnja 'bosanske nacije-države' slave na sva zvona. To što se u njima hotimično ili nehotimično vrši nasilje nad poviješću, svjesno ili nesvjesno brkaju pojmovi „nation building“ i „state building“,  kao da nikoga posebice ne uzbuđuje“. Naravno da nikoga sve to posebice ne uzubuđuje, jer – da nije polemičkog teksta prof. Lasića koji se nadovezuje na slične polemičke teze koje u svojoj knjizi iznosi prof. Džaja – ovdašnjoj javnosti skoro da ne bi ni bilo poznato da su 'takvi primjeri' uopće u opticaju. Tačnije, ne bi ni moglo biti poznato da nije pomenutog intervjua prof. Ibrahimagića („Bosna i Hercegovina je nacionalna država Bosanaca“), objavljenog u „Danima“ sasvim nedavno, 18. februara ove godine, a koji je odmah 'zapao za oko' upravo prof. Lasiću. I, vjerovatno, nikom drugom.

Stoga se postavlja pitanje kakvim to čudesnim mentalnim akrobacijama prof. Lasić uspijeva da vidi da „opozitnih pristupa skoro da i nema“ (a svi mi u ovoj zemlji istovremeno prisustvujemo apsolutnoj i najbrutalnijoj kulminaciji 'opozitnih' etno-nacionalističkih pretenzija da se izvrši njena konačna podjela!), „dok se takvi kao Omera Ibrahimagića ili Edina Šarčevića, u kojima se neskriveno propagira izgradnja 'bosanske nacije-države' slave na sva zvona“. „Slave na sva zvona“ – sa čije strane, kada i kako? Intenzivno pratim medije u Sarajevu i okolini, ali naprosto nisam primijetio da neko uopće pominje „izgradnju 'bosanske nacije-države'“, a kamoli da je „slavi na sva zvona“, a nisam primijetio ni da se neko bavi prof. Ibrahimagićem i dr. Šarčevićem, a kamoli da ih „slavi na sva zvona“.

Bizarno je ovu dvojicu, po svemu sudeći prilično usamljenih autora (ili pak ima još nekih poput njih, a koje prof. Lasić propušta da navede?) nazivati „nepogrešivim sucima iz 'sarajevske kotline'“, „koji nam ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH, recimo  lokalpatriotsko, skeptično, manje nadmeno, pa ipak patriotsko“. Možda prof. Lasiću intimno nije draga ili bliska 'sarajevska kotlina', ali teško je razumjeti zašto u to ime prof. Ibrahimagića i dr Šarčevića naziva 'nepogrešivim sucima' koji, eto, „ne dozvoljavaju pravo na drugost i na drugačije odnošenje prema BiH“. Očito je, ukoliko bi prof. Lasić želio ovo pitanje pogledati otvorenih očiju, da njih dvojica nemaju nikakve poluge prinude pomoću kojih „ne dozvoljavaju drugost“, niti su se izborili za nekakav medijski monopol na iznošenje vlastitih ideja, koji bi im omogućio da ne dozvole pravo „na drugačije odnošenje prema BiH“. Nije valjda da jedan intervju u „Danima“ može do te mjere da 'ugrozi' sve one poput prof. Lasića koji žele da se 'drugačije odnose prema BiH' , tako da oni odmah osjete da im nije dozvoljeno pravo na takvu 'drugost'?
(...)
Kad smo već kod brkanja pojmova, moram priznati da me u kritici temeljnih postavki prof. Lasića i prof. Ibrahimagića prilično zbunjuje i Lasićevo stalno brkanje pojmova 'Bosanci' i 'Bošnjaci', te 'bosanstvo' i 'bošnjaštvo'. Valjda se time, možda i podsvjesno, želi sugerirati da svi koji pokušavaju iskazati svoj bosanski identitet kao 'Bosanci' zapravo jesu 'zamaskirani Bošnjaci' (u smislu da Bošnjaci, kako se ta zamjena teza od 1993. ustalila, jesu zapravo isključivo bosanski muslimani, a ne svi stanovnici Bosne i Hercegovine koji svoj identitet vežu za vlastitu zemlju), te da je njihovo 'bosanstvo' zapravo 'zamaskirano bošnjaštvo' (a 'bošnjaštvo' je po definiciji, valjda, neminovno i isključivo pro-muslimansko). Čudna je to pojmovna i metodološka zbrka, ali sa ozbiljnim političkim implikacijama, u smislu da svaki oblik 'bosanstva' nužno predstavlja perfidni pokušaj 'unitarizacije' ove zemlje i beskrupulozno nametanje 'bošnjačke' (dakle, bosanskomuslimanske) hegemonije.

Nije valjda da jedan intervju u „Danima“ može do te mjere da 'ugrozi' sve one poput prof. Lasića koji žele da se 'drugačije odnose prema BiH' , tako da oni odmah osjete da im nije dozvoljeno pravo na takvu 'drugost'?

Interesantno je također i da prof. Lasić u svom 'razobličavanju bosanstva' za kakvo se zalaže prof. Ibrahimagić kao vrhovni autoritet pomoću kojeg osporava Ibrahimagićevu tezu o 'trokonfesionalnom bosanstvu' (ili pak o trokonfesionalnom 'bošnjaštvu', ako prihvatimo terminološku i pojmovnu zbrku koju prof. Lasić demonstrira u svom tekstu?)  navodi nikog drugog do Aliju Izetbegovića (kojeg prethodno u pomenutoj knjizi u slične svrhe citira i prof. Džaja – Preporod, broj 14/447 iz 1990.). Obojici Izetbegović daje podršku u njihovom tumačenju da 'bošnjaštvo' (da li time valjda i 'bosanstvo', ili ne?) nužno označava 'nacionalni identitet' (ili pak 'nacionalnu ideologiju'?) isključivo bosanskih muslimana: „Bošnjaci su ono što mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je Bošnjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku jer  je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.“

Kad već sugeriraju da vrhovni naučni i politički autoritet pri definiranju 'bošnjaštva' jeste 'nitko drugi do Alija Izetbegović', moglo bi se pomisliti da se i prof. Lasić i prof. Džaja – možda opet nesvjesno? – svrstavaju  među one kojima muslimansko 'bošnjaštvo' odgovara kao pojam koji postojeću evidentnu 'trokonfesionalnu' podjelu zemlje nastoji zauvijek zabetonirati kao 'tronacionalnu'. No, ne želim vjerovati da bi oni to svjesno željeli, budući da bi betoniranje 'tronacionalne' podjele zemlje – u skladu sa pomenutom inherentnom logikom inter-nacionalnog sistema koja države-nacije priznaje kao jedine legitimne jedinice unutar tog sistema – u perspektivi najvjerovatnije moglo da vodi samo u pravcu raspada zemlje i stvaranja tri suverene države-nacije. 

Kompletan esej Stvarnost političkog bosanstva: Integrativno umjesto 'integralnog' možete pročitati u DEPO POGLEDI-ma.

VEZANI TEKST: Politička stvarnost 'bosanstva'