Bilo je to ovako, nedjelja popodne (a nije bio nogometni dan kao što bi Džoni rekao), u jednom stanu na Hisetima, pijucka se  se „štok“, i sluša dobra muzika s radija. Emisiju uređuje i vodi Zoran Šimunović, poznati banjalučki disk-džokej, voditelj- novinar za kojeg će mnogi reći da je vrsni muzički znalac. Zoka uglavnom „vrti“ legendarne  muzičke „brojeve“ pop-rok muzike, koji se još nazivaju evergrini. Kako koji „izlazi“ iz radio-prijemnika, tako i među okupljenima (dolepotpisani i njegov vjenčani kum) u predmetnom stanu raste muzička euforija i oduševljenje, a  značajno se smanjuje i  količina „štoka“ u boci. Nije bila  p`janska, ali telefon u ruke i zovi radio-stanicu. Zoka nas pušta u program, a mi tražimo, ako već ispunjava muzičke želje, da nam „zavrti“  nešto od grupe „Selekcija“...

- Ja sam bio prvi, puštao muziku u Gimnaziji, držao  disko, a Zrinko je pohađao cetvrti razred. Bio je lijep, simpatičan i pametan momak na kojeg su uveliko cure  „trzale“. Već tada je dobro svirao klavir i komponovao -prisjeća se u razgovoru za BLIN magazin Zoran Šimunovic-Zoka, tih divnih sedamdesetih godina, pa i  početaka  muzičke karijere svog i našeg sugrađanina Zrinka Tutića, osnivača grupe „Selekcija“:

- Prvi bend iz Banja Luke koji je snimio pop-rok materijal i objavio ga na singl-ploči, sa pjesmama „Stari kovači“ i „Magle“. Ako me sjećanje dobro služi pod etiketom zagrebačkog „Jugotona“ krajem 1973. godine, u zimu...U to vrijeme nije svako mogao izdati za zagrebački „Jugoton“, vodeću diskografsku kuću. Mislim da je  Zrinko, koji je bio alfa i omega benda,izlazak ploče  uspio „izgurati“ upornošću, a možda,  i nekim svojim vezama koje je već tada imao i stvarao na zagrebačkoj muzičkoj sceni. Kao i većina banjalučkih bendova svirali su  u „Čajavecu“(za mlađe čitaoce prostor u kome se osamdesetih godina nalazio  muzički klub „Sebastijan“ koji je  vodio i Dado Tutić (Zrinkov brat-op.aut), a sjećam se i nastupa u bašti iza Pedagoške akademije. Osim Zrinka, koji je svirao klavijature i bio autor, članovi benda bili su bubnjar Boris Dražić,  gitaru je svirao Darko Lovšin, koji je nastupao i sa drugim banjalučkim bendovima, dok je vokal, odnosno vokalna solistica bila Jasna Čaušević. Imala je fantastičan glas, sjajno je pjevala džez, pop, rok... Neodoljivo me podsjećala na Seku Kojadinović iz  „Korni grupe“. Nažalost, ni Jasna , a ni Seka nisu nastavile muzičku karijeru, pa su im „Selekcija“ i „Korni grupa“ bile prve i jedine grupe s kojima su nastupale...

S  obzirom da je naš sagovornik s početka  teksta  evocirao uspomene na „Selekciju“, bio je red da se „čuje“ šta je o tome govorio onaj koga je Šimunović okarakterisao kao lijepog, simpatičnog, pametnog  momka, koji je tada dobro svirao klavir i komponovao.

„...Ime grupi smo dali jer smo bili selekcija više bendova. Dio je došao iz "Dvadeset sedme dimenzije", a Jasna Čaušević i ja smo svirali u gimnazijskom bendu. Prve gaže smo odradili u Banjaluci. Malo pomalo, stvorili smo ime i izdali prvu singlicu, koja je bila u ono vrijeme apsolutna senzacija. Ničega ružnog nije bilo u raspadu naše grupe. Raspali smo se iz razloga što nije bilo moguće uskladiti naše tadašnje živote - živjeli smo na sto strana. Stigle su nas obične životne obaveze. Kroz grupu je prošlo više glazbenika, a zadnji gitarista “Selekcije” bio je Zele Lipovača iz “Divljih jagoda" - kazao je u Zrinko Tutić, u intervjuu za “Nezavisne novine”, u julu 2008, godine.

Nakon raspada grupe Zrinko Tutić iz rodne Banja Luke odlazi u Zagreb, gdje  nastavlja muzičku karijeru. Dovoljno je na internet pretraživaču ukucati njegovo ime i prezime, pa će vam se sa Vikipedije pojaviti impresivna karijera ovog Banjalučanina:

“…Jedan je od najznačajnijih bosanskih i hrvatskih kantautora zabavne muzike zadnjih tridesetak godina. Kao kompozitor prvi put se pojavljuje na Zagrebačkom festivalu 1974., kad Ksenija Erker pjeva njegovu pjesmu “Doći će dan”, a kao kantautor pojavljuje se prvi put 1977. sa skladbom “Nepoznata, tako ću te zvati”. Od 1977. do 1980. godine napisao je više od sto songova za djecu, što je okrunio televizijskim mjuziklom “Bajka o maslačku” na stihove Sunčane Škrinjarić te muzikom za TV seriju “Marko Marulić”.

Na Zagrebfestu 1981. pojavljuje se s pjesmom “Doris” što je bio početak niza od četiri kantautorska albuma (“Doris”, “Plavi leptir”, “Pola jabuke”, “Zrinko Tutić”), zaključno s 1985. godinom. 1997. godine objavljuje i dvostruki kompilacijski album “Dnevne temperature” s odabranim pjesmama s kantautorskih albuma.

Kao producent potpisuje više od 30 visokotiražnih albuma, a njegove pjesme pjevaju: Severina Vučković, Maja Blagdan, Massimo, Doris Dragović, Ivan Mikulić, Željko Bebek, Davor Radolfi, Neda Ukraden, Mišo Kovač, "Novi fosili", Sanja Doležal, Matteo, Tereza Kesovija, Tajči. Vlasnik je i glavni producent tvrtke "Tutico", izdavačke kuće i koncertne agencije koja postoji od 1992. godine….

Da bi se upotpunila priča o ovom bendu, ne bi trebalo zanemariti ni ostale nekadašnje članove. Prije nekoliko godina, na promociji jednog od književnih uradaka Zlatka Bašića-Caje, takođe vrsnog muzičara i jednog od pionira banjalučke pop-rok scene pojavio se gitarista Darko Lovšin-Lovšo.Pao je dogovor da mi Lovšo ispriča svoja muzička sjećanja. Ubrzo je iz Rijeke, gdje živi, uslijedio mail sa vrlo zanimljivim detaljima i to baš za “Selekciju”. Međutim, kako je tehnika ponekad “čudna” stvar, “zahvaljujući čudnim spletom okolnosti”(priznaj da si nešto zabrljao-op.urednice), iz računara su nestali Lovšini prilozi za biografiju “Selekcije”. Ipak, i u ovom slučaju pomoglo je “guglanje”, pa se  pojavilo ono što mi je Lovšo svojevremeno poslao:

“…Još u vrijeme dok je ‘Dvadeset sedma dimenzija’ bila u naponu snage i svirala na sve strane, Boris Dražić počinje nešto da šuška
sa Zrinkom Tutićem i potajno planira s njim osnivanje jedne "super grupe"… Boris je inače tip koji uvijek gleda dosta daleko unaprijed, i već tad mu je bilo jasno da vrijeme "reproduktivnih grupa" polako prolazi. Pa,iako je ‘Dvadeset sedma dimenzija’ proživljavala svoje najsretnije dane, Boris je znao da tako ne može dovijeka, i da treba učiniti korak dalje… S druge strane, Zrinko Tutić je bio vrlo perspektivan mladi autor, pun ideja i stvaralačke energije…

Boris (kao stariji) ga je dobro "nanjušio", i njih dvojica su počeli sa planovima za novu grupu. Uskoro je počeo i odabir članova… Za bas-gitaru je odabran Jadranko Stanković, vrlo zanimljiva ličnost i veliki muzičar. Rođeni Banjalučanin, koji je par godina ranije preselio u Sarajevo, ali je i dalje provodio puno vremena u Banja Luci. Pored bas-gitare, svirao je odlično i solo gitaru. Kad govorim o njemu, treba spmenuti jednu zanimljivost koju malo ko zna. Kad je preselio u Sarajevo, Jadranko je počeo svirati bas sa grupom "Jutro" (grupa će kasnije promijeniti ime u 'Bijelo Dugme'). Kad je prihvatio mjesto basiste u ‘Selekciji’, istovremeno je svirao u dvije grupe. To je funcioniralo jedno vrijeme i Bregović se nije bunio, ali kad je vidio da bi mu u perspektivi ‘Selekcija’ mogla biti konkurencija, ultimativno je zatražio od Jadranka da se odluči za jednu od ove dvije grupe. A ovaj se opet nije puno premišljao, nego je glatko odjebo Bregovića i odlučio se za ‘Selekciju’. Sad, kad se pogleda šta je napravilo’ Bijelo Dugme’, a šta ‘Selekcija’, vidi se da je uradio zajeb stoljeća… Da nije tužno, bilo bi smiješno…

Kada su, kako Lovšo navodi, kompletirali veći dio postave benda, ostalo je otvoreno pitanje odabira vokala:

“… Ne znam kako i gdje, ali Boris Dražić je čuo za Jasnu Čauševic, i doveo ju jedan dan kod mene na audiciju. Jasna je bila vrlo stidljiva, prvo se ustezala da uopće nešto otpjeva, a onda je napokon pristala, ali tako da stane u ugao sobe i da se okrene zidu (!?!) Ali, kad je zapjevala, osmijeh na licu nam se smrznuo… Niz kičmu su krenuli žmarci… a donja vilica se objesila… Ljudi moji, kako je ta cura pjevala… takvog glasa, takvih emocija, takve snage izražaja, nikada ranije nisam čuo… A bogami, ni kasnije… Uz dužno poštovanje prema Josipi Lisac, Jasnu bih označio kao najbolji ženski vokal koji su onomad naši prostori izrodili… ne treba ni govoriti o tome kako je audicija završila… Sam Bog nam je poslao Jasnu… Bila je opčinjena Tinom Turner i Janis Joplin, i trebalo ju je dugo nagovarati da otpjeva nešto od njih dvije… Govorila je kako se ona ne usuđuje pjevati njihove stvari… A bila je u najmanju ruku jednako dobra kao i one… Da se rodila na nekim drugim prostorima, sigurno bi ostavila debelog traga u svjetskim razmjerima…

Jasna Marić (kasnije se udala za Božu Marića, poznatog banjalučkog humoristu i profesora istorije) mikrofon je zamjenila profesorskim pozivom. Predaje na na banjalučkoj Gimnaziji i bila je profesorica i dolepotpisanom. Jedan dio moje generacije posjedovao je relevatne informacije o tome da je naša omiljena profesorica nekada sjajno pjevala. Priliku da čujemo njene vokalne sposobnosti dobili smo po povratku iz Beograda, gdje nas je profesorica vodila na izložbu djela španskih slikara. Kada je pustila glas (koliko se sjećam u pitanju je bila jedna od pjesama iz reperetoara Janis Joplin), u autobusu , negdje na auto-putu Beograd-Zagreb, ubrzo je prestala ona uobičajena učenička graja. Ni muha se nije čula, a meni se dogodilo kao i Lovšinu - niz kičmu su krenuli žmarci, donja vilica se objesila, takvog glasa, takvih emocija, takve snage izražaja, nikada za svojih osamnaest  - devetnaest godina nisam čuo, iako sam sebi u to vrijeme davao za “pravo” da sam “vrstan” poznavalac muzike…

Iako “Selekcija” nije na muzičkoj sceni napravila ono što su mnogi od nje očekivali, pa i njeni članovi, savremenici se slažu da je to jedna od najznačajnijih banjalučkih grupa uopšte. Prva je , po njihovom mišljenju probila lokalne okvire i svirala po cijelo tadašnjoj državi, dobila ugovor za snimanje od “Jugotona”, a u vrijeme kada su se ostali bendovi zadovoljavali sviranjem pjesama drugih autora, ona se bacila na razvijanje autorskog rada. Dobijala je brojne komplimente i od kolega muzičara, kritike, ali što je najvažnije od publike. Takođe, ima zasluge i za otvaranje muzičkih puteva banjalučkim bendovima osamdesetih godina - “Basdansu”, “Radiu”, “Dinaru” , “Ireni”.

Nekadašnji članovi Boris Dražić, Darko Lovšin, pa i Zoran Todorović (koji je takođe bio uz bend), svojim iskustvom, znanjem i radom nesebično su pomagali mladim kolegama, što i danas čine. Stvorili su značajne rezultate van ovih granica, ali o svemu tome, vjerovatno u jednom od sljedećih nastavaka ove rubrike…
(DEPO/BLIN, M.VIDOVIĆ)