Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Da art performance može i kod nas biti kulturni i društveni događaj prve klase, pokazao je u novembru 2019. godine Aleksandar Saša Bukvić na otvaranju svoje velike samostalne izložbe u sarajevskom Collegiumu Artisticumu. Ista izvedba je, na žalost, bila i njegov posljednji umjetnički i javni nastup.

Sam naslov performancea „Disciplina kičme“ imao je zasigurno (auto)refleksijski kod autora prema sebi, ali je funkcionirao i u odnosu publike prema radu, kao i prema samom autoru.

Malo je umjetničkih figura u kulturnom životu ove sredine poput Saše Bukvića koje su tako stojički nosile teret uloge koju su same izabrale kao svoj umjetnički doprinos, pa čak i visoke cijene vlastite dosljednosti na tom „putu bez povratka“.

Od 1979. godine, preko caffe galerije „Zvono“, ušao je na scenu sa namjerom da predstavi i promovira nove i drugačije umjetničke znakove i vrijednosti u Sarajevu. Ta caffe galerija je osamdesetih bila poprište pionirske, ali cvjetajuće, suvremene umjetnosti u BiH, i prostor za koji se danas veže umjetnički duh grada.

Kasnije, sa Sejom Čizmićem, Biljanom Gavranović, Sadkom Hadžihasanovićem, Narcisom Kantardžićem i Kemalom Hadžićem, osniva umjetničku grupu „Zvono“. Svaki od ovih umjetnika je imao vlastiti autorski rukopis, ali su kao grupa hrabro ulazili u prostor performativne umjetnosti, intervencija na ulicama Sarajeva, video arta, ali i drugih medija poput televizije.

Na koncu, upravo na istom mjestu gdje je izveo svoj posljednji performance, učestvovao je sredinom osamdesetih, zajedno sa Jusufom Hadžifejzovićem i Radomirom Tadićem, u kreiranju „YU dokumenata“ – velike kolektivne izložbe koja je ušla u povijest umjetnosti 20. vijeka na prostorima bivše Jugoslavije.

Performance „Disciplina kičme“ je potpuno opravdao svoj naslov, svjedočeći o nesalomljivoj volji aktera da svoju stvar gura do kraja, iako je većina drugih odavno odustala. Saša Bukvić je galeriju „Zvono“ vodio do posljednjeg daha, čuvajući svijest i pamćenje o art grupi i stalno se vraćajući Collegium Artisticumu i Skenderiji, rodnom mjestu suvremene umjetnosti u Sarajevu.

Upitnost nad dilemom identiteta autora, ali i šire, ostaje vječna i univerzalna. Ovaj performance je bio svojevrsni završni statement umjetnika koji je imao (ne)sreću da stvara i djeluje u različitim epohama – od zlatnih vremena Sarajeva osamdesetih, preko apokaliptičnih godina ratova na Balkanu, do kriznih i depresivnih vremena današnjice.

Remake „Discipline kičme“ spajao je kiparstvo i performativnu umjetnost, dva pola istog umjetničkog senzibiliteta Saše Bukvića, koje on njegovao u svom opusu. Performance je bio istinska umjetnička drama, sa umjetnikom kao objektom intervencije, ali i kreatorom novog djela. To je izazvalo napetost i neugodu kod publike, čime je ovaj performance dobio snagu i uvjerljivost.

Igra sa maskama u ovome performanceu otvara pitanje identiteta samog autora, ali i šire. Dilema identiteta ostaje vječna i univerzalna, tičući se ne samo autora koji je izložio samog sebe pred publikom, nego i te publike koja je bila svjedok ovoga čina.

Bio je to performance koji nas je vraćao na umjetnički proces u klasičnoj umjetničkoj formi (kiparstvo) koji je izazvao šok, ali donio i katarzu umjetniku i prisutnoj publici.

Ta publika je možda (nesvjesno) upala u zamku koju je postavio umjetnik. Dok su gledali umjetnika nad kojim se, uz pomoć kolege kipara Stijepe Gavrića i uz distorzičnu muziku grupe „Ambrozija“, vršila intervencija, on je pod skulptorskom maskom mogao da se zadovoljno smješka.

Uveo je publiku potpuno u proces koji im je sam namjestio; na momente je ta publika potpuno zaboravila kako je bila opkoljena njegovim radovima koji su obješeni na zidovima Collegium Artisticuma – maske sa početka njegove karijere, skulpture Plutona i Mikija Mausa, umjetnička reprezentacija BiH u sportskim dresovima, portreti Halida Bešlića u formi pop-arta Andyja Warhola, javne umjetničke ličnosti sa jednog „Derneka“, do „Keceljića“, junaka i junakinja stvorenih iz poslatičarskog svijeta, za koji je autor bio vezan cijeli svoj život.

Performance „Disciplina kičme“, uz šaroliki i često (auto)ironijski likovni svijet Saše Bukvića postavljen po zidovima Collegiuma, pokazao nam je u potpunosti kreativnu snagu, volju i odgovornost jednog umjetnika naspram svijeta koji puca po šavovima i u kojem ljudi hodaju pod maskama neslobode, ali i suberzivnim opcijama, da stvar stavimo u globalni okvir, društvenog djelovanja i pobune zvanog „Joker“.

Upoznao sam kroz život mnoge umjetnike i većina je zarobljena u vlastiti umjetnički um i ego. Saša Bukvić nije bio taj; on je bio otvoren prema drugima, naročito prema mlađima. I upravo je on mnogima, nemoguće ih je i pobrojati, davao prostor i šansu da izlažu svoju umjetnost.

I ja sam jedan od tih – davne 1990.  zajedno sa pjesnikom Ilijom Ladinom, likovnim umjetnicima Veskom Gagovićem i Almom Suljević radili smo jedan zajednički umjetnički performance u tadašnjem „Zvonu“.

Ostao je isti i u godinama nakon rata i svog povratka iz Kanade. I dalje je vodio „Zvono“ i surađivao sa svojim umjetničkim suborcem Jusufom Hadžifejzovićem u galeriji Charlama.

O njima dvojici sam snimao posljednje dvije godine dokumentarni film „Posljednja YU Dokumenta“, koji se privodi kraju baš ovih dana.

Nije ga uspio pogledati.

(DEPO PORTAL/ad)