Piše: Saša LESKOVAC

Wilco - Yankee Hotel Foxtrot (Nonesuch, 2001)

Iako mu ima već preko dvadeset godina, album zvuči super-svjež i aktuelan i ima potencijal da zauvijek bude moderan i nov, kao što je to, npr, vječni "OK Computer".

Kao i Uncle Tupelo, grupa iz koje je proizišao, Wilco je iznikao iz iz roots-rocka i Americane. Međutim, ovim su albumom umjetnički znatno profitirali time što su osavremenili svoj rootsy izričaj vrlo smjelim aranžmanima i dojmljivim produkcijskim intervencijama.

Neočekivani gudači ili sax linije niotkuda, lo-fi, disonantna fuzz gitarska sola, analogni sintisajzeri, razni elektronski šumovi..., neobično bogatim spektrom nijansi boje relativno bazične melodije u kojima je ostalo vrlo malo od Americane ili alt-kantrija (kojeg sam najviše očekivao), nego se u glavnom kreću od beckovski uvrnutog post-modernog rocka (npr. "War on War" ili "Pot Kettle Black") do bitlsovsko - big-starovskog melodičnog popa (npr. "Im the man who loves you").

Ako bismo baš tražili kakvu mahanu, onda je to pomalo iritantan, nekako sanjiv, odsutan, preko-neke-stvari vokal Jeffa Tweedija, koji je lider i glavni autor.

Album je vrlo ujednačenog kvaliteta, gotovo svaka pjesma je ili u cjelosti, ili nekim svojim detaljem - detaljem u melodiji, dijelom stiha, bridžom ili refrenom, simpatičnim tekstom ("...I miss the innocence I've known / Playing Kiss covers, beautiful and stoned") ili nekim aranžerskim ili produkcijskim detaljem - neodoljiva, vrlo privlačna i muzički uzbudljiva.

Jedan od rock-klasika novog milenijuma.

(DEPO PORTAL/ad)