Narednih devet mjeseci velikog književnika, profesora i uvaženog akademika Dževada Karahasana čekaju češći odlasci kod ljekara i terapije koje će s vremena na vrijeme podrazumijevati boravak i do nekoliko dana u bolnici.

Bolest s kojom bitku vodi od prošle godine, nažalost, uznapredovala je. Operativni zahvat, mukotrpna zračenja i konstantni nadzor austrijskih ljekara nisu u potpunosti uspjeli zaustaviti zloćudnog neprijatelja...

- Ponekad je teško vjerovati da nam se baš uvijek događa ono što je najbolje za nas, ali moramo sebe u to uvjeravati jer nam je lakše podnositi život ako u to vjerujemo - kaže Karahasan.

Kako se nosi sa bolešću, zašto je otkazao terapiju da bi došao u Sarajevo, kako je utješio ljekara, zašto na svoje trenutno stanje gleda kao čovjek, a ne kao pacijent, prvi put govorio je u intervjuu za Faktor.

- Bolest je integralni dio života. Nas ova tehnološka pseudokultura pokušava preseliti u jedan kič svijet čistih stanja, čistih emocija, čistog ne znam čega, a život, Bogu hvala, nije, niti može biti čist u smislu jednostran. Dok ste živi, vi ste u vezi sa svim, u živom čovjeku prisutna je i jabuka i virus i bakterija i voda, i život je miješan, kao i svijet, šaren.

Ne može se osjećati čista sreća. U ljudskoj sreći je uvijek prisutan i strah, ako ništa drugo strah od gubitka te sreće, i pitanje jesam li ja ovoliku sreću stvarno zaslužio, zašto me je zapala. Uvijek je u našem užitku prisutno malo bola. Nemojte, molim vas, zaboraviti da u nekim jezicima, naprimjer u latinskom i njemačkom strast i patnja imaju isto ime passion, odnosno leidenschaft...

Nema čistih emocija, kao što nema ni čistog potpunog zdravlja. Ja mislim da je džogiranje simpotom ozbiljne bolesti. Iz čista mira izići i trčati kroz pejzaž praveći se da oko vas nema ni grmova koji su se upravo okitili cvijećem ili obojili listove, da nema ljudi koji sjede, gledaju vas i pitaju se: "Šta vas je to potjeralo". Znate, ova ideologija zdravlja koja se nama nameće zaista je ozbiljna bolest.

Moj ljekar koji je sjajan čovjek, predan svom poslu, bio je tužan kad mi je saopćio da me "ne može konačno izliječiti, i da mi slijedi novi ciklus neugodnih terapija", ja sam morao njega tješiti. Podsjetio sam ga na to da će nas smrt konačno izliječiti. Tek tada smo potpuno izvan svih, kako se to kaže, stvari koje nas ugrožavaju, a da je život uglavnom odgađanje samrtnog časa. I onda me on pitao najozbiljnije: "To vi mene tješite?" Rekoh, da. Hvala vam, kaže, utješili ste me, i obojica smo se smijali.

Jer naravno, pazite, dok smo živi, nas sve ugrožava. Život je stanje totalne izloženosti. Možda komšijin sin uči vožnju da bi mene pregazio, možda komšinica sadi cvijeće na balkonu da bi vama njena saksija pala na glavu, možda se neki poludjeli virus zaputio iz Egipta, zalutao za Sarajevo baš da nađe vašeg komšiju Idriza. Shvatate me. Život je stanje, potpune maksimalne složenosti. Dok ste živi, može vas svaki belaj stići - govori uglendi književnik, profesor i bh. akademik Dževad Karahasan, a kompletan intervju čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)