ASMIR KUJOVIĆ, DOBITNIK KNJIŽEVNE NAGRADE "25.NOVEMBAR"

Pisci su danas protjerani iz javnog života u BiH

Kultura21.11.19, 22:39h

Pisci su danas protjerani iz javnog života u BiH
Dobitnik, uz posthunog priznanja za Tvrtka Kulenovića, ovogodišnje književne nagrade "25. novembar" koju daje magazin "STAV" je pisac Asmir Kujović. U intervju za ovaj magazin ovaj pisac, koji je trenutno i predsjednik PEN-a BiH govori o svome rukopisu, ali i književnoj i umjetničkoj scenu u BiH

 

Asmir Kujović jedno je od vodećih pjesničkih imena ratne generacije na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni. Rodio se u Novom Pazaru 1973. godine. Diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivao je u brojnim književnim časopisima, a radio je i kao novinar u listovima Slobodna Bosna, BH Dani i Walter. Bio je glavni urednik sarajevskog časopisa za književnost i kulturu Lica. Objavio je knjige pjesama Vojni sanovnik (1997), Zagrobni život (2000) i Nestorov pehar (2019), te roman Ko je zgazio gospođu Mjesec (2002).

 

Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u više antologija, pregleda i panorama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Za roman Ko je zgazio gospođu Mjesec nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. Dobitnik je književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” na manifestaciji “Sandžački književni susreti”. Pojedini tekstovi prevođeni su mu na engleski, francuski, turski, njemački, flamanski, makedonski i slovenski jezik.

 

 

Svi koji su bili partizani, komunisti ili socijalistička elita danas u predmet napada

Knjiga eseja „Historija odbačenih" Jasmina Agića koju je objavio sarajevski izdavač Connectum izazvala je veliko interesovanje javnosti u Bosni i Hercegovini ali i u Srbiji Izašlo je nekoliko ozbiljnih prikaza u tamošnjim medijima, a sarajevsko „Oslobođenje" mu je u svom kulturnom dodatku KUN posvetilo značajan prostor.

 

 

Godine 2005. u Beču objavljeno je dvojezično izdanje njegove knjige izabranih i novih pjesama pod naslovom Das versprochene Land / Obećana zemlja na njemačkom i bosanskom jeziku. Ove godine nagrađen je književnom nagradom “25. novembar” za najbolju knjigu publiciranu u protekloj godini. Za Stav govori o sličnostima i razlikama između Sarajeva i Novog Pazara, o našoj sadašnjoj književnoj sceni, o sonetu i slobodnom stihu, pisanju i odgovornosti, književnim nagradama i “antiratnoj” književnosti…

 

STAV: Rodili ste se u Novom Pazaru, a živite u Sarajevu. Kako izgleda Sarajevo iz novopazarske perspektive? Koliko su ti svjetovi slični?

 

KUJOVIĆ: Ljudi su po mentalitetu zbilja jako slični, samo što to nekom neupućenom možda nije očigledno zbog znatnih razlika u govoru, idiomima. Ista je ta srdačnost, otvorenost, neposrednost kod ljudi, merhamet i sklonost šegi, pa i taj “duh čaršije”. I nije čudo da je oba grada osnovao isti čovjek, Isa-beg Ishaković. Kada sam 1990. došao u Sarajevo da studiram, bio sam zaista opčinjen ovim gradom. U Prištini me je, recimo, užasavala ondašnja podijeljenost na “srpske” i “albanske” kafiće, dok je Sarajevo u tom pogledu bilo duhovno najzdravija sredina u bivšoj Jugoslaviji, možda sve do rata. Ja se sjećam da smo u osnovnoj školi slušali “Zabranjeno pušenje” i mogli smo se identifikovati s tim pjesmama kao da su potekle s novopazarskih ulica. Razumije se da je manji grad u odnosu na prijestolnicu jedne države u izvjesnom smislu i provincijalniji i siroviji, ali u tome je i neki njegov osobeni šarm, kad je riječ o Pazaru. Nažalost, višedecenijska kulturna izolacija tog sandžačkog kraja proizvela je u njemu svakakve anomalije koje je teško iskorijeniti. Možda je Pazar u posljednjih tridesetak godina postao konzervativniji, što se za Sarajevo baš i ne može reći.

 

STAV: Jedno ste od vodećih pjesničkih imena ratne generacije na bosanskohercegovačkoj pjesničkoj sceni. Kakva je ta scena i kako gledate na poeziju koja se ovdje piše u postratnom periodu?

 

KUJOVIĆ: Marko Vešović negdje je rekao da se u Bosni i Hercegovini i danas piše velika poezija i u tome bih se složio s njim, pogotovo kad je riječ o njegovoj poeziji. Ima zaista odličnih pjesnika, mada ima dosta i “isjeckane proze”. Mlađe generacije naginju ka poetičkoj uniformnosti, dok kod ovih nešto starijih ima više razuđenosti, raznoglasja, eksperimentisanja s različitim tradicijama. Mene kao čitaoca, ako ne moram da razmišljam kao neko ko se povremeno bavi i kritikom, obično više zanima jedan izvrstan pjesnik negoli čitava “scena”. Sjećam se da je jednom Nedžad Ibrišimović rekao da ima puno obućara koji prave udobne cipele, ali samo rijetki znaju praviti takve koje su “šimi”. Kao čitalac, što sam stariji, sve se više zanimam isključivo za “šimi”. Scena je, naravno, živa, to se može vidjeti i po periodici i po književnim portalima na internetu, iako je danas teško naći izdavača koji će objaviti pjesničku knjigu, pa nije čudo da mnogi odustaju od poezije. Izostaje i relevantna kritička recepcija, često se dogodi da neka dobra knjiga ne bude ni primijećena, dok se prostor daje drugorazrednim. Nekad se stiče dojam da se smišljeno radi na tome da se razori svaka hijerarhija vrijednosti.

 

STAV: Šta danas znači biti pjesnik? Šta Vam donosi ta “titula”? Društveni status i/ili gomilu budalaština s kojima se morate nositi?

 

KUJOVIĆ: Biti pjesnik danas znači pisati za jedan uži krug ljudi koji se razumiju u poeziju. Po tome su pjesnici, kako je jednom rekla Vislava Šimborska, u naše doba najsličniji filozofima. Ako se sjetimo da su filozofske istine u svetim knjigama saopštene pjesničkim sredstvima, u pripovijestima koje su često alegorije ili parabole, u maksimama koje su duboko metaforične, simbolične, jasno je da je i samo razumijevanje pjesničkog jezika uzvišeno, da nas približava Bogu. Jer Bog se nije objavio ljudima nekim naučnim traktatom, nego porukama koje je izrazio pjesničkim oruđem, tropima. Za mene je biti pjesnik izraz čovjekove težnje da dosegne stupanj onog Adema koji “imenuje sve stvari”. Ako je pjesnikov zadatak da, kako su govorili ruski simbolisti, “idejama da čulni oblik”, da metafizičke istine izrazi preko čulnih slika, onda kroz poeziju svijet samim sobom progovara o samom sebi.

 

Sokrat je kritikovao sofiste zbog toga što su svoje poduke naplaćivali, smatrao je da bi filozofske besjede trebale biti “zekat na znanje”, tako da ni ja nikada od poezije nisam očekivao niti tražio neku materijalnu dobit. Često se sjetim onog Eliotovog stiha “Jer sazdati moram nešto čemu da se radujem”, i zaista, to lično ispunjenje i zadovoljstvo koje čovjek doživi nakon što napiše pjesmu nešto je što se ne može porediti ni sa čim. U mlađim godinama, u periodu dok sam uređivao časopis Lica, bilo je mnogo entuzijasta među mladim pjesnicima koji su ustajali protiv pjesničkog “establišmenta”, premda ja sebe nikad nisam doživljavao kao nekakav establišment, i sjećam se da je tada bilo svakakvih uvreda, polemika, omalovažavanja. S bliskim ljudima i poznanicima koji se ne bave književnošću uglavnom ne razgovaram o poeziji, barem nisam ja taj koji bi u razgovoru zametnuo tu temu. Čak s nelagodom primam pohvale.

 

Ima, naravno, nerazumijevanja kod neukih ljudi, ali se ne osvrćem na to, oguglao sam. Znam da su pjesnici ponekad predmet izrugivanja, ali u posljednjih desetak godina zbilja nisam doživljavao neke neprijatnosti zbog toga što se bavim pjesništvom, to da mi neko na ulici priđe i kaže kako mi pjesme ne valjaju ili slično. Možda i zbog toga što sam u međuvremenu postao bolji pjesnik, ali će prije biti zbog toga što je malo onih koje poezija još zanima. Čuo sam kako u kafečajnicama u Novom Pazaru ljudi koji idu u tekije raspravljaju o alegorijskom značenju neke basne iz Rumijeve Mesnevije, iako među njima ima i šofera, građevinskih radnika i onih koje poezija nikada nije zanimala. Oni čitaju Rumija zato što ga doživljavaju kao svog duhovnog učitelja i on je za njih neprikosnoveni autoritet. Pjesnika koji ozbiljno shvata svoj poziv pisanje mora podsticati i na vlastito duhovno usavršavanje, i to je ono čime poezija vraća za sav trud.

 

STAV: Kako gledate na poziciju naše kulture u odnosu na političke i društvene tokove? Pridaje li se kulturi dovoljno pažnje?

 

KUJOVIĆ: Stanje u kulturi obično je slika stanja u državi, a od svih “kulturnjaka” kod nas poslovično najgore prolaze pisci. Književnost je temelj kulture jednog naroda i jedne države i naravno da pisci negoduju kada se iz tog i inače vrlo skromnog budžeta za kulturu mnogo više sredstava izdvaja za neke sumnjive manifestacije koje nemaju veze s kulturom, poput korida, “dana kosidbe”, “dana šljive” ili lokalnih turbo-folk teferiča. Zbog ukupnog stanja u društvu, pisci su danas često poniženi, marginalizovani, izopšteni iz javnog prostora ili etiketirani kao politički heretici. Još je Šopenhauer govorio o tome kako vlastodršci u piscima, umjetnicima i filozofima vide samo svoje protivnike i rivale. Kultura se mora finansirati iz državnog budžeta, tako je danas i na Zapadu, i političari bi morali imati na umu da je to stvar brige za opšte dobro, za ono što će ostati kao trajna vrijednost u naslijeđe budućim generacijama, a ne vrednovati pojedince i institucije prema kriterijima političke podobnosti ili ideološke pravovjernosti. Za divno čudo, kultura kod nas ipak odolijeva toj konstantnoj proizvodnji mržnje u medijima, koja ide naruku vladajućim elitama. S druge strane, političke podjele odražavaju se na podjele među piscima, a nekada se lični sukobi i animoziteti predstavljaju kao tobožnje ideološke prepirke.

 

Nastavak intervjua može čitati na OVDJE!

 

(DEPO Portal/ak)

 

 

 



Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!