Hrvat, Jugoslaven, komunista, orjunaš, novinar

Jasenovac - kontraverza iznikla na mjestu pakla: Njegovu knjigu spalili su komunisti! Svjedočanstva preživjelog logoraša Đorđa Miliše...

Front14.04.19, 16:02h

Jasenovac - kontraverza iznikla na mjestu pakla: Njegovu knjigu spalili su komunisti! Svjedočanstva preživjelog logoraša Đorđa Miliše...
O svjedočanstvima preživjelog logoraša Đorđa Miliše, ali i zabrani istraživanja Jasenovca u Jugoslaviji novinar DW razgovarao je sa povjesničarom Mariom Kevom koji je napisao predgovor pretiska Milišine knjige iz 2011. godine

 


Izvor: Deutsche Welle
Piše: Siniša Bogdanović

 

Nekadašnji logor smrti nije mjesto tihog komemoriranja žrtava, već arena političke borbe. I ove su godine organizirane dvije komemoracije: jedna državna, a druga prosvjedna koja je upozorila i na relativizaciju ustaštva. Istovremeno znanstvenici iz dokumenata i svjedočenja preživjelih pokušavaju složiti mozaik zločina. 


Jedan od tih malobrojnih sretnika koji su iznijeli živu glavu iz jasenovačke žice je Đorđe Miliša koji je svoja sjećanja na svirepe egzekucije i život u ustaškom logoru objavio odmah po završetku Drugog svjetskog rata u knjizi "U mučilištu-paklu Jasenovac". Ustvrdio je tada da je na tom mjestu umoreno više od 700.000 Židova, Srba, Roma i nepoćudnih Hrvata. Neočekivano, knjigu su spalile komunističke vlasti.


Tko je Miliša?Jure ili Đorđe? Hrvat, Jugoslaven, komunist, orjunaš? Što je od toga bio?


Od svega pomalo. Studirao je pravo i medicinu, a od sredine 20-ih godina profesionalno se bavio novinarstvom. Inače je iz hrvatske obitelji, rođen u Drnišu 1896. godine. Kasnije je bio povezan s Organizacijom jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) pa je promijenio ime u Đorđe. Bio je i komunist. Kad je stvorena Nezavisna država Hrvatska, svi koji su bili nepoćudni režimu bili su jednostavno uhapšeni pa tako i on 1941. godine. U Zagrebu su iz zatvora na Savskoj cesti bili najčešće otpremani u jasenovački logor.

 

mario-kevo-dw


Zna li se službeno objašnjenje njegova zatvaranja?


U njegovim biografskim podacima se ne navodi zašto je zatvoren. Jedna mogućnost je njegova politička opredijeljenost, a druga je ta što je bio novinar. Ako uzmete prethodno razdoblje u kojem je bio orjunaš, novom režimu je bio potpuno nepoželjan. Mnogi su završili u logoru, a on je na njegovu sreću preživio Jasenovac i Staru Gradišku. Umro je 1973. godine.


U samom logoru Jasenovcu je proveo, kažu, 33 dana?


Više vremena je proveo u logoru Stara Gradiška. Nakon tri godine je pušten i vratio se u Zagreb. Poslije završetka Drugog svjetskog rata svi koji su preživjeli Jasenovac gledani su podozrenjem s obzirom da se počeo stvarati mit o najvećem koncentracijskom logoru. Preživjelima je uvijek visio upitnik nad glavom – jesu li surađivali s režimom kad su uspjeli preživjeti takvu strahotu? U svojoj knjizi objavljenoj 1945. godine opisuje mnoge događaje iz Jasenovca, više iz Stare Gradiške. Pitanje je koliko su to objektivni podaci. Naime, dobar dio zapisa prenosi ono što mu je netko rekao.


Zato neki i dovode u pitanje koliko je on toga mogao vidjeti u 33 dana Jasenovca?


Bio je novinar pa pretpostavljam da je imao oko za detalje. Ali rekao sam da je u dobrom dijelu knjige prepričavao što mu je netko rekao, bez mogućnosti provjeravanja odgovara li to istini ili je subjektivno fabuliranje sugovornika. Za to bi trebalo izvesti vrlo opširnu analizu i usporedbu sa sjećanjima preživjelih logoraša.


Postoje navodi i da je sam Miliša surađivao s ustašama i da je bio dijelom uprave. Gdje je njegova pozicija bila?


I sami preživjeli zatočenici koji su ga kritizirali zbog knjige pišu da je Miliša jednostavno pokušao preživjeti. Preživljavanje je, naravno, svojstveno svakom ljudskom biću. A to je značilo i podilaženje logorskoj upravi. Međutim, takvih je slučajeva bilo puno više. Ipak, možda je kao nepoćudan i prijeratnom režimu, režimu za vrijeme rata i poslije rata, bio kritiziran više no što je zaslužio.


Dakle, on je s obzirom na to da je bio pismen, a radi se o ratnim vremenima (1941.-1945.) kada to nije bilo pravilo, radio kao nekakav pisar u logoru?


Da, kao logoraš je pomagao upravi. Znao je čitati i pisati pa su ga koristili gdje su mogli. Takvih slučajeva je bilo dosta. Ako su preživjeli, nakon rata su kritizirani da su surađivali s logorskom upravom. Logoraši koji su preživjeli prozivali su ga, osobito nakon izlaska knjige, da uljepšava sliku logora navodeći događaje poput organiziranja predstava, koncerata… Međutim, sama knjiga je bila zabranjena sudskom odlukom, povučena iz prodaje i spaljena, iako se i nekoliko mjeseci nakon zabrane mogla naći u slobodnoj prodaji. Sud je odlučio da knjiga iskrivljuje istinu o jasenovačkom logoru i zbog napada na vlast nakon Drugog svjetskog rata, jer "širi lažne vijesti koje ugrožavaju narodne interese te vrši tešku povredu morala i poticanja na kriminal".


Kako to da je Miliša izašao iz logora?


Postojalo je nekoliko načina. Osobe koje su bile vezane uz partizanski pokret su bile zamjenjivane za pripadnike ustaškog pokreta. No bilo je i prigoda poput Pavelićevog rođendana, Dana NDH ili Božića u kojima su odabrani zatočenici bili puštani na slobodu. To su samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Broj stradalih se kreće oko 83 tisuće, dok se broj onih koji su dobili odluku o puštanju kreće od 1 do 1,5 tisuće. Najveći dio njih je bio u kontingentu osoba koje su bile zamijenjene. Međutim, treba dodati da su postojale dvije vrste logoraša; oni koji su zatvoreni bez ikakvih dokumenata, dok su drugi imali službenu "odluku o upućivanju na preodgoj u sabirne i radne logore". Tako je bilo slučajeva da su puštani na slobodu kada je kazna izdržana do kraja. Za ustaške vlasti su bili "preodgojeni", ali i dalje pod stalnim nadzorom.


Nameće se pitanje kako su živjeli nakon puštanja; i u NDH, a i u novoj Jugoslaviji.


Mnogi su nakon rata skrivali da su bili u Jasenovcu kako ih ne bi proglasili suradnicima s prethodnim režimom. Znam slučaj čovjeka koji se javio prije petnaestak godina, a nikada nigdje nije bio zaveden kao logoraš o čemu je dao i pisano svjedočanstvo. Naime, bio je rat i nije se imalo što jesti, a on je izašao, pobjegao, tako da su njegovi roditelji stražara podmitili svinjom. Miliša je nakon izlaska iz logora, vrlo vjerojatno, bio nadziran, a kada je došao novi režim, opet je postao nepoćudan. Naime, knjigu je 1945. godine objavio u vlastitoj nakladi, što je bilo vrlo neobično.

 

dorde-milisa-iz-pakla-jasenovca


Pa opet, uz opise zvjerstava, piše o kazalištu, nogometu, knjižnici u logoru. To sada kao argument koriste oni koji tvrde da Jasenovac nije bio logor smrti. Jesu li te pogodnosti bile posebnost Jasenovca u odnosu na druge logore?


Je li to bila praksa u Jasenovcu i Staroj Gradiški? Da. Ali to je bila praksa kad god je bio najavljen neki posjet pa se "friziralo" stanje da bi slika izgledala bolje no što je u stvari i bila. Logoraši su stradavali od bolesti i gladi, ali bilo bi neozbiljno reći da nije bilo likvidacija, što otvara i pitanja broja žrtava. Tako imate one koji tvrde da ih je bilo malo, ali i one koji tvrde da ih je bilo više od milijuna. To se davno trebalo razriješiti, ali s obzirom na sustav koji smo imali do 1990. godine, nije bilo poželjno previše "kopati" po tome.


Sloboda istraživanja tog dijela povijesti nije postojala u Jugoslaviji?


Pa baš i ne. Popise su radile različite institucije 1946., 1950. i 1964. godine. Posljednji popis iz 1964. proveo je Savezni zavod za statistiku, a popisivani su stradali u ratu na području bivše Jugoslavije. Trebalo je doći do onog broja od 1.706.000 stradalih koji je naveden nakon završetka rata, prvenstveno zbog potraživanja reparacija od Njemačke. Popisali su oko 600 tisuća žrtava kao posljedicu njemačkog napada i kolaboracionista, pa se postavilo pitanje gdje je razlika - jesu li nepopisani stradali na drugoj strani? Stoga su rezultati popisa bili službena državna tajna, a prvi put su objavljeni u inozemstvu krajem 80-ih godina. Iz tog popisa je tada nastala tzv. "Plava knjiga" u kojoj je pobrojano oko 59.000 žrtava ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, što, naravno, nije bio i konačan popis. Bilo je onih hrabrijih koji su nešto pokušavali istraživati, a bilo je i onih koji su preuveličavali pa su govorili o 700 tisuća pa i više od milijun žrtava pripisivanih samo logoru u Jasenovcu.


Što se s logorom događalo nakon 1945. godine? Postoje navodi prema kojima je radio i nakon uspostave komunističke vlasti. Je li smisleno istraživati u tom smjeru?


S obzirom da se do 1990. godine tako nešto nije moglo istraživati, smisleno je. Sama ideja se pojavila osamdesetih godina u hrvatskoj emigraciji. No uvijek su popraćena preuveličavanjima ili umanjivanjem onoga što se dogodilo. Istina je da su njemački ratni zarobljenici radili na području jasenovačkog logora. Raščišćavali su ga. Nepobitno je da je nakon proboja logoraša u travnju 1945. ustaški režim pokušao uništiti logorske objekte. Upitno je što je ostalo i što se moglo uopće upotrijebiti. Postoje opisi povjesničara s hrvatske i srpske strane da su neki objekti i dio logorske infrastrukture bili upotrebljivi. Naravno, drugi tvrde da ništa nije bilo sačuvano, neki kažu da je ostalo djelomično očuvano i do tri četvrtine pojedinih logorskih objekata. Međutim, treba reći kako je u nedalekom Sisku postojao logor za ratne zarobljenike, a oni su slani na rad u Jasenovac. Ostaje tek nejasno zašto neki koji su se bavili tom problematikom tvrde da se, nakon rata, radilo tek o radnoj grupi iako i sami navode da je u mjestu Jasenovac postojala zgrada stare Šumarije opasana bodljikavom žicom u kojoj su bili smješteni ratni zarobljenici koji su bili na prisilnom radu u Jasenovcu i njegovoj okolici. Netko bi rekao da miješamo kruške i jabuke.


Je li istina da Josip Broz, doživotni predsjednik Jugoslavije, nikad nije posjetio Spomen-područje Jasenovac?


Neosporna je činjenica kako je obilazio cijelu Jugoslaviju, ali nikada nije posjetio Spomen-područje. To je ostalo misterija. Možemo nagađati da je to zbog preuveličavanja broja žrtava s čime se možda nije slagao, ali jasenovački je mit već zaživio svojim životom. Možda mu nije odgovaralo što se logor nalazio na području Hrvatske. Uzmemo li u obzir pretjerivanja s brojem žrtava (i milijun), što jugoslavenske vlasti nisu demantirale, ali nisu ni dopuštale znanstveno utemeljena istraživanja, jasno je da takav zločin onda nisu mogli počiniti pojedinci… Ostaje činjenica da nikada nije posjetio Jasenovac, ali i da nemamo objašnjenja zašto to nije učinio, iako je za to imao 35 godina vremena.


Dok razgovaramo Židovi, Srbi, Romi, antifašističke i ljudsko pravaške organizacije održavaju u Jasenovcu komemoraciju, odvojenu od državne komemoracije. Mnogi od njih sadašnjem postavu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac zamjeraju da je preblag, da ne prikazuje stvaran karakter Jasenovca.


Ljudi koji prigovaraju obično misle da sve razumiju, a zapravo vjerojatno o tome jako malo znaju. To nas prati desetljećima, pogotovo u kontroverznim temama. Izložbeni postav do 1990. godine bio je, kao što ste rekli, iznimno brutalan. Surađivao sam na aktualnom izložbenom postavu koji je ograničen s nekoliko bitnih stvari. Sva muzejska građa je za vrijeme Domovinskog rata odnesena. Jedno vrijeme se navodno nalazila u privatnoj kući u Dubici pa je navodno premještena u drugu kuću nakon čega je završila u susjednoj BiH, na području RS-a. U suradnji s vašingtonskim Memorijalnim muzejom Holokausta dio tog fundusa je vraćen, iako najvrjedniji dijelovi nisu vraćeni. Oko trećine fundusa nedostaje.


Ali zamjeraju upravo to da nije izložen…


Osim toga, tamo nema previše prostora s obzirom na samo arhitektonsko rješenje muzeja i spomenik Bogdana Bogdanovića. Izložbeni prostor je iznimno mali, pa je stalni izložbeni postav rađen prema suvremenim muzeološkim spoznajama. Stavljen je naglasak upravo na žrtvu, na pojedinca, što se najjednostavnije, s obzirom na spomenuta ograničenja, moglo riješiti multimedijalnim prikazom. Naravno i djelić fundusa je izložen, ali i prijašnje izložbe, kakve god da su bile, izlagale su tek djelić muzejskog fundusa. Dežurnim kritičarima naravno nikada ništa ne odgovara, a s obzirom na ovu podjelu na "ustaše" i "partizane" koja svake godine najčešće prati rano proljeće, uvijek ćete naći nekoga kome neće ništa odgovarati. Međutim, stječe se dojam da je sve drugo bitnije, samo ne odavanje pijeteta osobama koje su tamo stradale.


Dr. Mario Kevo rođen je 1977. godine u Varaždinu. Radio je u JU Spomen-područje Jasenovac i na Hrvatskom institutu za povijest. Između ostalog, u znanstvenom radu bavio se logorskim sustavom u NDH. Danas je pročelnik Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

 

(DW/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!