NA DANAŠNJI DAN/ POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2018)

Kako su Alija i Bakir medijski pripremali osnivanje SDA

Nedjeljni magazin26.05.19, 10:54h

 Kako su Alija i Bakir medijski pripremali osnivanje SDA
Naš suradnik, filmski reditelj, ali i nekadašnji novinar i urednik brojnih bh. medija, Jasmin Duraković piše seriju tekstova koji se bave nedavnom političkom prošlošću BiH (1989-2018) kroz prizmu svog tadašnjeg (i današnjeg) medijskog angažmana. Na današnji dan osnovana je SDA i objavljujemo ponovo nastavak u kojem se bavi vremenom izlaska Alije Izetbegovića iz zatvora 1988.,njegovim prvim medijskim intervjuima koje je objavio tadašnji studentski list „Valter“, u kojem je naš suradnik bio glavni urednik, te samim osnivanjem SDA 1990-te godine u sarajevskom hotelu Holiday Inn
     
Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
 
 
Bila je kasna jesen '89. Radio sam kao urednik u listu „Valter“, pisao o filmu i umjetnosti, ali već tada i o politici. Već sam iza sebe imao velike, zapažene i prenošene  intervjue sa čuvenim intelektualcima toga doba kakvi su bili sociolozi Rudi Supek ili Zagorka Golubović, veliki i kontroverzni YU reditelj Aleksandar Saša Petrović, ali i, recimo,  tada mladi i svjetski relativno nepoznati slovenački filozof Slavoj Žižek. 
 
Novine su se  u to vrijeme prelamale na starim grafičkim presama i znali smo po čitavu noć ostajati u šampariji „Oslobođenja“ (današnji Avaz), radeći na slogu teksta fotografija. Takve jedne noći vidio sam pjesnika Džemaludina Latića za jednim od tih stolova na kojem su se radile novine i časopisi. Nešto ranije izašao je iz zatvora kao dio grupe osuđene za „Islamsku deklaraciju“, pa počeo raditi u vjerskom časopisu „Preporod“. 
 
Prišao sam mu oprezno i krenuo u razgovor sa njim. Pa ga upitao:
 
- Može li neko iz vaše grupe dati intervju za „Valter“. Mi bi najviše voljeli da to bude Alija Izetbegović.
 
Pjesnik me je oprezno saslušao i rekao da će da razmisli o tome. Bio je vrlo nepovjerljiv, što je i razumljivo. Grupa je tek izašla iz zatvora i znao je da se svaki njihov korak prati. Naročito u noćoj smjeni štamparije gdje su se spremale novine za sutrašnji dan i koja je bila puna „debeovaca“, koji su bili uvijek budni i pazili da se nešto subverzivno ne podvali radnom narodu Jugoslavije i BiH.
 
Nakon nekih otprilike  dvadesetak dana u redakciji „Valtera“ na Skenderiji se pojavio Bakir Izetbegović. Izgledao je skrmno i neupadljivo. Sa njim smo razgovarali moj kolega S.K. i ja, bilo je sve dosta konspirativno, ne sjećam se čak ni da smo kafu popili. Imao je svoj prijedlog.
 
- Rano je za Alijin intervju u Bosni, ali beogradska novinarka Nadežda Gaće je uradila intervju za slovenačko „Delo. Ako možete, prenesite to.
 
Tako je i bilo, prenijeli smo taj intervju.  Sjećam se da smo, u nedostaku Alijinih fotografija, u Bakirovom prisustvu uzeli jednu iz neke stare lične karte.
 
Sama ideja da se prenese intervju iz slovenačkih novina bila je razumljiva. U to vrijeme Slovenija je doživljavala svoj vrhunac u umjetničkim i medijskim slobodama (New Slovenishe Kunst, Laibach, Mladina), dok smo, mi okupljeni oko „Valtera“ i studentske organizacije FPN-a Sarajevo, pokušavali to da pratimo. Iza nas je već bila afera privođenja studenta na „informativne razgovore“ i potpisivanje peticije za grupu JBTZ (Janez Janša i ostali) koji su bili uhapšeni tog ljeta kao vođe „slovenačkog proljeća“, što je izazvalo demostracije preko 30 000 ljudi u Ljubljani i velike proteste nečega što se, kao bunt protiv titiostičkog socijalizma, počelo nazivati “borba za civilno društvo“.
 
Praktično, tih mjeseci sve je bilo u raspadu i događaji su se nizali jedan za drugim – Miloševićeva nacionalistička retorika i njeno širenje prema Hrvatskoj i BiH, bunt u Sloveniji, prekid „hrvatske šutnje“ i izlazak nacionalističkih snaga na scenu, te kao vrhunac raspad države na 14. Kongresu Saveza komunista krajem januara '90.
 
U martu '90. imali smo veliki sukob unutar redakcije i tada sam ja imenovan za glavnog i odgovornog urednika. Redakcija je pukla na dva dijela – projugoslavenski i probosanski. Barem smo mi to tako u to vrijeme zvali. 
 
Nova redakcija sa mnom na čelu krenula je ambiciozno u promoviranju novog kursa u kojem je svoj prostor dobila politika Nijaza Durakovića, Muhameda Filipovića, Alije Isakovića,.kao i brojnih drugih bosanskih novinara, intelektualaca i umjetnika Bila su to zlatna vremena „Valtera“, imali smo prodati tiraž preko pedeset hiljada, čemu je najviše kumovao naš feljton „Kako je poginuo Džemal Bijedić“, kao i veliki interes javnost za medijski comeback Adila Zulfikarpašića u BiH i njegovo zagovaranje „bošnjaštva“, koje je naišlo na veliku podršku kod mladih novinara i intelektualaca okupljenih oko omladinskog lista „Naši dani“ i „Valtera“. Ovo je izazvalo šok i konsternaciju kod starih komunističkih struktura, ali i onih okupljenih oko tadašnjeg rektora Nenada Kecmanovića, kao i kod tadašnjih filmskih i muzičkih simbola Sarajeva Emira Kusturice i Neleta Karajlića.
 
U BiH su se tih dana lomila koplja treba li dozvoliti političko organiziranje na nacionalnoj osnovi. Zdravko Grebo i jedan dio tada istaknutih intelektualaca od ugleda u javnosti bio je protiv toga, ali su Nijaz Duraković i Savez komunista BiH počeli da popuštaju pred pristiskom javnosti i događajima na prostoru Jugoslavije. Raspad komunizama, izgledalo je, ne može se zaustaviti. Mada su u BiH svi još uvijek vjerovali u Jugoslaviju.
 
U takvoj uzavreloj političkoj atmosferi ponovo su se javili iz Alijine grupe. Kontakti su ovogaj puta išli preko Bakira Tanovića, reditelja i direktora „Bosna filma“, u kojem sam već radio na filmskim projektima, te Muhameda Čengića, poslovnog čovjeka i kasnije jednog od prvih aktivista koji su radili na stvaranju SDA.
 
Tako je dogovoren veliki intervju sa Alijom. Imao je još jedan nastup na Omladinskom programu kod Senada Pećanina, ali ovaj  veliki intervju u „Valteru“ trebao je biti njegovo programsko otvaranje prema bosanskohercegovačkoj javnosti. Sam intervju započeo je riječima/ molitvom „Bismillahir Rahmanir Rahim“, što smo ostavili kao pravo onoga ko govori na slobodu svog izražavanja.
 
Intervju smo radili novinarka Medina Delalić i ja u kancelarijama predstavništva slovenačke „Lesnine“,  kod današnje zgrade poznate pod nadimkom „Viza za budućnost“. Ostala je jedna fotografija sa tog susreta. Alija u košulji, na stolu keks „Apetit“, dok sam ja u „šangajkama“. Takvo bilo vrijeme.
 
Alija je, uz nadnaslov „Ekskluzivno“, izašao na naslovnoj stranici „Valtera“ u aprilu '90. Izazvao je veliki interes, kako javnosti, tako i obavještajnih službi. Tiraž je skočio ali i briga Službe državne bezjednosti za nas. Nekoliko godina kasnije imao sam priliku da slušam sve svoje razgovore vođene iz tadašnjeg Studenskog doma u Radićevoj i Muhameda Čengića dok smo dogovarali ovaj intervju.
 
Polovinom maja ponovo me je, negdje kod hotela Beograd (današnja Bosnia), sreo Bakir. Veli:
 
- Osnivamo stranku 26. maja u Hollyday Inn-u, pa bi babo volio da dođeš!
 
Tog 26. maja otišao sam u čuveni sarajevski hotel sa novinarkom Vesnom Mališić. Ona je u to vrijeme radila velike novinarske priče za beogradsku „Dugu“, a mi smo se znali preko afere „informativni razgovorina na FPN-u“, koju je prva lansirala na tadašnje jugoslavensko medijsko tržište. Sada je došla u Sarajevo da pravi priču o osnivanju prve nacionalne stranke u BiH.
 
Na kongresu stranke koja je taj dan dobila ime SDA bili smo preko dva sata.  Alija je izabran za prvog predsjednika, dok je pored njega bio i Adil Zulfikarpašić. Izgledali su kao „dream team“ za tadašnje muslimanske mase željne demorkatskih promjena.
 
Novinarka „Duge“ i ja smo nakon kongresa otišli do Doma pisaca u Kranjčevićevoj, tada omiljenog mjesta sarajevskih pisaca i intelektualaca.
 
Tamo su već sjedili profesori Zdravko Grebo i Gajo Sekulić i pisci Abdulah Sidran i Radovan Karadžić. Vruća tema je, dabome, bilo osnivanje SDA nekoliko stotina metara dalje. Grebo i Sekulić, kao građanski intelektualci, bili su protiv toga, ali im je jasno bilo da se stvara nova politička realnost u BiH. Sidran je zabrinuto klimao glavom, ne sjećam se da li je pio. 
 
"Pjesnik" Radovan Karadžić je bio kategorički protiv:
 
- Za mene je neprihvatljivo da se ljudi organiziraju na nacionalnoj osnovi. Ja, kao kosmopolita, to nikada neću prihvatiti.
 
U to vrijeme on je bio aktivsta nekog Pokreta zelenih pri Pravnom fakultetu i žestoko je branio ove svoje stavove. Meni je, vjerujem i drugima prisutnim, samo u trenutku daljnje rasprave zaparala uši jedna njegova konstatacija:
 
- Ne bi bilo dobro da na čelu bosanskih Srba bude Nenad Kecmanović.
 
Pitao sam se zašto ga to ga brine, kad svakako ima anacionalne poglede na zbilju oko sebe.
 
Odgovor na ovo pitanje dobili smo samo mjesec dana kasnije na osnivačkoj Skupštini SDS-a u sarajevskom Domu mladih.
 
I na taj skup sam, kao urednik „Valtera“,  imao poziv. Od Vladimira Srebrova, pjesnika za kojeg smo svi mislili da će upravo on biti taj - čovjek na čelu stranke bosanskih Srba.
 
 
 
(DEPO Portal/ak)
 


Komentari - Ukupno 23

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još