NEDŽAD S. HADŽIMUSIĆ/ sjaj i bijeda polusvijeta

Oni su ljudi budućnosti: Falange kvazi obrazovanih debila svuda oko nas... Ali nada umire zadnja...


25.03.18, 13:50h

 

 

www,prometej.ba

 

U onom životu, negdje s početka osamdesetih, na diplomatskom zadatku u Stockholmu ispred bivše SFRJ, sasvim slučajno sam bio počašćen druženjem, potom prijateljstvom koji su, evo dokaza, ostavili značajne otiske do dan danas. Dakle, na rutinskom kraju tog i tog radnog dana, po običaju svratim do mog tržnog centra u otmjenom Gardet kvartu (nedaleko od glasovitog Svenska Filminstitutet), sa ciljem da pokupujem svašta-nešto, namirim kuću. Plus, da usput skoknem u tamo nagodan poštanski ured i pošaljem rukom ispisane novogodišnje čestitke - o tempora, o mores (!).


Da ubijem vrijeme čekajući u redu, lagano se uključim u konverzaciju na francuskom između dvije dame ispred mene. Vidi se odmah, rođene Francuskinje, koje razmjenjuju zajedljive, ali 100 posto benigne i duhovite opaske o ‘preozbilljnim Skandinavcima’. Obadvije se ono baš obraduju još jednom frankofoncu na hladnom Sjeveru. Da skratim, odemo poslije na uneflûte de champagne, to francusko piće-razgovorušu bez premca.


Glatko krene uzajamno upoznavanje na trilateralno zadovoljstvo. Kao ponosne patriotkinje posebno su ih dojmili moji utisci iz ranijeg života i rada u Parizu, te podatak da je i moj sin jednakopravni Francuz po rođenju, noblesse oblige(!). Time su se u potpunosti stekli uslovi za neoročeno prijateljstvo i kredibilnu aplikaciju za naredna, manje-više redovna druženja utroje – uz adekvatno piće i raznorazne delicije, naravno.

 

Kada su pohlepa, krdo i zločin pušteni s lanca i unaprijed blagosloveni kao avangarda i oprošteni svih grijeha od strane dežurnih dostojanstvenika dotičnog klera


Iako obadvije u poznim godinama, izuzetno obrazovane i sa neprocjenjivim životnim iskustvom, te švedske Francuskinje bile su prave pravcate dame, vjerujte mi na riječ. Osim što su zadržale sav šarm, eleganciju i britak duh svojstven tom velikom narodu. Kad su još čule da sam nekad branio i odbranio onu ‘disertaciju’ o književnom djelu i filozofiji njihovog zemljaka Alberta Camusa (iz moje prethodne kolumne objavljene na ovom portalu, pa dalje), naši razgovori su dobili novi tonalitet, širinu, dubinu.


Bio sam više nego počašćen njihovim komentarima, glasnim razmišljanjem o vrijednostima i smislu života, kao i nepatvorenom željom da ih podijele sa tada preko dva puta mlađim ‘kolegom-strancem’ u Stockholmu. Tako smo postupno, pored ostalih književničkih i filozofskih gromada, došli i do Camusovog starijeg brata po peru kao oružju - do nadasve oštrookog i vidovitog Fridricha Nietzschea sa njegovim Zaratustrom, koji se nadalje uglavnom pogrešno čita. Ali, nakon onog što slijedi u drugom dijelu ovog teksta, o tom štivu možemo više nekom drugom prigodom.


Da ne izgubimo nit ove priče, misli se na ‘pero kao oružje’ kontra ovozemaljskog ZLA koje cvjeta u vremenima najcrnjih konvulzija čovječanstva, kada prevagu odnese zakon krvi i tla. Drugim riječima, kada su pohlepa, krdo i zločin pušteni s lanca i unaprijed blagosloveni kao avangarda i oprošteni svih grijeha od strane dežurnih dostojanstvenika dotičnog klera. Dapače, nema nikakvih problema, ako je to učinjeno u ime opstojnosti, jednakopravnosti ili supremacije ‘našeg naroda/nacije, naših vrijednosti, naše rase’.


Moje rečene sagovornice u Stockholmu poznavale su izbliza vremena uspona naci-fašizma u predvečerje Drugog svjetskog rata, a potom i ostalo kao učesnice pokreta otpora u Blitzkriegom neslavno okupiranoj Francuskoj. Logično, dale su nula bodova onoj ciničnoj anatemi never again ili prevedeno - ‘da se nikad i nikome ne ponovi’, toj, kako su je krstile, pustoj onomatopeji za naivne i budale - sve dok se non-stop ratuje i stradaju nečiji očevi, majke i djeca širom planete između dvije, i/ili u uoči nove svjetske reprize. Uglavnom su podržale svjetonazor i kasnije potvrđena crna predskazanja Nietzschea, što je objašnjivo jer je isti bio notorno zadivljen i slab prema Francuzima i Francuskinjama.

 

Sljedećih 20 posto čini najgora sorta mediokriteta, onih formalno obrazovanih hulja i spretnih medolino-uvlakača koja je primarno odgovorna za promicanje pogrešnih lidera i vlasti koje obavezno vode u izdaju, nazadak i propast


Budimo realni, to kod njega nije važilo za ostatak Europljana!


Evo kako su matematički precizno definisale Nietzscheov pojam Übermensch (Nadčovjek) koji su brutalno pokrali i vulgarizirali klasični i moderni nacisti: „Uzmimo da čovječanstvo čini 100 ljudi oba roda. Njih 70 posto su oni dobri, ali ubogi radnici, seljaci i poštena inteligencija 'koji bi (duga je priča) imali ponosa da nemaju trbuha'. Oni prate svakoga ko je nalik na vođu u nešto bolji život. Sljedećih 20 posto čini najgora sorta mediokriteta, onih formalno obrazovanih hulja i spretnih medolino-uvlakača koja je primarno odgovorna za promicanje pogrešnih lidera i vlasti koje obavezno vode u izdaju, nazadak i propast. Treću, najmalobrojniju grupu, ostatak od 10 posto čini istinska elita. Ova treća, oduvijek stanuje i prepoznaje se u pametnim, prosperitetnim društvima znanja, koja po definiciji ulažu u nauku, podupiru umjetnost i kao zjenicu oka čuvaju vladavinu prava“.


Istina, u svom vjerovatno najboljem i najprovokativnijem djelu (‘S one strane dobra i zla’), Fridrich Nietzsche upozorava kako ništa neće potrajati do prekosutra, sem jedne vrste ljudi - ‘neizlječivih mediokriteta’. U cilju ekonomičnosti postupka, ovdje slijedi obazrivo aktualizirana parafraza merituma rečene neumoljive presude tog majstora pera, pjesnika, klasičnog filologa i filozofa s kraja 19. stolječa.


Da ne bude zabune, podsjetimo se da zasluge za post-mortem ‘kreativno’ objavljivanje i isčitavanje djela rođenog brata pripadaju njegovoj sestri Elisabeth F. Nietzsche, svojevremeno prononsiranoj simpatizerki Adolfa Hitlera - detalje ima Wikipedia.


Konzekventno, prevelikog Nietzschea, bez pardona svojataju falange kvazi obrazovanih debila nacističke, odnosno neonacistčke provenijencije - kako nekad u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, tako i horde njihovih zombija danas. Zahvaljujući globaliziranim medijima, to sa zebnjom gledamo uživo. Svakodnevno.

 

U plemenitom narodu, u urbanim sredinama, kod nekorumpiranih i časnih ljudi u provinciji, ali i među nepatvorenim seljacima, još uvijek postoji više relativne otmjenosti u ukusu i takta u poštovanju, za razliku od onih koji trajno pripadaju polusvijetu duha


Naravno, radi se o istim, gore pomenutim mediokritetima kojima je more jedva ‘do koljena’. Kakogod, samo takvi-i-njima-slični, tvrdi Nietzsche, imaju izgleda da nastave i umnože svoju vrstu - oni su ljudi budućnosti, jedini koji će preživjeti. Prepoznaju se neopozivo po prostoti koja odjednom iz njih probija poput prljave vode, kad se pronese kakva sveta posuda, knjiga ili relikvija sa znacima velike sudbine…


Pa kaže: ‘…Možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču i opipavaju…’


Ako je to uopće neka utjeha, Nietzsche je opet po tisuću puta u pravu kada istovremeno tvrdi da u plemenitom narodu, u urbanim sredinama, kod nekorumpiranih i časnih ljudi u provinciji, ali i među nepatvorenim seljacima, još uvijek postoji više relativne otmjenosti u ukusu i takta u poštovanju, za razliku od onih koji trajno pripadaju polusvijetu duha…’ Zbog tih i takvih, u ovoj čudesnoj i prenapaćenoj balkanskoj zemlji, nada umire zadnja.


Vidimo se u oktobru.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!