Kolumna Borisa Dežulovića koja je razljutila premijera KS

Kako je wunderkinđe Konaković obesmislio cijeli koncept bh. države: Da ga je*eš, to nisu radile ni Srbija ni Hrvatska!

Front12.01.18, 08:21h

Kako je wunderkinđe Konaković obesmislio cijeli koncept bh. države: Da ga je*eš, to nisu radile ni Srbija ni Hrvatska!
Dirljiva je duboka briga Elmedina Konakovića za optužene heroje, toliko duboka da nije siromah ni primijetio na njenu dnu golemu logičku rupu, portal u zonu sumraka

 

Prenosimo kolumnu Borisa Dežulovića, koja je pod naslovom 'Wunderkinđe Dino Konaković' objavljena u Oslobođenju 27. decembra 2017. godine, a na koju je u Facebook statusu reagovao Elmedin Konaković, premijer Kantona Sarajevo.

 

Piše: Boris Dežulović (Oslobođenje)



Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

 

Elem, na sudu se razveli Mujo i Fata, pa na kraju brakorazvodne parnice riječ uzeo gospodin sudac: “Uzevši sve u obzir, imajući u vidu Fatin socijalni status i Mujino imovinsko stanje, ovaj sud je odlučio da gospođi Fati dodijeli mjesečnu alimentaciju u iznosu od pet stotina konvertibilnih maraka!” “Svaka čast, časni sude!”, ustao je iz klupe Mujo i iskreno zadivljen zapljeskao sucu. “Evo, ako treba, i ja ću da dodam nešto!”

 

Kao, eto, da sam Muju čuo, kad sam čuo premijera Kantona Sarajevo Elmedina Dinu Konakovića, gdje ustaje i plješće u sudnici duboko udivljen žrtvom bosanskohercegovačkih branilaca, hapšenih, tuženih, zatvaranih i suđenih zbog ratnih zločina, poput onih trinaest pripadnika jedinice Akrepi uhapšenih nekidan zbog ratnih zločina i ubojstava srpskih civila u Bradini kraj Konjica, ili šestorice veterana Armije BiH iz Ilijaša i Kaknja, privedenih zbog pokolja srpskih civila u Čemernom. Ili one trojice iz Mostara, nedavno pred Sudom BiH osuđene zbog zločina nad hrvatskim zarobljenicima i civilima.

 

“Ovaj sud je odlučio da su Ibrahim Demirović, Enes Ćurić i Habib Čopelj krivi za zločine nad hrvatskim civilima u logoru Potoci kraj Mostara”, rekao je nedavno sudija Suda BiH Staniša Gluhajić, a premijer Kantona Sarajevo ustao iz klupe i iskreno zadivljen zapljeskao. “Svaka čast, evo ako treba i ja ću da dodam nešto!”, otelo se zadivljenom Konakoviću, nakon čega je zavukao ruku u budžet Kantona za 2018. godinu, i izvukao tri stotine hiljada konvertibilnih maraka za troškove obrane narodnih heroja iz Armije BiH.

 

“Dvadeset pet godina nakon početka agresije na BiH, Međunarodni sud u Haagu donosi presude kojima potvrđuje da su na prostoru naše domovine zločinci kovali planove o nestanku jednog cijelog naroda, da se desio genocid i udruženi zločinački poduhvat”, kaže kantonalni premijer. “U sjeni takve scene, mirno i dostojanstveno, svoju bitku opet biju najhrabriji sinovi ove zemlje. Optuženi su pravi heroji za nepostojeće ratne zločine i komandnu odgovornost. Procesi koji bi valjda trebali pokazati da su isti kao oni koji su došli iz susjednih zemalja da nas protjeraju sa ognjišta. U tim političkim ratovima zaboravljeni su naši heroji, pa se sami brane od novih agresija. Skoro da nikakvu pomoć od države koju su odbranili nemaju”, podsjeća Dino Konaković, pa na koncu svečano objavljuje: “Kanton Sarajevo će ove godine pomoći heroje u toj borbi. Planirana su ozbiljna sredstva u budžetu za plaćanje advokata i odbrane.”

 

Dirljiva je duboka briga Elmedina Konakovića za optužene heroje, toliko duboka da nije siromah ni primijetio na njenu dnu golemu logičku rupu, portal u zonu sumraka u kojoj se na koncu neće i sâm zateći “isti kao oni koji su došli iz susjednih zemalja da nas protjeraju sa ognjišta”, već i još gori. Kako? Eh, kako.

 

Jesu li, naime, ona trojica iz Mostara osuđena pred Međunarodnim sudom u Haagu ili pred Sudom Bosne i Hercegovine, sudi li onoj šestorici iz Ilijaša i trinaestorici iz Konjica Haški sud ili Sud BiH? Važno je to pitanje, nije svejedno, jer za razliku od Haškog tribunala Sud BiH i Tužilaštvo BiH su – baš kao i Kanton Sarajevo, kojega je Konaković premijer - institucije Bosne i Hercegovine, iste dakle one “države koju su odbranili” Konakovićevi “najhrabriji sinovi”. Da se tim “najhrabrijim sinovima” sudi u Haagu, Konakovićeva gesta bila bi najmanje jednako skandalozna i jednako kretenska, ali bi imala barem neke patriotske logike, iste one kojom su svojim “najhrabrijim sinovima” - a Konakovićevim “ratnim zločincima, ubicama i silovateljima” - sve ove godine iz budžeta, novcem poreznih obveznika, haške advokate plaćale Srbija i Hrvatska. Konakoviću, međutim, nije dovoljno da bude isti kao oni: on iz budžeta, novcem poreznih obveznika, plaća advokate “herojima” tuženima i suđenima pred vlastitim, domaćim, bosanskohercegovačkim sudom!

 

To, da ga jebeš, nisu radile ni Srbija ni Hrvatska: da obranu svojih “heroja” optuženih za ratne zločine plaćaju istim parama – parama poreznih obveznika - kojima im plaćaju i tužitelje i suce. Onog trenutka, naime, kad jedna državna institucija – u ovom slučaju Vlada Kantona Sarajevo - postane službeni sponzor advokature zločina procesuiranog pred sudom te iste države, obesmišljava se cijeli koncept bosanskohercegovačke države, ili barem one za kakvu se deklarativno ginulo.

 

Elmedinu Konakoviću valja pojasniti načelo pravne države, što će biti razmjerno lako, jer nije riječ samo o bivšem košarkašu koji razumije koncept obrane, već i o wunderkinđetu koji je cijele godine fakulteta polagao u hefti. Dakle: kad tužilaštvo nekoga tuži – džepara iz tramvaja, kriminalca koji je popalio državne rezerve ili ratnog zločinca što je poubijao cijelu mahalu ljudi – to pred sud ide pod egidom “Bosna i Hercegovina protiv optuženog Toga i Toga”. Zato Država plaća tužilaštvo, a advokata plaća osumnjičeni Taj i Taj.

 

Nije neuobičajeno financijski pomoći obranu, ne kažem, ali jest da to radi institucija iste Države koja plaća tužilaštvo: u tom se slučaju, naime, Država – u institucionalnoj formi Kantona – ne kvalificira više samo kao obrana osumnjičenih, već kao tužilaštvo za žrtve. Konakovićevim potezom, ukratko, Vlada Kantona Sarajevo se ispostavlja kao Kantonalno tužilaštvo s optužnicom protiv srpskih civila pobijenih u Bradini i Čemernom, ili hrvatskih civila u logoru u Potocima.

 

Što dalje implicira – znam da je za Konakovića odveć lako, pa ću pokušati zakomplicirati – da će, ukoliko, osumnjičeni pripadnici Armije BiH pred Sudom BiH budu proglašeni krivima, oni pred Konakovićevim “historijskim sudom” biti ne samo nedužni, već će tek tada biti ovjereni heroji sa certifikatom. A Elmedin Konaković i Vlada Kantona Sarajevo “pokazati da su isti kao oni koji su došli iz susjednih zemalja da nas protjeraju sa ognjišta”. Zapravo, rekoh, još i gori: Hrvatska i Srbija barem nisu formalno sudile logorašima iz Dretelja i ubijenima u Srebrenici.

 

Elem, na početku procesa protiv šestorice pripadnika Armije BiH riječ uzeo državni tužilac: “Navedena lica se sumnjiče da su 10. juna 1992. u napadu na selo Čemerno u općini Ilijaš, naseljeno srpskim stanovništvom, ubili trideset osoba, većinom civila, među kojima je bilo deset žena.” “Svaka čast!”, iskreno zadivljen ustao tada iz klupe premijer Dino. “Evo, ako treba, i ja ću da dodam nešto!”

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!