inventura života za 'globus'

Igor Mandić u 'predsmrtnom' intervjuu: 'Želio sam ući u Partiju, želio sam biti kao Tito, ali...'

Nedjeljni magazin27.11.17, 20:00h

Igor Mandić u 'predsmrtnom' intervjuu: 'Želio sam ući u Partiju, želio sam biti kao Tito, ali...'
Kad sam izgubio kćer, tukao sam glavom o pod. To je sve što sam mogao. Onda sam se sabrao i napisao pedeset stranica o tome. Izbor slobodne smrti jedini je slobodni čin u ovom bijednom slučajnom životu u koji smo bačeni, kaže Igor Mandić

 

Autor: Boris Vlašić

 

Igor Mandić napisao je svoju posljednju knjigu. Tako on tvrdi iako je u to teško vjerovati jer on živi pišući. U “Predsmrtnom dnevniku” niz je tekstova, neki su već bili objavljeni, neki su napisani baš za ovu priliku. Kaže da je na knjizi radio dvije godine. Možda i tri. Vrijeme mu nije važno. Sada čeka smrt. Tako tvrdi.

 

U razgovoru za Globus opisuje svoj život, želju da bude član Partije, zašto prezire HDZ i kakav je njegov odnos prema nacionalnom. Nakon razgovora o kćeri koju su supruga Slavica i on izgubili 2004. godine, završio je intervju. Rekao je da sam ga sve pitao.

 

Što niste napisali?

 

- Oporuku.

 

A u književnom smislu?

 

- Potrošio sam mnogo slova i namrčio dosta papira te objavio tu gomilu knjiga od kojih smatram da je većina makulatura, otpadni materijal. U stvari, griješim. Dogodi mi se često da mi na nekim okupljanjima, nakon razgovora, prilaze ljudi donoseći moje stare knjige od kojih sam se ionako davno odalečio misleći da nikome ne koriste. I onda se čudim, kako smijem biti tako bezobrazan prema vlastitim čitateljima kada moje knjige nekome ipak trebaju. Kad ti netko donese knjige iz sedamdesete, osamdesete na naknadni potpis, onda razuvjerim samoga sebe jer te knjige ipak nekome trebaju. Osim mojim kolegama kritičarima.

 

To ima smisla, knjige imaju vlastiti život.

 

- Da, nadživljuju čovjeka.

 

Što ste doista htjeli pisati?

 

- Intelektualno kritičku prozu, od svojih prvih poteza perom. Jedan kritički pogled na svijet. Već kao mladić u pubertetu htio sam pisati takve stvari kao oblik izražavanja. Nisam htio pisati pjesme, prozu, nisam htio poeziju, takozvanu beletristiku. Pogriješio sam.

 

Zašto to mislite?

 

- Zato što je danas najminorniji pisac pjesmica puno važniji od bilo kojega pisaca intelektualne proze. Nema nas, nas brišu!

 

Pa što, to su pravila igre koja su zadana od početka…

 

- Ne, nisu u svijetu. Uzmite velike rječnike, talijanske, francuske i tamo su pisci intelektualne proze jednako važni kao pripovjedači. Istina, sa šesnaest godina nisam znao raditi tu razliku, tek sada kada sam prestario, utrošio život u jednu vrstu pisanja koja vječito ostaje na rubu, kao fusnota. Kada sam počeo kao književni kritičar, nisam ni znao da ću se pretvoriti u fusnotu književnosti, u fusnotu književne povijesti. Ali, ni kao fusnotu te ne uvažavaju.

 

Zašto to govorite?

 

- Pa, kada moji kolege kritičari danas, dok sam još živ, rade preglede književnosti, a u devedeset posto slučajeva propuštaju moje tekstove, ne obaziru se na njih, ne navode u bibliografijama pojedinih autora, to je vrsta prezira književnih kritičara koji jedni druge ubijaju i pobijaju, pokapaju za vrijeme života.

 

Pa, dobro, to ste htjeli.

 

- Ne, nisam.

 

Ostatak intervjua čitajte OVDJE

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)


DEPO
KOMENTARI