PRIČA IZ SARAJEVSKE PROŠLOSTI (VIII)

Kako je u zatvoru 'pakovano' Aliji Izetbegoviću, Bičakčiću i grupi, a Džemaludinu Latiću podmetnuto lažno pismo?!

Nedjeljni magazin14.07.17, 15:16h

Kako je u zatvoru 'pakovano' Aliji Izetbegoviću, Bičakčiću i grupi, a Džemaludinu Latiću podmetnuto lažno pismo?!
Na kraju, nisam bio ljut na sistem, sve što mi se dešavalo bila je volja pojedinaca, manje-više bilo je to ljudsko smeće koje su zapali zakon i moć da odlučuju o ljudskim sudbinama i životima

 

U posljednjem nastavku "Priča iz sarajevske prošlosti" autor secira zbivanja '80-tih godina prošlog vijeka, hapšenja Alije Izetbegovića i grupe okupljene oko "Islamske deklaracije" te "pakovanja" cijelog slučaja u zatvoru, ali i svog konačnog izlaska na slobodu bez ikada do kraja razjašnjene optužnice... 

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 

Vrijeme je sporo proticalo, a onda u martu 1983. čitam u Oslobođenju uhapšen Alija Izetbegović i grupa muslimanskih intelektualaca. Kako sam se samo ismijao tekstu. Sve je počinjalo i završavalo na Islamskoj deklaraciji, koja je već sama po sebi bila bezveze. Kao što sam u početku napisao, Tito je znao za deklaraciju, nije je procijenio kao društveno opasnu i Izetbegovića niko nije dirao, niti je smio dirati.


Šta više, Josip broz Tito, kao stari, iskusni i provjereni političar, deklaraciju je iskoristio u veoma korisne svrhe. Naime, na osnovi te deklaracije Džemal Bijedić je veoma često, kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odlazio u arapske zemlje i na konto te Alijine deklaracije po povratku za sobom „vukao“ tankere nafte koje niko nikada nije platio. Pozvao sam Nusreta Babovića i pokazao mu tekst. I on se nasmijao i rekao - bit će teferiča u sudu.
 
(...)
    

Narednih dana svi tekstovi vezani za slučaj Izetbegović bili su isijecani iz Oslobođenja, što mi je bio znak da neko još vjeruje da ja s tom grupom imam neku poveznicu. Čista glupost. Rekao sam Baboviću da od ovih jedino znam za Izetbegovića i Edhema Bičakčića i dodao da će ih sud poderati kao nikoga do sada. I tako je bilo. Sudili su ih baš ni za šta.

    

alija-izetbegovic-depo
Rekao sam Baboviću da od ovih jedino znam za Izetbegovića i Edhema Bičakčića i dodao da će ih sud poderati kao nikoga do sada. I tako je bilo. Sudili su ih baš ni za šta
edhem-bicakcic

Izetbegovića su smjestili u ćeliju 68 preko puta nas, takozvana bolesnička soba. Mogla se vidjeti iz naše ćelije kroz rupicu na štoku. Neko je baš u te svrhe, „špijunažu“ hodnika, čošak vrata istrugao i kroz tu rupicu mogle su se vidjeti ćelije preko puta.

    
Nekoliko dana nakon hapšenja „mladih muslimana“ začula se strahovita vriska neke žene u po bijela dana. U prvi momenat pomislili smo da se marišu kurave ispod nas u prekršajnom odjeljenju, ali ne. Bila je to jedna od uhapšenih, Đula Bičakčić ili Melika Salihbegović. Kroz vrisku su se mogle razaznati i riječi „.... pustite me... hoću kući... hoću svojoj djeci... pustite meeee...“. Bilo je jasno da je „pukla“.


Uskoro su je smirili, da li injekcijama ili nekim  lijekovima, uglavnom sve je brzo utihnulo. U pritvorskom zraku osjetilo se da svi u pritvoru razmišljaju o ovoj Izetbegovićevoj grupi. Imali smo malo informacija jer su zbog mene, a to je bila i praksa ako se sumnja u povezanost, sve tekstove o ovoj grupi izrezivali iz novina.

 

A onda se desilo nešto neočekivano. Stražar je otvorio vrata i prozvao Safeta Demirovskog da pokupi sve svoje stvari i da krene za njim. Pomislio sam da ide kući, ali je stražar odmah rekao da ide u drugu ćeliju – premještaj. No, najprije je Safet odveden do načelnika na instrukcije kod Ratka Lalovića.

 

Sve mi je bilo jasno, Safeta Demirovskog su Latiću namjestili da ga nešto šmekne. Pitao sam Safeta otvoreno, bili smo dobri i nije bilo nekog ustručavanja; da li je za nešto šmeknuo Džemaludina Latića?


Par dana smo nagađali gdje bi Safet Demirovski mogao biti premješten, nekako smo bili navikli jedni na druge i nerado se ide iz takve sredine, gdje se uspostave poprilični međuljudski odnosi. Možda nekih sedam-osam dana nakon što je Safet otišao, pojavio se na vratima ćelije i rekao da su ga ponovo vratili. Molio načelnika  i kao vratio ga. Bilo mi je to sumnjivo, jer se to ne radi u pritvorskoj jedinici. Nešto nije bilo u redu. Pitao sam ga gdje je bio i kod koga u ćeliji. U početku se nećkao, a onda mi reče da je bio u ćeliji sa Džemaludinom Latićem. Do tada je Latić bio sam.


Sve mi je bilo jasno, Safeta Demirovskog su Latiću namjestili da ga nešto šmekne. Pitao sam Safeta otvoreno, bili smo dobri i nije bilo nekog ustručavanja; da li je za nešto šmeknuo Džemaludina Latića?  Najprije se trznuo, pogledao me blijedo i nekako smušeno, vidjelo se da laže, rekao da nije. Imao je Safet sina i zakleh ga u sina da mi kaže, hladno mi je rekao da ga u vezi s tim ne kunem djetetom.

    

dzemaludin-latic
U tom tekstu se oglasio Okružni sud ili tužiteljstvo i priopćio javnosti da su kod Džemaludina Latića našli pismo koje je bilo namijenjeno jednoj od pritvorenica, Đuli ili Meliki. U pismu je kao pisalo „Bacili smo Jugu na koljena ....“ i slične gluposti. Znao sam da je to djelo Safeta Demirovskog

Sutradan su me vodili advokatu ili sam imao posjetu, ne sjećam se tačno. Po povratku stražar Rade, koji me sprovodio, kad  smo naišli pored njegovog radnog stola u hodniku četvrtog kata, zgrabi Oslobođenje sa stola i upita me hoću li novine, on ih je ionako pročitao. Uzeo sam novine, ni sam nisam znao zašto, imali smo Oslobođenje u ćeliji. Čim sam ušao počeo sam da prevrćem listove Oslobođenja i primijetim da u tom primjerku nisu izrezali tekst o postupku u slučaju Izetbegovića i njegove grupe.


U tom tekstu se oglasio Okružni sud ili tužiteljstvo i priopćio javnosti da su kod Džemaludina Latića našli pismo koje je bilo namijenjeno jednoj od pritvorenica, Đuli ili Meliki. U pismu je kao pisalo „Bacili smo Jugu na koljena ....“ i slične gluposti. Znao sam da je to djelo Safeta Demirovskog. Nisam ga htio prozvati pred ostalim pritvorenicima, svi bi shvatili da je šmeker i odnosi bi se promijenili. Pozvao sam ga u ugao ćelije i upitao je li on provalio Latića. Priznao mi je da jeste i ispričao da su Latića pozvali na sud, a njegov zadatak je bio da pretraži kompletnu ćeliju Džemaludina Latića i da sve što je sumnjivo prijavi načelniku, a to pismo je kao našao u krevetu ispod madraca. Tako je učinio, a za protuuslugu su mu obećali neke zatvorske benificije i možda blažu kaznu, a i povratak u našu ćeliju.

    
Bilo mi je jasno, a to sam od samog početka znao da, protiv Izetbegovića i ostalih nemaju čvrste dokaze. Smijao sam se jednoj otežavajućoj okolnosti za nekog hodžu iz Alijine grupe kojem su na teret stavili to što nije dozvolio na dženazi vijenac , rekavši „... nosite to granje odatle...“. Baš sam se ismijao. Međutim ovo Latićevo, ili ko zna čije pismo, što je objavljeno u Oslobođenju, imalo je veoma ozbiljne otežavajuće okolnosti, javnost je sigurno bila uznemirena, a to je bio cilj suda i tužiteljstva. To je dobrim dijelom ukopalo cijelu grupu, od tog dana počele su prave muke za sve pripadnike Izetbegovićeve grupe. A ni zbog čega.


Sve se zasnivalo na Islamskoj deklaraciji za koju je znao Tito i da je bilo nešto sporno i protiv uređenja države, Alija Izetbegović bi bio suđen 70-tih godina i zaglavio bi na Golom otoku. Mnogi „drveni filozofi“ povezivali su ovo Izetbegovićevo pritvaranje i suđenje sa podjelom Juge, podjelom BiH i ko zna čime. Sve same gluposti, stoga još jednom ponavljam – Islamska deklaracija je bila poznata komunistima, još za života Josipa Broza Tita, daleko prije nego je Izetbegović uhapšen. Izetbegović, njegova grupa, pa i ja sam, proganjani smo po sistemu – jedan bez duše, jedan bez glave.

 

Da je bilo nešto sporno i protiv uređenja države, Alija Izetbegović bi bio suđen 70-tih godina i zaglavio bi na Golom otoku. Mnogi „drveni filozofi“ povezivali su ovo Izetbegovićevo pritvaranje i suđenje sa podjelom Juge, podjelom BiH i ko zna čime. Sve same gluposti

 

Nakon izvjesnog vremena ponovno nas je posjetila delegacija iz pravosuđa, ovoga puta ponajviše zbog Albanaca kojih je bilo dosta u pritvorskoj jedinici odakle su trebali da se prebace u Foču ili Zenicu na izdržavanje kazne. Nakon uobičajenih pitanja da li ima primjedbi i bla, bla, uputili su se u ćelije preko puta. Odmah sam se „naštelio“ kraj vrata i, obzirom da sam prilično visok, počeo da provirujem kroz rupicu u uglu vrata. Straža je otključala bolesničku ćeliju u kojoj je bio Alija Izetbegović, neki iz delegacije su ušli, neki ne jer nisu ni mogli stati svi. U neko doba primijetio sam Aliju Izetbegovića u okviru otvorenih vrata, ispred je stajalo nekoliko članova delegacije, a onda Izetbegović reče:

    
- Slušaj Ćiro! (Ćiro je bio nadimak Sime Kuraice, predsjednika suda). Veoma dobro znaš da smo zajedno studirali i da sam uvijek bio bolji student od tebe. I sada sam kao pravnik bolji od tebe. Stoga, u skladu sa zakonom tražim da meni i članovima moje grupe dozvoliš da nam se od kuća donese po primjerak Kur´ana časnog. Ako neko u nešta smnja, neka nađu prevodioca s arapskog jezika i neka pregleda svaku knjigu.


Predsjednik suda nije progovorio ni riječi, mirno je gledao u Aliju, a ja sam se uistinu divio Izetbegovićevoj hrabrosti, jer tako nešto tražiti u uvjetima u kojima se nalazi i pravosudnoj igri oko svega, uistinu se moralo biti hrabar.
   

I tom zahtjevu Izetbegovića je udovoljeno. Saznao sam kasnije da je jedan od stražara nekom od članova Izetbegovićeve grupe, dok mu je uručivao Kur´an, opsovao Kur´an, a taj pritvorenik je, navodno, izgubio svijest i složio se na pod ćelije.

    
Kasnije će Izetbegović dobiti 14 godina robije – baš ni za šta.

(...)
    
Vrijeme je prolazilo, smjenjivali se pritvorenici, od bezveznih slučajeva, saobraćajki sa smrtnim ishodom do najtežih djela. Svi su dolazili i odlazili, jedino sam ja ostajao, i Nusret Babović koji je bio suđen, ali je upritvoru čekao odgovor na žalbu.

 

Predsjednik suda nije progovorio ni riječi, mirno je gledao u Aliju, a ja sam se uistinu divio Izetbegovićevoj hrabrosti, jer tako nešto tražiti u uvjetima u kojima se nalazi i pravosudnoj igri oko svega, uistinu se moralo biti hrabar

    
Došao je i drugi ramazan u pritvoru. Odlučio sam postiti. Bilo je strahovito teško. Unutar prostorije temperatura je prelazila 50 Celzijusa i žeđ je bila gotovo neizdrživa, ali se ipak guralo do kraja. Tog ramazana kao da su na Alipašinoj džamiji pojačali zvuk ezana, tako da sam svaku noć čuo ezan. To je bilo veliko olakšanje.


Negdje pred kraj ramazana došao mi je advokat, a po povratku stražar primijeti na hodniku drugog pritvorenika. Pošto se nismo smjeli pogledati u lice, stražar mi naredi:

   
- Okreni se zidu!
    

Bio sam pri kraju snaga, živci valjda otanjili i više nisam mogao da šutim, odgovorio sam mu:

    
- M'rš u pi*ku materinu i ti i zid... – nisam izgovorio ni pola psovke, već sam zažalio što sam se rodio.


Znao sam šta slijedi, totalna igranka nekoliko stražara na mojim leđima. Minuti iščekivanja prvih pendreka trajali su vječnost. Napokon sam začuo korake prema meni, osjetio sam da je stražar zamahnuo rukom, ne mora se čuti, to se naprosto osjeti. Stegnuo sam zube, a onda sam osjetio kako me smotanim novinama udario po dupetu i rekao mi da idem u ćeliju, da su vrata otključana i da će on doći ubrzo da ih zaključa. Bio je to stražar Tahirović, ne sjećam mu se imena. Kao što je i rekao, ubrzo je došao, prišao sam vratima, htio sam mu se izvinuti, a i zahvaliti. Stražar Tahiorović mi je namignuo i rekao da je sve u redu i da nije ništa čuo.

   

pendrek
Znao sam šta slijedi, totalna igranka nekoliko stražara na mojim leđima. Minuti iščekivanja prvih pendreka trajali su vječnost. Napokon sam začuo korake prema meni, osjetio sam da je stražar zamahnuo rukom, ne mora se čuti, to se naprosto osjeti

U julu mjesecu mi je advokat, napokon, priopćio da je presuda oborena, da će biti obnova suđenja. Rekao sam mu da nisam dobio od Vrhovnog suda odgovor na žalbu, a trebao sam. Reče mi Zovko, poprilično nevoljko, da ću odgovor dobiti za dan ili dva. Odgovor na žalbu Vrhovnog suda dobio sam sutradan, mislim da mi je donio stražar Jovo, reče da mi svaka čast, da niko od stražara nije povjerovao da sam bilo šta pogriješio. Imao sam osjećaj da se ta grdosija, pravi „king kong“, jednako raduje obaranju presude koliko i ja.

 

Uz odgovor na žalbu dobio sam i poziv za novi obnovljeni postupak za 24. oktobar. Nije mi bilo jasno zašto me toliko razvlače, najprije su mi krili odgovor Vrhovnog suda BiH pola godine (od januara do jula), a sad razvlače i termin za obnovu postupka.
    

Čitao sam rješenje Vrhovnog suda, sve stavku po stavku, sve što sam u žalbi naveo kao neosnovano, baš sve i Vrhovni sud je odbacio, odbacio je i navode tužilaštva i dao striktne upute sudskom vijeću kako da postupi u obnovljenom postupku, da, ukoliko ima neoborive dokaze, a nije ih imao, da se njih drži, da se presuda ne smije zasnivati na paušalnim procjenama. Tražili su se DOKAZI!

 

Razlog tog premještaja je hapšenje najslavnije ekipe kriminalaca, kasnijih kriminalaca političara, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, nekih Cica s Pala, a sve zbog krađe društvenog novca i raznih malverzacija, a svemu tome jagnje za klanje je bio Momčilo Krajišnik


Čitajući, ne znam ni sam koliko puta sam ponovio: „Majku vam jebem, majku vam jebem, majku vam jebem...“. To se odnosilo na sudsko vijeće, tužilaštvo, dijelom i na Mirka Zovka.


Rekao sam raji iz ćelije o sadržaju rješenja Vrhovnog suda – svi su bilio radosni, baš onako iskreno, jer su znali da sam tu u toj prostoriji već preko godinu dana.

    
Nekih desetak ili 15 dana prije suđenja, došao je stražar i prozvao mene i Nusreta Babovića da spremimo sve svoje stvari. Znao sam da selimo u neku novu ćeliju. Rečeno nam je da krenemo dole, na treći sprat, u prekršajno odjeljenje soba 45. Nusret Babović je bio pomalo preplašen, upitno je bacao pogled prema meni, a ja sam mu uzvratio da smo sprat bliže kući.

    
Razlog tog premještaja je hapšenje najslavnije ekipe kriminalaca, kasnijih kriminalaca političara, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, nekih Cica s Pala, a sve zbog krađe društvenog novca i raznih malverzacija, a svemu tome jagnje za klanje je bio Momčilo Krajišnik. Ekipa lopova na čelu sa Karadžićem popunila je pritvor, palo ih je u pritvor blizu 30.

    
U prekršajnoj sobi 45 zatekli smo Ahmeda Zagoricu, poznatog sarajevskog ugostitelja, Faruka Omersoftića, direktora Unis/Toursa, i još nekoliko pritvorenika, a među njima i jedan mlad dečko, bio je na odsluženju vojnog roka i nije htio uzeti pušku u ruku iz vjerskih razloga. Bio je negdje iz Vojvodine. Bio je tih, ako je govorio, uglavnom je pričao sa mnom, rekao mi je da su ga osudili na dvije godine. Jedne prilike, poprilično uplašen, pitao me je da ga možda ne strijeljaju. Rekao sam mu da bude bez brige, neće mu se ništa desiti.

    
Poznavao sam se sa Zagoricom, mislio je da ja radim u zatvoru i reče mi, onako iznenađen, da nije imao pojma da tu radim. Onda sam mu na brzinu ispričao dio priče o sebi.  A Zagorica je uhapšen pod optužbom da je otkupio opljačkane stvari od Milana Kolaka, Kolaka koji je prilikom provale u stan u Sarajevu ubio mladu ženu, Amiru Sefić, mislim da se tako zvala. Ubio ju je pepelnicom, nakon što ga je iznenadila u pljački. Poznavao sam tu nesretnu ženu, kao djevojka je dolazila na kafu u „Male daire“, nakon što se udala više ne. I te noći, nakon što je ubijena, naši „bistri“ supovci odmah su osumnjičili njenog muža, a čovjek s dvoje djece u vrijeme ubistva bio u kinu.

 

Nakon doručka otišao je u ugao prostorije, podigao ruke prema kibli (u pravcu Mekke) i počeo učiti neke muslimanske molitve. Bilo mi je smiješno, smijao sam se u sebi toj nagloj preobrazbi, najprije se naklopao svinjetine, a onda Allahu pomozi


Kolak je dobio, mislim smrtnu kaznu, kasnije ga advokat Mladen Šutej spasio smrtne, po principu iz knjige Stranac Alberta Camusa, jer Šutej je „optužio“ bljesak farova koji je u trenutnu ubistva zaslijepio Kolaka i to sam jedne prilike Šuteju rekao. Rekao mi je Šutej da u životu nije pročitao niti jedno djelo od Camusa, ali da mu moja usporedba s nobelovcem godi. Zagorica je dobio osam godina kao saučesnik.

    
Primijetio Zagorica da ne jedem zatvorsku hranu, a onda mu i Babović reče da ništa nisam okusio od zatvorske hrane osim hljeba, a hljeb je bio iz „Klasa“. Zagorica mi reče, ako me ne oslobode na predstojećem ročištu, prisilit će me da jedem, a onda me odveo do svog ormarića i rekao da slobodno uzmem sve što mi se sviđa. Uzimao sam tahan-halvu, to mu je žena donosila, a nabavljali su je u Istanbulu. Savršeno slatko.
    

Zagorica je volio da malo odspava ujutro poslije zvona. Jedno jutro primjetim da se brava na vratima tiho okreće, zakrenuo sam glavu i viknuo Zagorici da ustane. Vrata su se otvorila, ušao je Jovo stražar, zatekao Zagoricu kako jednom rukom namješta krevet, drugom navlači hlače.

   
- Spava ti se Zagorica! – dreknuo je i svom silinom ogromnom pesnicom udario Zagoricu u predjelu stomaka, Zagorica se, mada je nekada bio i bokser,  presavio od bola, a onda stražar Jovo krenu da ga koljenom udari u savijenu glavu kako bi ga uspravio. Svi su zanijemili, onda mi se ote:
    

- Vodniče Jovo, molim vas.... – tu sam stao, Jovo se okrenuo prema meni, nabranih obrva, činilo mi se da sve što je imao krvi udarilo mu je u lice. Tiho je rekao:

    
- Hrapoviću, da se više nikada nisi miješao! – okrenuo se i izišao iz ćelije.

    
Uskoro je stigao doručak, čaj i svinjska salama. Zagorica je došao sebi, počeo je doručkovati, a nakon doručka otišao je u ugao prostorije, podigao ruke prema kibli (u pravcu Mekke) i počeo učiti neke muslimanske molitve. Bilo mi je smiješno, smijao sam se u sebi toj nagloj preobrazbi, najprije se naklopao svinjetine, a onda Allahu pomozi.

 

Rekao je da mu je jedan isljednik rekao za mene da sam najinteligentnija osoba koja je ikada ušla u gradski SUP, a to mi je rekao i Alija Izetbegović kad smo se prvi put sreli, nakon što su njega oslobodili

    
Najteži slučaj je bio Faruk Omersoftić. Suđen je na 20 godina robije. Nešto vezano za otpremanje hrane za naše radnike koji su radili u Iraku.  Pričao mi je o tome, reče mi da na način kako je on radio, rade sve isto i nakon njegovog hapšenja. Još mi je rekao da su ga u SUP-u pitali za mene, pošto je živio blizu mene, još mi je rekao da mu je jedan isljednik rekao za mene da sam najinteligentnija osoba koja je ikada ušla u gradski SUP, a to mi je rekao i Alija Izetbegović kad smo se prvi put sreli, nakon što su njega oslobodili.


Kompliment iz SUP-a nisam komentirao, ali sam Omersoftiću rekao da će mu ukinuti kaznu i osloboditi ga, ali tek nakon Olimpijade koja se pripremala za 1984. godinu. Gledao me je jednim okom, drugo je kao dječak izgubio, a onda mu pojasnih da on, kao vjernik i hadžija i nije član SKJ-u i kao direktor Unis/Toursa, nije baš poželjan za takvu manifestaciju. I njega je sudio Mićo Potparić. Omersoftić me je gledao nijemo, a kasnije će se tako i desiti. Ukinuta mu je presuda odmah nakon olimpijade, pušten je iz pritvora.

    

centralni-zatvor-sarajevo
Od neke muke frcale su mi suze na oči, prišao mi je Karkin i rekao da ne plačem. Nisam plakao, ali suze su se od nekud pojavile. Neko me je potapšao po ramenu, bio je to Abdulah Hadžikarić, istražni sudija, reče da me pozdravlja i da ide

Napokon, došao je 24. oktobar, ponedjeljak, tačno u dan 17 punih mjeseci pritvora, neobjašnjivog. Po mene je došao stražar Milko. Dao sam mu sudski poziv, krenuli smo, imao sam osjećaj da i on, kao i ja, pomalo strepi šta će se tog jutra desiti, a to je potvrdio rekavši mi da hoće Bog dati da me napokon oslobode. Još je dodao da, koliko on radi, među stražarima se o jednom pritvoreniku nije pričalo koliko o meni. Rekao mi je da me svi sažaljevaju, ali da pomoći ne mogu, niti smiju javno bilo šta komentarisati.


Stigli smo pred sudnicu, već su tamo bili supruga, sin kojeg nisam vidio nekoliko mjeseci, već prohodao, krenuo iz prve prema meni, uzeo sam ga u naručje. Bio je tu i moj brat, stigao je i Fahrija Karkin, mijenjao je Mirka Zovku. Tada sam mu rekao da Mirku slobodno može reći da je obični klošar i klasika od šupka.


Odmah sam pomislio da nešto nije u redu. Uskoro se pojavilo sudsko vijeće, još jedan omaleni tip, nekako dimenzija i gabarita Abdulaha Sidrana. Onda sam se iznenadio, pojavio se i istražni sudija Abdulah Hadžikarić. Pozdravio me i kratko rekao da ide do sudije i da ovo sa mnom stvarno nema više nikakva smisla. Uznemirio sam se, pomislio sam da su na pomolu nove sudske i tužilačke podvale. Očekivao sam tužiteljicu Mirjanu Balordu – nije se pojavila.

 

Saznao sam da se Mirjana Balorda, koja me je dušmanski kopala, teško polomila u saobraćajnoj nesreći i da je nepokretna. Nisam se radovao, ali nisam imao ni razloga da žalim tog  monstruma

 

Uskoro su nas pozvali, rekao sam svojima da ne ulaze u sudnicu. Počela je deset mjeseci odlagana obnova procesa. Prvo što sam primijetio bilo je to da na mjestu tužioca, umjesto smeća od osobe Mirjane Balorde, sjedi onaj omaleni. Kasnije ga sud predstavi kao tužioca Ahmeda Fazlića. Tip me je gledao, a onda je Mićo Potparić otvorio obnovu procesa.


U samom početku je rekao da ročište neće dugo trajati, da će zakazati novo i, kad sam skoro eksplodirao, obratio se tužiocu i pitao da li ima neki prijedlog u vezi pritvora. Tužioc Ahmed Fazlić je ustao, a kao da je sjedio, nije bilo neke razlike, rekao je da on odustaje od zahtjeva za produljenje pritvora,  kako je nastavljao priču, sve se više palio i na kraju dodao da me on ne bi držao ni dana u pritvoru, još je dodao da nije normalno od strane suda što me je ovoliko držao u pritvoru. Potparić je odvratio da je to bio zahtjev njegove kolegice Mirjane Balorde, a u nastavku tog verbalnog duela tužilac je rekao da on kao tužilac može tražiti svašta, da me sad sud strijelja, te da li će sud to prihvatiti - sve je do suda.


Svi su šutjeli, Fahrija Karkin me je gledao veoma ozbiljna lica, a onda je sudija rekao da, ako tužilac ne predlaže dalji pritvor, ni sud nema razloga da me zadrži dalje u pritvoru.

    
Od neke muke frcale su mi suze na oči, prišao mi je Karkin i rekao da ne plačem. Nisam plakao, ali suze su se od nekud pojavile. Neko me je potapšao po ramenu, bio je to Abdulah Hadžikarić, istražni sudija, reče da me pozdravlja i da ide.


Ne znam da li se negdje na svijetu tako nešto dogodilo, da istražni sudija traži ukidanje pritvora, da dolazi na ročište. Sve u svemu, mnogo je u cijeloj priči bilo posloženo čudnih događaja, obrata, dramaturških zapleta i na kraju raspleta. Sudija je prekinuo ročište i odgodo ga na neodređeno vrijeme, meni rekao da sam slobodan i da ću poziv za naredno ročište dobiti na kućnu adresu.
    

Osjetio sam da je i stražar Milko odahnuo, kao i moji koji su me čekali pred sudnicom. Krenuo sam s Milkom prema pritvoru, ušao u ćeliju, svi su sa nestrpljenjem očekivali šta ću im reći. Rekao sam da sam dobio 15 godina, svi su se ulovili, a onda sam se nasmijao, rekao da sam oslobođen. Pokupio sam svoje stvari, pozdravio se sa svima, poželio i njima skoru slobodu.

 

Presudu nikada nisam dobio. Napomenuo mi je da više ništa „ne čačkam“, mislio je da ne tražim odštetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru, i da idem svojoj kući, porodici


Krenuo sam sa stražarem do komandira straže, da se i tu razdužim i da mi vrate oduzete stvari, od pertli za cipele pa do ručnog sata. Zdravko Vrnovac mi reče – napokon! Pružio mi je ruku,  prijateljski smo se pozdravili i reče da ćemo se možda sreti u boljem ambijentu; sreo sam ga samo jednom, na Slatkom ćošetu, prišao mu, pozdravili smo se i zahvalio sam mu se na njegovoj blagonaklonosti.

    
Vremenom sam na slobodi sretao i druge aktere ove moje priče, među njima Miju, kojeg sam pominjao prvog dana privođenja i koji mi je rekao da će on sve odležati što dobijem ispod deset godina. Bio sam sa ženom i djetetom, prolazili smo pored knjižare „Svjetlost“, preko puta hotela „Central“, i tip mi kaže „zdravo“. Nije više bilo cinizma i sadizma, izraz lica mu je bio jadnički, i na njegov pozdrav uzvratio sam „M'rš u pi*ku materinu“, žena me upitala šta mi se dešava jer nikada ne psujem, a onda sam joj rekao da je to jedan od bijednika koji su mi natovarili ptitvor i tužiteljstvu i sudu nalagali sve i svašta.


Drugi put sam ga vidio kad je počela opsada Sarajeva, ispred Doma izviđača na Mejtašu, s nekoliko pripadnika HVO-a, a i on u uniformi HVO-a. Išao sam s Manojlom Tomićem do doma, tu je radila Vedranka, Manojlova supruga. Kad me je tip skužio, pobjegao je iza doma.

 

izetbegovic-i-karadzic
Vjerovao je više Raši, a mi, na Baščaršiji smo se zezali na račun prvih konflikata između Karadžića i Izetbegovića u smislu da Radovan želi rat pošto mu Alija stalno tepa - Radovane, Rašo, Ragibe...

Treći put tog jada sam slučajno kontaktirao. Radio sam s kolegom Stjepanom Horvatom iz Bjelovara, Međunarodni festival karikature na temu „Ljubav na putovanju“, prikupili smo veliki broj radova iz cijeloga svijeta. Bila je 1996. godina. I u želji da to uradimo i u Mostaru, nazvao sam ured dr. Franje Topića, predsjednika HKUD „Napredak“, kako bismo zajednički uradili taj projekat. I javi mi se taj miš Mijo. Bio je „sekretarica“ Franje Topića.      
    

Što se tiče ostalih, kasnije sam, tri-četiri godine poslije, boraveći u Han Derventi kod starijeg  jarana Bože Vukićevića, inače Crnogorca i bivšeg sudije  (sa dva ć, to je uvijek naglašavao) saznao da se Mirjana Balorda, koja me je dušmanski kopala, teško polomila u saobraćajnoj nesreći i da je nepokretna. Nisam se radovao, ali nisam imao ni razloga da žalim tog  monstruma. Sjetio sam se da sam joj rekao na prvom ročištu, zbog njezinih gnjusnih laži, da će joj presuditi On.

    
Na obnovljenom ročištu Mićo Potparić me opet osudio, ovoga puta na 21 mjesec zatvora. I tu sam mu presudu oborio, na kraju su ga skinuli s mog predmeta i ponovnu obnovu suđenja vodio je sudija Miroslav Gladanac. Odmah mi je rekao da on ne vidi nikakvo krivično djelo, da sam slobodan, da ću presudu dobiti na adresu, ali presudu nikada nisam dobio. Napomenuo mi je da više ništa „ne čačkam“, mislio je da ne tražim odštetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru, i da idem svojoj kući, porodici.


Tako je i bilo, sve se na tome završilo, a kasnije sam saznao da su pritisak vršili pojedinci iz Oslobođrnja, nisu mogli gledati da ja izdajem pet časopisa s tiražom između 40 i 50 hiljada primjeraka, svako izdanje vrhunskog kvaliteta i sadržaja i odlične prodaje: SAZ, STRIP SAZ, MAN STRIP, DIOGEN i REVIJU TITO koju sam štampao u nevjerovatnih 87.000 primjeraka i sve prodao radnim organizacijama i školama.

 

Kada sam prvi put sreo Aliju Izetbegovića u današnjoj Ferhadiji, rekao sam mu da sam dobrim dijelom i zbog njega „zaglavio“ u pritvoru, a on mi je uzvratio da sam ja kolateralna šteta i da nisam jedini...


Bio sam u to vrijeme, a i sada sam, najbolji tvorničar revijalne štampe. S druge strane, bio sam sumnjiv, i oni koji su me pratili, bili su uvjereni da imam neke kontove s Alijom Izetbegovićem i njegovom grupom. Nisam imao, ali i da jesam, ne bih se stidio jer ti ljudi nisu ništa loše radili, bili su vjernici, možda malo više vjeru eksponirali za jedno komunističko društvo.

    
Kada sam prvi put sreo Aliju Izetbegovića u današnjoj Ferhadiji, rekao sam mu da sam dobrim dijelom i zbog njega „zaglavio“ u pritvoru, a on mi je uzvratio da sam ja kolateralna šteta i da nisam jedini. Kasnije sam ga sreo kod Morde u piljari, skrenuo mu pažnju na kriminalca Karadžića, ali mi nije vjerovao. Vjerovao je više Raši, a mi, na Baščaršiji smo se zezali na račun prvih konflikata između Karadžića i Izetbegovića u smislu da Radovan želi rat pošto mu Alija stalno tepa - Radovane, Rašo, Ragibe...

    
Na kraju, nisam bio ljut na sistem, sve što mi se dešavalo bila je volja pojedinaca, manje-više bilo je to ljudsko smeće koje su zapali zakon i moć da odlučuju o ljudskim sudbinama i životima.

 

- Kraj -

 

Prethodne nastavke Priča iz sarajevske prošlosti možete čitati OVDJE.

 

 

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 


DEPO
KOMENTARI