PRIČA IZ SARAJEVSKE PROŠLOSTI (V)

Moj život u zatvoru: Mislio sam da ga Rade nije čuo... A onda, poput munje, sijevnu palica, puče košulja, začu se jauk...

Nedjeljni magazin25.06.17, 15:03h

Moj život u zatvoru: Mislio sam da ga Rade nije čuo... A onda, poput munje, sijevnu palica, puče košulja, začu se jauk...
Po kućnom redu ustajali smo u pet ujutro, nije se smjelo minut ostati u krevetu nakon zvona, zatezao se krevet, pa na umivanje. Poslije ručka svakome se spava, ne smije se sjesti na krevet, a ne da bi se leglo

 

DEPO Portal donosi peti dio "Priča iz sarajevske prošlosti" - sjećanja autora na boravak u Centralnom zatvoru u Sarajevu...

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 

Smjenjivali su se mnogi pritvorenici, jedan od njih je i Safet Demirovski Pape. Kaže kupovao ukradenu robu i preprodavao, pa ga proglasili saučesnikom u krađama. Ispričao mi kako su ga u SUP-u lisicama vezali za radijator i tako vezanog udarali šakama po leđima, u čemu je prednjačio Magbul Škoro.


Magbul Škoro? Kontam se, poznajem tipa s tim imenom i prezimenom, ali da on radi u SUP-u, to se nikako nije moglo posložiti, jer onaj Magbul Škoro, Magbo,  kojeg sam ja poznavao, bio je sušta suprotnost ovome koji radi u SUP-u. Ipak, bio je taj Magbo. Prosto za nevjerovati.


Magbo kojeg sam ja poznavao iz djetinjstva bio je, što bi se reklo, mamina maza, bio je primjerna ponašanja, nezamislivo da bi nekoga udario jer se on, koliko ja znam, nikada ni kao dijete nije ni sa kim potukao. Ali čuda se dešavaju i to je meni bilo veliko čudo. Uglavnom, Papeta je Magbul Škoro namlatio vezanog za radijator, a to je inače bila metoda iznuđivanja priznanja od lopova, džeparoša, provalnika, šanera...


Priča mi Pape kako je bio lični vozač džeparoša i lopova Sakiba Puške, da je Pušku i još neke lopove vozio iz Sarajeva u Njemačku gdje su ovi krali i uglavnom džeparili. Sve je bilo organizovano. Pape bi parkirao auto na određenom mjestu, tri četiri lopova, „gasarbajtera“, na čelu sa Puškom, krenula bi u džeparenje. Kada bi ukrali novčanik, odmah bi dolazili Papetu u auto, istresali novčanik, Papetu ostavljali lovu, a novčanik i ostali sadržaj bi bacali u kanalizaciju.

 

Ali čuda se dešavaju i to je meni bilo veliko čudo. Uglavnom, Papeta je Magbul Škoro namlatio vezanog za radijator, a to je inače bila metoda iznuđivanja priznanja od lopova, džeparoša, provalnika, šanera...


Tako su, priča Safet Demirovski, krali po cijeli dan, svako malo bi neko donosio novčanik, a Pape bi zbrinjavao lovu iz novčanika. Rekao mi je da mu je dnevnica bila 200 njemačkih maraka, plus troškovi boravka, gorivo. U jednom momentu sam ga upitao je li potkradao džepaoše, jer niko nije brojao koliko donosi love u novčaniku, Pape se nasmijao i priupita kako ću ga tako nešto uopće pitati.
    

Na Papeta se nekako nadovezao stražar Jovo Terzić. Imao sam dojam da samo čeka mali kiks Papeta i da ga Jovo bukvalno samelje. A Jovo Terzić, iz Vogošće,  bio je pravi king kong. Ne zna se da li je bio širi ili visočiji, a imao je preko dva metra visine. Rekao sam Papetu da dobro vodi računa o ponašanju kad je Jovo u smjeni. S druge strane, taj Jovo je, opet, prema meni bio kao da mi je rođeni brat.


Po kućnom redu ustajali smo u pet ujutro, nije se smjelo minut ostati u krevetu nakon zvona, zatezao se krevet, pa na umivanje. Poslije ručka svakome se spava, ne smije se sjesti na krevet, a ne da bi se leglo. Ipak, ja odlučim jedno poslijepodne, nakon ručka, upitati Jovu da nam dozvoli da legnemo. Oslovim ga sa druže vodniče, to su stražari bili po činu, upitah da nam dozvoli da legnemo na sat-dva. Bio je uvijek ozbiljan, a svojom ogromnom pojavom djelovao je i prijeteće. Ovoga puta se nasmija, nije se smijao samo ustima, smijao se cijelim tijelom, sav se tresao od smijeha. Nekako primiri taj smijeh, skoro su ga suze oblile, ja blehnuo u njega, a on me upita kad ću shvatiti da nisam u hotelu. Opet se nasmija, reče da možemo spavati do pred večeru. Svi u ćeliji su mi bili zahvalni.
    

Pored Jove bio je još jedan stražar s prezimenom Terzić, Rade Terzić iz Mokrog. Nisu bili ništa u rodu, ali i ovaj Rade mi je bio naklonjen, imao sam osjećaj da me sažaljeva, bio je izrazito rumen u licu, to je ono zdravo, lijepo rumenilo. Nije bio visok kao Jovo, ali je bio, žargonski rečeno, nabijen, sami mišić, uniforma je pucala na tom mišićavom tijelu. I njega sam pitao za spavanje poslije ručka, i on je odobrio. Izgleda da je Jovo pričao svim stražarima o mojoj molbi da se „odmorimo“ nakon ručka.

 

Prekršajac se s tanjurima vratio do stola za kojim je sjedio Rade, sageo se prekršajac da spusti tanjure na neka kolica, a onda, poput munje, sijevnu palica, zamahnu Rade, udari prekršajca po savijenim leđima, košulja mu puče duž cijelih leđa, začuo se jauk...


Taj Rade je bio strahovito ljut tip, malo je trebalo da ga se upali. To sam primijetio jedne prilike kad me je vodio advokatu s četvrtog na peti kat. Nije čekao da završim s advokatom razgovor, rekao mi da sam krenem ka ćeliji kad završim, a on se vratio na četvrti kat. Kada sam se vraćao, silazeći niz uske stepenice, primijetim da jedan „prekršajac“ kupi tanjure ispred ćelija. Bio je preko puta naše ćelije. Sageo se da uzme tanjure, nešto je tiho rekao prema vratima ćelije 68, pomislio sam da ga stražar Rade nije čuo. Jer strogo je zabranjeno kontaktirati bilo kojeg pritvorenika.


Prekršajac se s tanjurima vratio do stola za kojim je sjedio Rade, sageo se prekršajac da spusti tanjure na neka kolica, a onda, poput munje, sijevnu palica, zamahnu Rade, udari prekršajca po savijenim leđima, košulja mu puče duž cijelih leđa, začuo se jauk, i, kako sam prolazio blizu tog događaja, krajičkom oka primijetih da se prekršajac i upišao. Ubrzao sam prema ćeliji, čuo sam Radeta da mu govori kako se samo usudio razgovarati s pritvorenicima.


(...)


Uskoro je došao praznik 4. juli, Dan ustanka. Nekako je pao u drugoj polovini sedmice pa se sastavio produljeni vikend, nije se radilo četiri-pet dana, a to se u pritvoru veoma teško podnosilo. Vrata ćelije su se otvarala samo za vrijeme doručka, ručka i večere, dok se radnim danima uvijek nešto dešavalo, dani su bili dinamičniji, neko je išao na sud, neko advokatu, nekome posjeta.


Drugi ili treći dan praznika dežurni je bio Rade Terzić, došao poslije ručka da podijeli lijekove. Nakon što je to obavio, zatvorio je vrata ćelije, a onda ih opet otvorio, potražio me pogledom i pozvao da izađem na hodnik. Nisam se baš ugodno osjećao. Kada sam izašao, Rade iz kartonske kutijice izvuče bočicu s lijekovima, otvori je i prosu po hodniku. Naredio mi da pokupim male, sitne, ružičaste tabletice. Pitao sam se šta se to dešava, sageo sam se i počeo skupljati tablete. Rade je stajao pored mene i tiho reče da je to jedini način da me izvuče iz ćelije na hodnik da, koliko toliko, uzmem čista zraka. Pokupio sam tablete, predao ih Radetu, pogledao ga, a on me potapša po ramenu, otvori ćeliju, mislim da je u mom pogledu primijetio svu zahvalnost ovoga svijeta.

 
(...)


Ljeto je bilo baš nesnosno. Temperatura u ćeliji je prelazila i preko 50 Celzijusa. Sjedilo se za stolom, nije bilo fizičkih aktivnosti, ali znoj je lio sa sviju. Rashlađivao sam se često u toaletu, skoro svaki dan prao kosu hladnom vodom, to sam činio i zimi jer nisam išao na grupno kupanje s ostalima. Bilo mi je odvratna i pomisao da se kupam u kupatilu gdje su se kupali i kupaju raznorazni kriminalci, ubojice, lopovi svih vrsta. Kosa mi je bila duga, do ramena, svi su se čudili da se ne šišam, odnosno da me se na silu ne ošiša na kratko.

 

Pokupio sam tablete, predao ih Radetu, pogledao ga, a on me potapša po ramenu, otvori ćeliju, mislim da je u mom pogledu primijetio svu zahvalnost ovoga svijeta


Dolazio je neki Franjo brico, šišao i brijao pritvorenike, govorio mi par puta da me ošiša, a ja sam odbijao. I sam sam se čudio da mi komandir Zdravko Vrnovac ili načelnik Ratko Lalović ne narede da se šišam. Kasnije sam i saznao razlog tim tolerancijama.


Jedno jutro u obilazak pritvorenika došla je delegacija iz pravosuđa, predsjednik suda Simo Kurajica, upravnik zatvora Mitar Vlajčić i još neki tipovi. E taj Mitar Vlajčić je odigrao bitnu ulogu u tome. Naime, svojevremeno je bio pomoćnik ili zamjenik mom rođaku Rasimu Hrapoviću, dok je Rasim bio upravnik zatvorske jedinice na Kuli. Kasnije sam saznao da ga je Rasim zamolio da ne budem izvrgnut zatvorskim surovostima i to mi je dobrim dijelom pomoglo, jer nemoguće je ne počiniti neki prestup koji se kosio sa „kućnim redom“ pritvora.


U vrijeme tog obilaska pritvorenika upravnik zatvora Mitar Vlajčić nas je upitao da li imamo nekih problema, da li se imamo na nešto požaliti, da slobodno kažemo. Niko nije zucnuo ni riječi. Prešutno smo stavili do znanja da nam je idealno, jer ko bi se usudio bilo što prigovoriti zatvorskom režimu. Nakon toga se obratio meni i rekao: „A ti si taj što neće da se ošiša. Da sam ja na tvom mjestu, ošišao bih se, prvenstveno što baš i nemaš uslove da održavaš tako dugu kosu. Kako hoćeš, niko te neće siliti.“


Nakon toga se okrenuo jednom dečku koji je baš tih dana „pao“ u vezi narkotika. Momak totalno zaluđen drogom. Tresao se kao Agadir bez droge. Upravnik zatvora mu reče da ih on ne bi sudio, nego bi negdje u Vojvodini napravio nešto kao logor, tamo ih sve strpao, ubacio im tonu droge i neka se ubijaju unutar tog kruga, a ne da na slobodi navlače na drogu druge, ponajprije mlade, većinom djecu. Kontam, nije mu ta budalasta, posebno iz današnje perspektive kad u Sarajevo droga dolazi na šlepere.
    

Kasnije je pao još jedan narkoman. Samir. On mi se povjeravao da je zapao u krizu, samo što ne vrisne. Razgovarao sam poprilično dugo s njim, navodio ga na razne teme kako bih mu odvratio pozornost sa krize u koju je upao. Primijetio sam da mu „sjeda“ priča s područja astronomije, porijekla svemira, života, a kako sam se dugo bavio astronomijom i ufologijom, imao sam dosta materijala za priču.

 

Čuli smo da se otvaraju ćelije jedna za drugom s naše strane bloka. Otvorila su se vrata naše ćelije, pomolila su se dva stražara i prijeteći upitali ko je vikao s prozora. Svi smo šutjeli...
    

Jednog dana čuo sam neku viku, dozivanje s nekog od prozora preko puta iz zgrade suda. Neko je doziva: Krepooooo, Krepoooo.... Pitao sam ostale da li čuju dozivanje i rekoše da čuju, jedino je Samir bio u svom svijetu. Pitah njega posebno, on osluhnu i reče da njega zovu, da je njemu nadimak Krepo. Skočio je na jedan od duplih kreveta, pogledao kroz prozor i nešta doviknuo. Jedva sam ga skinuo s kreveta. Znao sam da će intervenirati stražari. Tako je i bilo.

 

Čuli smo da se otvaraju ćelije jedna za drugom s naše strane bloka. Otvorila su se vrata naše ćelije, pomolila su se dva stražara i prijeteći upitali ko je vikao s prozora. Svi smo šutjeli, Samir je na trenutak bacao pogled na pod pa prema meni. Kontam, neko će ga provaliti od pritvorenika, odlučno rekoh da iz naše ćelije nije niko vikao, slagah da ovog momka spasim.


Stražari bez riječi izađoše iz ćelije i zaključaše vrata. Samir Krepo mi reče da je malo falilo da prizna da je on vikao s prozora. Da je priznao, polomili bi mu svaku kost.
    

Malo nakon tog problema, ispred vrata ćelije su prekršajci donijeli pakete koje smo dobili od kuća. Jedan paket je dobio i Samir Krepo, i to od one raje koja ga je zvala iz zgrade suda. U paketu i somun sa 20 ćevapa, još topli. Samir Krepo nas počasti ćevapima, ja baš i nisam bio za jelo, ali me on natjera da uzmem barem jedan ćevap i uzeo sam. Uzeo sam komad somuna, zagrizao ćevap, počeo žvakati, a onda osjetim strano tijelo u ćevapu.


Ušao sam u wc da ispljunem to nešto, najprije sam rukom iz usta na dlan izbacio kuglicu od aluminijske folije. U prvi momenat nisam znao šta je, htio sam je baciti u wc, onda odlučim razmotati foliju, kad u foliji droga. Stavio sam taj paketić u džep, a da je slučajno uletila kontrola, to bi značilo sam sebi presuditi smrtnu kaznu.


Još su se jeli ćevapi, kad je Krepo prestao, zovnem ga u stranu i kažem da sam u ćevapu našao drogu u foliji. Rekao sam mu da sam to mogao baciti u wc, ali nisam, jer želim da to on, Krepo, uradi. Dao sam mu drogu, on je buljio u mene. Rekao sam mu da se odluči, ili tamo ili ovamo. Sredine ni trećeg rješenja nije bilo.

 

Ušao sam u wc da ispljunem to nešto, najprije sam rukom iz usta na dlan izbacio kuglicu od aluminijske folije. U prvi momenat nisam znao šta je, htio sam je baciti u wc, onda odlučim razmotati foliju, kad u foliji droga


Šutio je, čvrsto je u šaci držao ono što ga je dovelo u pritvor i što mu uništava život. Potrajalo je to neodlučno stanje nekih par minuta, šutio je sve vrijeme, valjda je kontao i presabirao, donosile su se, čini mi se, životne odluke. Onda je rekao da pođem s njim u wc. Ušli smo, bacio je drogu u wc i pustio vodu. Time je saprao svu svoju ružnu, narkomansku prošlost.


Nekoliko godina kasnije, tog Samira, zvanog Krepo, sreo sam u Pošti II, na Novoj stanici, tu sam često dolazio i predavao neke pakete, knjige, časopise. Bilo mi je drago da sam ga vidio, i to na radnom mjestu, radio je baš na paketnom odjeljenju. Pozdravili smo se, primijetio sam da je i njemu drago da smo se sreli.


Reče mi da već duži period tu radi. Pitao sam ga: A ono? A on odmahnu rukom i reče da ono više ne postoji, momak se potpuno očistio od droge i vratio normalnom životu.

 

- nastavlja se -


Prethodne nastavke Priča iz sarajevske prošlosti možete čitati OVDJE.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)


DEPO
KOMENTARI