Dalibor Milas/ Festival mostarskog malograđanstva

Zašto čovjek ne bi mogao više voljeti Zrinjski od Veleža? Nogomet u BiH je odavno jeftina sluškinja loših politika...


03.06.17, 13:13h

 

balkans.aljazeera.com

 

Uzavrelom atmosferom nastalom nakon izjave Blaža Sliškovića da mu je Zrinjski draži od Veleža započeo je još jedan tradicionalni godišnji festival mostarskog malograđanstva. O čemu se točno radi?

 

Legenda bh. nogometa i aktualni trener prvaka Bosne i Hercegovine HŠK Zrinjski Blaž Baka Slišković je izjavio, između ostalog, da mu je HŠK Zrinjski draži od FK Veleža. Udruženje građana "Mostarski Rođeni" otvorenim je pismom zamjerilo Slišković tu izjavu i javno ga se odreklo. Nakon toga je uslijedilo postavljanje transparenta ispred njegove rodne kuće s porukom "Ljubav nije kocka" i salve uvreda na društvenim mrežama.

 

Je li ovdje riječ o ljubomornom ispadu jedne udruge građana koja si utvara da predstavlja nekoliko mostarskih generacija i izrugivanju jednog čovjeka koji nije profesor engleskog jezika nego jedan nogometni bauštelac ili pak o suvišnoj patetici? 'Mostarski Rođeni' ostavljaju dojam male djece koja se dure i plaču kad nije sve po njihovom. Ako bolje promotrimo, Baka u svojoj prvotnoj izjavi apsolutno ništa loše nije rekao o Veležu. No, problem današnje Bosne i Hercegovine jest taj što se i neizrečene misli fabriciraju i tumače u političkom kontekstu, a kamoli nešto više.

 

Novi razdor i nove podjele

 

Riječ je o jednom ispraznom pokušaju stvaranja novog razdora i novih podjela u Gradu na Neretvi. Ovo zapravo i pišem jer teško podnosim samoprozvane tumače fašizma i antifašizma kojima je u stvarnosti jedina životna sreća lamentirati o davnoj prošlosti i ostavljati što uvredljivije i što primitivnije komentare nadajući se što većem broju lajkova.

 

Blaž Slišković je bio i ostao legenda Veleža, Hajduka (a odnedavno i Zrinjskog) i reprezentacije Bosne i Hercegovine, koju je, kao mostarski Hrvat vodio i na terenu i pored terena, kada su bh. Hrvati sebe smatrali bh. Hrvatima, odnosno onima iz Herceg-Bosne, a reprezentaciju BiH - muslimanskom

 

Uostalom, koliko sam mogao upratiti, Bosna i Hercegovina je još uvijek demokratska zemlja i svatko ima pravo reći ono što želi/misli/osjeća, sve dok ne narušava tuđu slobodu i dostojanstvo.

 

Blaž Slišković je bio i ostao legenda Veleža, Hajduka (a odnedavno i Zrinjskog) i reprezentacije Bosne i Hercegovine, koju je, kao mostarski Hrvat vodio i na terenu i pored terena, kada su bh. Hrvati sebe smatrali bh. Hrvatima, odnosno onima iz Herceg-Bosne, a reprezentaciju BiH - muslimanskom. Da se razumijemo, Baka Slišković nije političar. Baka Slišković nikad nije bio ni neki veliki intelektualac ili moralna vertikala. On je nogometni trener. Baka je kao igrač bio dribler i fantazist i prešlo mu je u naviku igrati za domaću raju, neovisno za koji klub igrao: Velež, Zrinjski, Hajduk, Olympique Marseille, Pescara, Rennes itd. On zna jako dobro koji potezi uveseljavaju domaću publiku koja ga i plaća. Zašto mu onda takvo što kao treneru uzimati za zlo? Uostalom, zašto čovjek ne bi mogao više voljeti Zrinjski od Veleža? Ili pak torinski Juventus od Torina, Inter od Milana, madridski Real od Atletica? Celtic od Rangersa?

 

Iz primjera konflikta „Mostarskih Rođenih“ s Bakom Sliškovićem može se slobodno zaključiti da je dovoljno reći da jedan klub, koji istovremeno i treniraš, voliš više od drugog i automatski si ustaša, fašist i „bobanovac“. Ali svi mi jako dobro znamo da je većina naših „navijača“ zapravo intelektualna, duhovna i moralna krema našega društva. Melem koji liječi sve rane. Ljepilo koje spaja. Mudrost koja vodi naprijed. No, budući da u Bosni i Hercegovini mnogo toga funkcionira načelom spojenih posuda, tako ni sport nije imun na društveno-politička previranja.

 

Ako zanemarimo društveno-političku konotaciju i zadržimo se samo na onoj nogometnoj, HŠK Zrinjski je jedan od najstarijih nogometnih klubova u BiH i najsnažnija nogometna poslijeratna institucija jednog dijela Bosne i Hercegovine. FK Velež je osnovan dvadesetak godina kasnije i jedan je od poznatijih simbola grada Mostara. Gradski rivalitet je nešto posve prirodno i ništa nepoznato u nogometnom svijetu, ali vrijeđati i šikanirati jednog pojedinca zbog privatnih stavova i sve to dovoditi u jedan politički kontekst je nekorektno i nepotrebno te sa sobom nosi druge neželjene konotacije.

 

Sredstvo u rukama loših politika

 

Ako pak uzmemo u obzir političku pozadinu ovog mostarskog kvazi-navijačkog sukoba, onda me uopće ne čudi da su razmirice nogometnog rivalskog karaktera prešle granice ne samo dobrog ukusa nego pokazale da se zapravo iza svega ovoga krije sukob različitih nacionalističkih koncepata: bošnjačkog i hrvatskog. S tim da je bošnjački koncept u Mostaru ranjiviji od hrvatskog samo zato što mu nedostaje prostora za političke manevre. Činjenica koju mnogi navijači u Mostaru ne žele ili odbijaju priznati jest da su oba mostarska kluba sredstvo u rukama loših politika.

 

Svi mi jako dobro znamo da je većina naših „navijača“ zapravo intelektualna, duhovna i moralna krema našega društva. Melem koji liječi sve rane. Ljepilo koje spaja. Mudrost koja vodi naprijed

 

FK Velež naime danas kotira kao klub tzv. istočnog Mostara s prepoznatljivom snažnom jugoslavenskom („antifašističkom“) tradicijom. Nakon što je komunistički režim zabranio HŠK Zrinjski zbog njegova nacionalnog predznaka, FK Velež je postao omiljeni (i jedini) klub gradske raje. Još uvijek ostaje nejasno zašto „Rođeni“ odbijaju sebi priznati da je nekadašnji mostarski gigant sada pretvoren u SDP/SDA poklisara i instrument bošnjačke politike. Danas je od FK Veleža ostalo samo ime i velika je šteta za Mostar što Velež više nije dio nogometne bh. elite. Sve što preostaje navijačima i simpatizerima FK Veleža jest konstantno lamentiranje o „običnom malom čovjeku, humanizmu i sličnim uzvišenim vrednotama“. FK Velež je vjerojatno politički najiskorišteniji klub na prostoru cijelog Balkana. Klub kojim se vješto manipulira ne da bi mu se povratila stara nogometna slava, nego da bi se održala na životu jedna ideologija koja je odavno relikt prošlosti. Za jedan postotak ljudi ne samo u Mostaru nego i u Bosni i Hercegovini, HŠK Zrinjski će, neovisno o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti, uvijek ostati fašistički klub, a FK Velež lijevo orijentirani antifašistički bastion.

 

S druge strane, HŠK Zrinjski, koji je ponovno „uskrsnuo“ 1992. i to na dan obljetnice uspostave NDH, jest klub tzv. zapadnog Mostara. Ako ostavimo po strani sportske uspjehe i pet naslova prvaka BiH, Zrinjski je, za mnoge, nacionalni projekt bh. Hrvata i jedan od instrumenata političke propagande HDZ-a koji preko svojih partnera i političkih veza omogućava Zrinjskom financijsku stabilizaciju. Zrinjski je npr. odličan primjer kako se preko nogometa lako mogu prikupiti jeftini politički bodovi i kako efikasno popraviti vlastiti politički rejting. Također je i činjenica da među pristašama, navijačima i simpatizerima HŠK Zrinjskog ima onih koji nikad nisu nogom kročili na „onu tamo“ stranu Grada i koji bi rado podigli ogromni zid na Bulevaru.

 

Činjenica koju mnogi navijači u Mostaru ne žele ili odbijaju priznati jest da su oba mostarska kluba sredstvo u rukama loših politika

 

Mi često zaboravljamo da se opet približava vrijeme predizbornih kampanja čija je glavna parola: „Zavadi, pa vladaj.“ Mostarski malograđani nikako da shvate da HDZ i SDA već duži niz godina u Mostaru igraju jednu šahovsku partiju koja već davno završena patom i što su upravo oni, koji se ponose „plemstvom“ ili „slobodarskom mišlju“ u službi ovih društveno bezidejnih političkih opcija.

 

Zanimljivo mi je npr. da su isti oni koji su pisali ova tragikomična i nezrela priopćenja o treneru gradskog rivala zanemarili da im je voljeni klub umalo ove godine ispao i u treću ligu.

 

Ionako napeta atmosfera

 

Nikome ne smeta što su nekadašnji čelnici Veleža uništili omladinski pogon, za sebe prisvojili većinu donacija, iz kluba potjerali sve legende kluba kako bi neometano mogli sebi uzimati, što medijski manipuliraju javnost da su im za sve zlo ovoga svijeta krivi Hrvati, odnosno ustaše. Takav način retorike samo zaoštrava ionako napetu atmosferu.

 

Nikome kao da ne smeta što najeksponiranije ulice Grada Mostara više nalikuju Hiroshimi nakon nuklearne katastrofe nego li na jedan prilično fino uređen turistički grad.

 

Ali sve ovo samo pokazuje koliko je naša stvarnost ispolitizirana i koliko smo izmanipulirani. Ako kažem da su nogometni stadioni u Bosni i Hercegovina već desetljećima pogodno mjesto za političke manipulacije, sigurno neću dobiti Pulitzera.

 

Nogomet je u Bosni i Hercegovini odavno jeftina sluškinja loših politika. Sva dosadašnja iskustva koja nam stoje na raspolaganju uvjerljivo govore o političkoj instrumentalizaciji sporta na ovim prostorima. To znači u praksi da jedna populacija postaje politički svjesna i aktivna tek kada postane svjesna svojih neprijatelja i kada počne djelovati u skladu s tim, to jest kada je politika zapravo nadahnuta onim primitivnim razmišljanjem: „Mislim, dakle, imam neprijatelja; imam neprijatelja, dakle, postojim.“ To, naravno, znači da će nogometni teren najlakše poslužiti politici koja je nasilnička, autoritarna, agresivna, ksenofobna, nacionalistička i koja uvijek teži dominaciji.

 

Općenito promatrano, bh. nogomet nije ništa drugo nego opijum za narod, svjetovna religija kojoj je cilj umiriti nagomilano nezadovoljstvo bh. građana, spriječiti ih kupljenom titulom (ili promocijom) u promišljanju važnih problema, prevariti ih, skrenuti im pažnju s egzistencijalnih i društvenih pitanja tako što će im u neograničenim količinama ponuditi jeftinu zabavu i uvijek prikladan nacionalizam.

 

Nogomet je u Bosni i Hercegovini odavno jeftina sluškinja loših politika. Sva dosadašnja iskustva koja nam stoje na raspolaganju uvjerljivo govore o političkoj instrumentalizaciji sporta na ovim prostorima

 

Navijanje za unitarnu, federalnu ili pak nikakvu BIH, aplauzi mržnji, ovacije paljenju zastava i zviždanju službene himne, bakljada u čast idiotskog ponašanja, međuetničko prvenstvo u paljenju auta, premlaćivanju i kamenovanju i sve ostale kvazi-nogometne egzibicije koje nemaju nikakve veze sa sportom samo su dodatni argument tezi da je preduga ekonomska kriza u Bosni i Hercegovini rezultirala izraženom moralnom krizom, gdje sve vrvi od gadnih prekršaja, crvenih kartona i iščašenih udova i umova, gdje se sramotni autogolovi veličaju kao sjajni državotvorni potezi, a kvalitetni se golmani denunciraju i proglašavaju nacionalnim izdajnicima.

 

Osim toga, ratne rane su još uvijek svježe, a aktualne političke elite u državi neprestano rade na raspirivanju nacionalnih razlika, jer je upravo takva taktika odavno procijenjena kao odličan recept dobivanja izbora. Bosna i Hercegovina je podijeljena na torove, u kojima, da se poslužim riječima Meše Selimovića, smrdi, ali je ipak toplo. Nitko nikad u svom „toru“ nije osvojio vlast pričom o jedinstvu i suživotu, nego o podjelama i za sada nema nikakvih izgleda da će se to u bližoj budućnosti promijeniti.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(balkans.aljazeera.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 


DEPO
KOMENTARI