Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

U svijetu devete umjetnosti ne postoji niko ko nije čuo za genijalca strip umjetnosti Andriju Maurovića, majstora u tuš (crno bijeloj) tehnici, prvog u svijetu kolornog stripa (tempera), čudu od strip-umjetnika za čije radove davnih sedamdesetih godina Sergio Bonelli, nekrunisani kralj strip izdavaštva u Europi, (Tex Willer, Zagor, Komandant Mark...), nakon što je vidio Maurovićeve radove, napisa u jednom pismu autoru ovog teksta – ovo je gotovo nevjerovatno.  I doista taj vrijedni, a napose genijalni autor stripa, stvarao je decenijama nešto što je neponovljivo u svijetu devete umjetnosti. Radio je neumorno, nije se štedio, istinski se predao umjetnosti koja mu je u toku stvaralačkog rada obezbjeđivala solidnu egzistenciju, a ponekad i više nego su autorove potrebe bile.

No, sva ta remek djela genijalnog stvaraoca, pred sami kraj njegova života, u crno će zaviti, ne samo autora nego i svijet strip umjetnosti uopće. Iz niskih i kriminalnih pobuda na Andriju Maurovića i njegova remek djela nasrnule su zvijeri i lupeži koji se predstaviše kao urednici i izdavači iz Gornjeg Milanovca. Bilo je to 1979. godine, u vrijeme kada su od velikog umjetnika svi okrenuli leđa; prijatelji, poznanici, kolege, redakcije, institucije....  a umjetniku je tada bilo blizu 80 godina života.

Da je po srijedi bio smišljen podmukao i lopovski način pristupanja cijelom „poslu“, potvrđuje i činjenica da dva remek djela Andrije Maurovića „Djevojka sa Siere“ i „Čuvaj se senjske ruke“ nikada nisu stigli u Gornji Milanovac nego ih je „neko“ u Beogradu, svjestan kvaliteta i vrijednosti tih radova, zadržao za sebe

Dakle, 1979. godine od Andrije Maurovića su preuzeti originali stripova neprocjenjive vrijednosti i odneseni u Srbiju, tačnije u Dečije novine u Gornji Milanovac, da se štampaju strip albumi, a autor je dobio, kako su neki akteri izjavili, više  simboličnu sumu, prevedeno to bi značilo, u odnosu na vrijednost i tiraže albuma, dobio je mizeran honorar koji bi se mogao usporediti sa milostinjom namijenjenoj pukoj ubogoj siroinji.
    

Kako je i dogovoreno, štampani su albumi u nakladi od 10.000 primjeraka, prodavali se i prodali, ali od tog momenta originali remek djela Andrije Maurovića nestaju na najmisteriozniji način. Jednostavno su stripovi nestali. Naime, da je po srijedi bio smišljen podmukao i lopovski način pristupanja cijelom „poslu“, potvrđuje i činjenica da dva remek djela Andrije Maurovića „Djevojka sa Siere“ i „Čuvaj se senjske ruke“ nikada nisu stigli u Gornji Milanovac nego ih je „neko“ u Beogradu, svjestan kvaliteta i vrijednosti tih radova, zadržao za sebe.  

Ko je taj lopov još se nije odgonetnulo, ali će, vrlo je vjerovatno, kad-tad ta remek djela da se pojave iz tame nekekog beogradskog stana, lopovskog brloga nekog lupeža. Navodno, neko je iz Dečijih novina izjavio kako su ta dva originala „zaglavila“ u Privrednom pregledu (???!), ni sam vrag ne bi znao zbog čega, a ustvari je to  prikrivanje traga lupežu ili luperžima koji su se domogli toliko dragocijenih stripova Andrije Maurovića.
    

No šta je sa ostalim djelima koja su preuzeta od Maurovića? Stigla su u Gornji Milanovac, po njima štampani albumi i od tada se i tim stripovima gubi svaki trag. Ondašnji urednik u Dečijim novinama, Sibin Slavković, tvrdio je da je od Maurovića osobno preuzeo originale, dogovorili da se stripovi štampaju u kvalitetnoj tehnici i, naravno, sasvim prirodno i obavezujuće je bilo da se stripovi vrate.  Međutim, to se  nikada nije desilo do dana današnjeg. Sibin Slavković bi trebao znati gdje su završili stripovi, ako ih jeveć preuzeo od Maurovića, onda bi trebao znati gdje su stripovi završili nakon štampe.

Ko je taj lopov još se nije odgonetnulo, ali će, vrlo je vjerovatno, kad-tad ta remek djela da se pojave iz tame nekekog beogradskog stana, lopovskog brloga nekog lupeža
    

U vezi cijele priče oko nestanka ovih neprocijenjivih stripova u svijetu devete umjetnosti za medije su izjavu dali ondašnji uposlenici Dečijih novina Nikola Maslovara i Slobodan Lukić. Maslovara je pominjao neke požare, pa poplave, te neriješen status brige o radovima saradnika (kao da je Maurović bio početnik), nije se kao vodila briga o radovima, što je, u najmanju ruku, priča za malu djecu.

Znači, priče o požarima i poplavama, baš u vrijeme kada je tu boravilo blago Andrije Maurovića, u potpunosti su smiješne i ljudi koji su pregovarali s Maurovićem i preuzeli radove od Maurovića – moraju vratiti radove u Hrvatsku ili reći gdje su originali „zaglavili“, a ne da pričaju bajke o elementarnim nepogodama. U cijeloj priči oko krađe Maurovićevih radova najkonkretniji je bio Lukić, koji je za hrvatske medije izjavio:
    

- Moguće je, čak vjerujem, da neko u Srbiji ima te originale.
    

Da je Lukić u pravu potvrđuje i činjenica da neki stripovi nisu ni stigli kompletni u Dečije novine, što govori da su pojedini nastavavci vrhunskih stripova „u hodu“ nestajali, odnosno neko ih je krao, vjerovatno isti onaj kriminalac  koji je u Beogradu zadržao i ukrao kompletne stripove „Djevojka sa Siere“ i „Čuvaj se senjske ruke“.
    

Strašno da strašnije ne može biti. Postavlja se milion pitanja, od onih koja su već postavljena ko je ukrao radove Maurovića i gdje se nalaze, do pitanja – kada će radovi biti vraćeni u Hrvatsku da bi se mogli kao vrhunska djela devete umjetnosti pokazivati ljubiteljima stripa iz cijelog svijeta.

Dečje novine više ne postoje, firma je propala nemarom i nestručnošću pojedinaca koji su je vodili u posljednje vrijeme i koji su, vrlo je vjerovatno, pokrali radove Andrije Maurovića, pa bi, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog stripa uopće i svega što je ova umjetnost dala generacijama i generacijama, ne samo našeg područja nego cijelog svijeta, bilo ljudski, humano i korektno originale Andrije Maurovića vratiti, jer ljudski je griješiti, ali je ljudski i greške ispravljati. Oni koji su spali tako nisko da se posluže najjadnijim načinom da nanesu štetu stripu uopće, a posebice da od javnosti sakriju neponovljive originale genijalca Maurovića, neka smognu snage i neka iz svojih lopovskih brloga iznesu stripove na svjetlo dana.

Bilo bi ljudski, humano i korektno originale Andrije Maurovića vratiti, jer ljudski je griješiti, ali je ljudski i greške ispravljati

Ako imaju iole ljubavi prema stripu i ako imalo poznaju strip umjetnost, shvatit će da se radi o stripovima (u kolor tehnici) koji su jedinstveni i da takvih stripova nigdje u svijetu nema i da im nije mjesto u nekim mračnim sobama, nego da se to mora učiniti dostupnim svim ljubiteljima stripa.

U cijeloj priči ostaje da se postavi još jedno pitanje: ko je, pored Andrije Maurovića, iz Zagreba, pregovarao s „urednicima“ iz Dečijih novina i ko je taj ko je te stripove i predao da bi se odnijeli u Srbiju? Možda bi taj tip, za kojeg se može pretpostaviti ko je, mogao dati dragocijene informacije i na osnovi njih otkrili oni koji su pokrali originalna remek djela Andrije Maurovića, u to vrijeme starca kojemu i nije bilo do nekog honorara, ali mu jeste bilo stalo da mu se njegova djela štampaju, da u njegovim djelima uživaju svi koji vole ili su simpatizeri stripa.

Potrebno je samo malo poštenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)