Danijal Hadžović/ U čemu je tajna

Kad bi Bosna bila Švicarska: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?!


04.01.16, 13:05h

 

U Švicarskoj, zemlji površinom manjoj od Bosne i Hercegovine i sa samo nešto više od osam miliona stanovnika,  u 2015. je registrovano/osnovano 43.051 novih firmi. Ova cifra vam zvuči nevjerovatno? Ne i Švicarcima. Oni su zapravo zbog ove brojke zabrinuti, jer je, kako švicarska štampa upozorava, to za 1.3 posto manje nego 2014. kada je osnovano novih 43.638 firmi.

 

Ako želite znati kako funkcioniše istinski kapitalizam, pogledajte Švicarsku. Švicarska je stabilna, prosperitetna i tehnološki visokorazvijena zemlja koja uživa u enormnom bogatstvu, i prema mnogim mjerenjima rangirana je kao najbogatija država po glavi stanovnika u svijetu. Švicarska je zemlja s jednim najviših primanja u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.

 

U svijetu vjerovatno nema sistema koji bolje pogoduje ekonomskom razvoju i blagostanju nego što je švicarski. Pa šta je tajna švicarskog uspjeha i šta to njihova država radi bolje od drugih što joj omogućava da se u njoj godišnje registruje preko 43.000 novih firmi? Zapravo, ne mnogo, i u tome i jeste poenta.

 

Švicarska je zemlja s najvišim primanjima u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik

 

Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih sveznalica i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.    
Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

 

Naravno, ovakav sistem sam po sebi ne bi bio koristan, zapravo ne bi ni postojao, da nije one najvrjednije stvari koja prethodi svemu ovome - švicarskog mentaliteta.

 

Švicarci, pored činjenice da su vrijedan, poduzetan i inovativan narod, također su, za razliku od mnogih drugih naroda sa sličnim karakteristikama koji su u prošlosti ipak birali politike koje su ih odvele u sunovrat, savršeno svjesni koje su to vrijednosti koje im donose blagostanje. Već duži niz godina zemljom vlada koalicija narodnjaka i liberala, obje slobodnotržišno orijentisane stranke.  Švicarci su protivnici politika masovne redistribucije bogatstva  i kažnjavanja svojih najuspješnijih sugrađana, što su dosljedno pokazivali na referendumima ogromnom većinom odbacujući prijedloge uvođenja različitih socijalističkih zakona – od postavljanja granice između najnižih i najviših mogućih primanja, uvođenja temeljnog dohotka pa do čak produžavanja godišnjeg odmora.

 

U zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova

 

U Švicarskoj, državi površinom manjoj od naše zemlje, sa samo dva puta više stanovnika, javnost izražava zabrinutost što je je u 2015. registrovano „samo“ 43.000 novih firmi. S druge strane u BiH, samo predizborno obećanje Bakira Izetbegovića da će se u četiri, osam ili deset godina (i on se sam potpuno pogubio u svojim predviđanjima) otvoriti 100.000 novih radnih mjesta, ne da nije zvučalo uvjerljivo, nego je postalo predmetom masovnog ismijavanja.

 

No, u zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova. Ono MORA da bude nešto što će društvo ostvariti ako želi ikada da se izdigne iz aktuelnog stanja bijede i beznađa, i za šta svako pojedinačno mora uložiti napor.

 

I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijim sistemima. U BiH zapravo rijetko ko i razmišlja o ekonomiji, a i kada razmišlja, sasvim prosječan čovjek sigurno ne misli da ekonomija treba funkcionisati po sistemu „odozdo prema gore“ i da napredak i prosperitet mogu doći od njega, od „malih običnih“ ljudi koji će početi osnivati firme i stvarati nešto malo, prosječno i veliko.


On, sjedi, šuti, pati, prepušta se konformizmu bijede i čeka „država duradi“ nešto za njega, jer je u startu odlučio radije biti siromašan i bijedan s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne može utjecati, nego pokušati mijenjati sebe. On nije tu gdje jeste zato što se nije trudio, radio ili pokušao ikad išta više učiniti od svog života, nego jer mora tu biti, pošto mu političari, država, sistem, kapitalisti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduje. No ne zaboravimo jednu stvar – sistem je samo preslika stanja svijesti koja vlada u jednom narodu.

 

Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba

 

Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, naroda lijenog, jalnog, ne pretjerano obrazovanog, sklonog korupciji, sitnim i krupnim lopovlucima i životu na tuđi račun, i država je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.

 

U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.

 

Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego već stoljećima društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca koji godišnje osnivaju preko 43.000 firmi, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe. Tako se ključni prijepori i antagonizmi u bh. društvu ne odvijaju između konkurentskih kompanija, inovatora i profesionalaca na tržištu, nego između onih koji međusobno konkurišu za dobijanje budžetskog novca.

 

Većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe

 

U takvom društvu političari vam obećavaju radna mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti...“.  Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – maksimalnog pojednostavljivanja uslova za biznis, niskih poreza i motivisanja građana da se oslone na vlastite sposobnosti i omogućavanja da sami budu ti koji će kreirati 100.000 radnih mjesta, a da politika radi što joj primarni posao – postavlja pravila igre.

 

Problem je što to podrazumijeva ono od čega svi u BiH bježe kao stranački aktivisti od rada u privatnom sektoru – ličnu odgovornost. Za takvo nešto čini se da će nam biti potrebna potpuna smjena generacija. I radikalno drugačiji odgoj mlađih naraštaja. Dakako.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)


DEPO
KOMENTARI