Tekst uz dozvolu autora prenesen iz magazina 'Damar' Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka

Piše: prof. dr. Enes HAŠIĆ

Dvadeset godina je prošlo nakon rata, a prema svim očekivanjima u Bosni i Hercegovini tek bi trebao da uslijedi značajniji ekonomski oporavak. Uzimajući u obzir vrijeme koje je BiH izgubila tokom rata devedesetih godina kao i dugi period tranzicije, može se konstatovati kako protekle dvije decenije nisu uspješno iskorištene da bi se dovršili svi ključni procesi i kako bi se omogućilo da država sustigne ostale zemlje koje su više uznapredovale u ovom procesu. Tek nedavno je BiH prebacila fokus sa poslijeratne rekonstrukcije na transformaciju prema tržišnoj ekonomiji, bržem otvaranju za strane investicije i za hvatanje priključka na putu u euro-atlanske integracije. Međutim, još uvijek se strani i domaći investitori suočavaju sa brojnim  ozbiljnim preprekama u poslovanju, uključujući složen pravni i regulatorni okvir, netransparentne procedure poslovanja, slabe sudske strukture i korupciju. U tom kontekstu, pokušavamo postaviti neka pitanja i ponuditi odgovore u vezi dosadašnjih iskustava u procesu tranzicije i privatizacije u Bosni i Hercegovini.

 
U 1990. godini Bosna i Hercegovina je imala 1.054.295  zaposlenih, od čega 1.026.254 u državnom/javnom sektoru. Ovih 97,3% radnika funkcionisalo je u uslovima samoupravljanja i planske privrede, uglavnom kroz velike koncerne, koji su nastali ujedinjavanjem  preduzeća širom  Bosne i Hercegovine pa i na širim prostorima, kao što su npr. Unis, Šipad, Hidrogradnja, Hepok ili Energoinvest. Rat je, pored ogromne devastacije, rezultirao velikim „odljevom mozgova“ i nestankom značajnog dijela visokoobrazovanog, rukovodećeg kadra, koji se educirao i izgradio u ovim holdinzima. Time je krajnje osiromašena baza kadrova koji  bi uspješno mogli da vode ovakva preduzeća, na menadžerskom nivou.

Krajem 2015. godine broj zaposlenih osoba u Bosni i Hercegovini iznosi 701.600 radnika, što znači da je oko tristo hiljada radnih mjesta izgubljeno u proteklom periodu. Uzimajući u obzir izuzetno velike i nesporne uticaje rata i ratnih dešavanja na privrednu i ukupnu društvenu situaciju, ipak ne možemo a da se ne zapitamo: da li je poslije rata bilo moguće učiniti mnogo više na planu privrednog razvoja, te da li se pozitivnom ocjenom može ocijeniti dosadašnji proces sveukupne društvene tranzicije?

Već od pet sati ulice u svim gradovima diljem Bosne i Hercegovine su bile prepune ljudi koji pješice, biciklima, automobilima, autobusima, ili na drugi način idu, žure ili jure da stignu do svojih radnih mjesta. Sadašnja jutra, od najvećih do najmanjih gradova, izgledaju potpuno drugačije...

Često se sa ili bez razloga govori o ugroženosti i neravnopravnosti pojedinih društvenih grupa, ali nema spora o tome kako se nalazimo u situaciji da se najveći broj građana može smatrati socijalno ugroženim i egzistencijalno nesigurnim. Uništene su brojne fabrike, a slike obespravljenih radnika, ljudi koji su dovedeni na rub egzistencije - jer nisu dobili plaću nekoliko mjeseci - rad bez uplate doprinosa, rad "na crno"... dio su naše svakodnevnice.

Uz brojne druge razloge ovakvog stanja, posebno se u fokus naših društvenih (ne)uspjeha može staviti proces privatizacije državnog kapitala, te se (ne)uspjela privatizacija i proces tranzicije u kojem se naša zemlja još uvijek nalazi s pravom označavaju glavnim krivcima stanja u kom se nalazimo i što smo postali zemlja brojnih socijalnih slučajeva i stanja siromaštva velikog broja naših građana.

Veliki dio vojske nezaposlenih u Bosni i Hercegovini za svoj težak položaj upravo krivi one koji su proveli privatizaciju na pogrešan način. Popis preduzeća koja su nekad prehranjivala brojne porodice, a danas su tek ruine, doista je dug. Ako se zađe u bilo koji bosansko-hercegovački grad, naći će se brojni primjeri loše privatizacije i tek rijetki svijetli primjer preduzeća koja su, i nakon pretvaranja državnog u privatno, nastavila uspješno poslovati.

O tome gdje smo nekad bili i kuda smo stigli, najočitije mogu da posvjedoče primjeri sa ulica naših gradova i naselja nekad i sad. Nekada je život u našim gradovima počinjao u ranim jutarnjim satima. Već od pet sati ulice u svim gradovima diljem Bosne i Hercegovine su bile prepune ljudi koji pješice, biciklima, automobilima, autobusima, ili na drugi način idu, žure ili jure da stignu do svojih radnih mjesta. Sadašnja jutra, od najvećih do najmanjih gradova, izgledaju potpuno drugačije. Svugdje je sve isto, i sve je otužno i mirno skoro do sedam sati ujutro. Nema radnika, nema fabrika, nema posla, kao da nema nikakvog života. Tek poslije sedam sati ulice ožive i napune se učenicima, studentima, administrativnim radnicima...

Pogrešan model privatizacije

Ne dovodeći u pitanje osnovno opredjeljenje i potrebu provođenja procesa sveukupne društvene tranzicije, gdje je privatizacija državnog kapitala nesporno jedan od najvažnijih segmenata tranzicije, sa punim opravdanjem se može postaviti pitanje da li smo kao društvo i država pogrešno vodili ove procese. Uz napomenu da svaka opšta ocjena nužno ima i korekcije kroz (rijetke) primjere uspješnog provođenja procesa privatizacije, nije teško argumentovano ustvrditi kako je u Bosni i Hercegovini napravljeno niz pogrešaka u procesu privatizacuje, te da zbog toga privatizacija ni izbliza nije uspjela.

Građani su prevareni kroz obezvrijeđene certifikate koji su se prodavali i  za dva posto od njihove nominalne vrijednosti; ozbiljni kupci su se povukli iz procesa privatizacije...

Prije svega odabran je vrlo sporan model privatizacije sa brojnim nedefinisanim pravnim i ekonomskim odnosima. Nedovoljno su definisana i zaštićena  prava i obaveze svih subjekata privatizacijskih procesa počevši od države i njenih organa, preko prava dotadašnjih radnika i drugih građana, pa do prava ozbiljnih stranih i domaćih investitora i poštenih kupaca državnog kapitala.

Brojni primjeri loše privatizacije: Krivaja d.d. Zavidovići; Feroelektro d.d. Sarajevo; Vranica d.d. Sarajevo; Soda so Holding - “Polihem” d.d. Tuzla; Konjuh d.d. Živinice; “Energopetrol” d.o.o.; Konfekcija “Borac” d.d. Travnik; Alhos d.d. Sarajevo u stečaju; Soda so Holding “Dita” d.d. Tuzla; Tuzlanska banka; Una banka d.d. Bihać; Fabrika duhana Sarajevo d.d. Sarajevo; Bosnalijek d.d. Sarajevo; Soko Mostar...

Nesporna su činjenice da u procesu privatizacije između ostalog: nisu osigurana potpuna prava radnika u procesu privatizacije; najavljivana restitucija koja je trebala prethoditi privatizaciji nije provedena; država je kao loš prodavac ostala i bez vlasništva i bez ikakvih ozbiljnijih prihoda od privatizacije; građani su prevareni kroz obezvrijeđene certifikate koji su se prodavali i  za dva posto od njihove nominalne vrijednosti; ozbiljni kupci su se povukli iz procesa privatizacije...

Postupak privatizacije, odnosno vlasničke transformacije u Bosni i Hercegovini počeo je 1990. godine i odvijao se po modelu prodaje internih dionica radnicima, zaposlenim u preduzećima, a zaustavljen je početkom ratnih sukoba. Revizijom ove prijeratne privatizacije  u kasnijem procesu privatizacije potvrđena je privatizacija oko 1,4 milijarde KM dioničkog kapitala ili oko 8% u ukupnom kapitalu FBiH. Privatizacijskim propisima izabran je i uokvireni model masovne privatizacije u FBiH koji je omogućavao učešće građana, privatizacijskih investicionih fondova (PIF) i drugih investitora, a prvenstveno temeljen na tkz. certifikacijskoj privatizaciji.

Ovaj model prioritetno omogućava da se iskorištavanjem certifikata, kao platežnog sredstva, vrši kupovina dijela ili ukupnog državnog kapitala nekog preduzeća. Dodjelom certifikata građanima, formalno su date početne pozicije svakom pojedincu za ostvarenje privatnog vlasničkog udjela u raspoloživom državnom kapitalu. Ali provedebena iskustva su pokazala da je certifikacijska privatizacija bila apsolutni promašaj, jer je zapravo pogodovala samo raznim mešetarima i tajkunima, a građane i radnike (pa i ozbiljne i poštene investitore) učinila izigranim i prevarenim. Kroz certifikatsku privatizaciju nije prodavan državni kapital za novac, nego je to faktički bila zamjena državnih obaveza prema građanima u obliku certifikata za dionice, pa nije ni bilo nikakvog novčanog toka. Problem je u tome što su certifikati otkupljivani od građana za beznačajne realne iznose čime je stvoren prostor za različite manipulacije i privatizacijske prevare.

Država - loš prodavač

Prema podacima kojim raspolažemo u Federaciji Bosne i Hercegovine je od 1999. godine do 2011. godine prodato 1.079 preduzeća, dok su djelimično privatizirana 94 preduzeća. U ovom periodu ukupno je prodato državnog kapitala u vrijednosti 9,027 milijardi KM, što je najvećim dijelom naplaćeno u certifikatima i to 8,4 milijarde KM (realne tržišne cijene cca. 280 miliona KM), dok je gotovinom plaćeno oko 542 miliona KM. To znači da (uzimajući u obzir činjenicu kako je realna vrijednost certifikata na crnom tržištu uobičajeno bila oko tri posto) lako dolazimo do zaključka kako je na taj način omogućeno pojedincima da vrijednost državnog kapitala od oko devet milijardi steknu po deset puta manjoj cijeni, odnosno za oko 820 miliona KM.

Radnici su u privatizacijskom i postprivatizacijskom procesu postali taoci plutokracije (vlasti bogataških struktura) i politokracije (vlasti političkih struktura), čije je srastanje dovelo do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove

Iz ovog podatka je uočljivo je da pri izboru najracionalnijeg modela privatizacije, a posebno kod privatizacije velikih poduzeća, koja su inače nositelja razvoja, nije bilo ozbiljnih i stručnih analiza, kao i da interes države kao prodavca, te interesi njenih građana nisu bili adekvatno zaštićeni i ostvareni.

Opravdano se postavlja pitanje koji bi to ozbiljan prodavac prodao nešto po deset puta nižoj cijeni. Očito je kako je država bila loš prodavac, a da su radnici i građani najveće žrtve pogrešno provedenog procesa privatizacije. Radnici su u privatizacijskom i postprivatizacijskom procesu postali taoci plutokracije (vlasti bogataških struktura) i politokracije (vlasti političkih struktura), čije je srastanje dovelo do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove. Time je ugroženo opće dobro (prava radnika) zarad pojedinačnih interesa (vlastito bogaćenje), a o čemu svjedoče brojni primjeri loše privatizacije kao što su privatizacije: Krivaja d.d. Zavidovići; Feroelektro d.d. Sarajevo; Vranica d.d. Sarajevo; Soda so Holding - “Polihem” d.d. Tuzla; Konjuh d.d. Živinice; “Energopetrol” d.o.o.; Konfekcija “Borac” d.d. Travnik; Alhos d.d. Sarajevo u stečaju; Soda so Holding “Dita” d.d. Tuzla; Tuzlanska banka; Una banka d.d. Bihać; Fabrika duhana Sarajevo d.d. Sarajevo; Bosnalijek d.d. Sarajevo; Soko Mostar; kao i mnogi drugi slučajevi neuspješnih privatizacija.

Promjena strukture vlasništva

Krajnji cilj privatizacijskog procesa jeste promjena zatečene strukture vlasništva i na tim osnovama preraspodjela ekonomske moći, koji bi na kraju trebao rezultirati privrednom stabilizacijom, rastom i razvojem na širem makroekonomskom nivou. Postavljeni ciljevi privatizacije i na njima očekivani efekti, bez sumnje privatizaciju čine pozitivnim i poželjnim procesom. Ali, uporedo sa prednostima, ona je praćena i teškoćama koje su neminovno dio transformacije privrede iz netržišne u tržišnu, pogotovo ako se provodi u specifičnom društveno-političkom ambijentu kakav je naš.

Bosansko-hercegovačka privreda i društvo devastirano ratom, postojeće ustrojstvo države, neujednačena pravna regulativa, podijeljen ekonomski prostor, neujednačen pristup privatizaciji i pokušaj da se kroz taj proces izmire zaostala potraživanja građana, nedovoljna pripremljenost preduzeća za privatizaciju, slaba upravljačka struktura u njima kao i cjelokupna poslovna klima, nedosljedno provođenje zakona, politička nestabilnost zemlje, slučajevi otvorenog i indirektnog političkog miješanja i opstruiranja privatizacijskog procesa, uzroci su slabih rezultata u dosadašnjem procesu privatizacije.

Ova pozitivna iskustva pokazuju da nije problem u privatizaciji, nego u njenom postupku provođenja, nedovoljnoj kontroli i reviziji, uvjetima i metodama koji su postavljani kupcima...

Prednosti privatizacije vidljive su i prepoznatljive tek nakon njenog cjelovitog provođenja budući da obuhvata čitav niz postupaka za čiju provedbu je potreban duži vremenski period. Prezaduženost preduzeća po osnovama prava zaposlenih iz radnog odnosa, obaveza dobavljačima, kreditima, neadekvatni sistemi zaštite od nezaposlenosti i socijalne zaštite, nepripremljenost dijela državnog kapitala za privatizaciju zbog sporova oko vlasništva, nedostatak sredstava za pripremu preduzeća za privatizaciju, također su neke od upečatljivih prepreka u njenom provođenju.

Pored loših primjera privatizacije, postoji bar deset firmi koje su primjer uspješne privatizacije, gdje je nastavljena proizvodnja i razvijana tehnologija, a radnici zadržani. Stvorene su dobre izvozne prilike, a tako privatizirana preduzeća su postavljena na zdrave temelje (primjeri nekih preduzeća iz Tešnja i Goražda). Ova pozitivna iskustva pokazuju da nije problem u privatizaciji, nego u njenom postupku provođenja, nedovoljnoj kontroli i reviziji, uvjetima i metodama koji su postavljani kupcima jer su državna poduzeća obično funkcionisala ispod očekivanja, a na štetu državne blagajne i potrošača. Loše vođena i podvrgnuta političkim ciljevima sa viškom zaposlenih i lošom organizacijom sa zastarjelom tehnologijom, uvijek zavisna od državne pomoći i subvencija sa previsokim cijenama, ta poduzeća su jasan dokaz kako inferiorne efikasnosti državnog vlasništva, tako i nerealnosti ideje o naklonosti države.

Diskriminacija stranih investitora  

Certifikati podijeljeni građanima Federacije BiH mogli su se zamijeniti za dionice preduzeća koja su bila javno ponuđena u privatizaciji prema slobodnoj volji ili putem ulaganja u investicione fondove. Pojedinci, a prije borci iz prethodnog rata, bili su  na prvi pogled povlaštenoj poziciji jer su  dobivali dodatne certifikate, ali s obzirom na kasniju stvarnu vrijednost certifikata svi su se na kraju osjećali prevarenim. U uslovima nesređenih registara hartija od vrijednosti i nerazvijene berze kapitala, dolazilo je do mešetarenja i otkupa vaučera i certifikata mimo za to predviđenih institucija i ispod onog što se smatralo realnom tržišnom vrijednosti.

Istovremeno stranim investitorima su vrlo često postavljani rigorozni uvjeti za učešće u privatizacijskim procesima, ili su strani investitori bili suočeni sa probranim i izuzetno dobro uvezanim domaćim „elitama“...

Ipak, domaći akteri su u procesu privatizacije stavljeni u privilegovan položaj u odnosu na potencijalne strane investitore. Prisutna diskriminacija stranih investitora, koji nisu mogli da  učestvuju ni kakvim preferencijalnim prodajama kapitala. Data je prednost upravo domaćim kupcima, ali i špekulantima, koji su već bili u posjedu sredstava za investiranje. To je omogućilo tzv. „novoj poslovnoj eliti“ idealne okolnosti, u kojima preuzimaju državnu imovinu po povlašćenim uslovima.

Asim Jonuzi (koji je zbog svega promijenio ime u Asim Busch Puzitsch) danas vodi nekoliko izuzetno uspješnih slovenačkih preduzeća i iskreno se nada se da će se i u Bosni i Hercegovini u budućnosti promijeniti sveukupni društveni i poslovni ambijent, te da će strani investitori i strani kapital biti drugačije tretirani i uvažavani

Istovremeno stranim investitorima su vrlo često postavljani rigorozni uvjeti za učešće u privatizacijskim procesima, ili su strani investitori bili suočeni sa probranim i izuzetno dobro uvezanim domaćim „elitama“, koje su često u sprezi sa političkim moćnicima sprečavale ulazak stranih investitora u „njihove zone interesa“. Jedan od očitih primjera diskriminacije stranih investitora moguće je analizirati na vrlo specifičnom slučaju preduzeća „Citrus“ d.o.o. iz Ljubljane, Republika Slovenija.

Hajka na investitore iz Slovenije

U vrijeme početka privatizacijskih procesa u Bosni i Hercegovini preduzeće „Citrus“ d.o.o. iz Ljubljane, bilo je vrlo uspješno slovenačko preduzeće, a većinski vlasnik ovog preduzeća Muharem Kulauzović bio je istaknuti slovenački privrednik. Prema njegovoj izjavi i izjavi jednog od tadašnjih djelatnika ovog preduzeća Asima Jonuzija, preduzeće „Citrus“ d.o.o. Ljubljana je ušlo u privatizaciju u Bosni i Hercegovini kao jedan od najvećih stranih investitora, sa namjerom da uloži izuzetno značajna vlastita sredstva u iznosu od cca. 10 miliona eura, te da izvrši dodatna ulaganja u privatizirana preduzeća iz obezbjeđenih bankarskih sredstva u vidu kredita u iznosu od cca. 30 miliona eura.

Međutim, ovo preduzeće kao strani investitor i učesnik u procesu privatizacije, kao i djelatnici ovog preduzeća su bili izloženi nevjerovatnom progonu i organiziranoj hajci, a u kojoj su prikriveno ili otvoreno učestvovali moćni i uticajni pojedinci iz političke i javne vlasti. Metodi progona, sprečavanja i diskriminacije preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana bili su vrlo perfidni i mogli bi se uporediti sa najgorom praksom totalitarnih režima. Konačni efekti uvog slučaja su prosto za nepovjerovati: preduzeće „Citrus“ d.o.o. Ljubljana je izbačeno iz privatizacijskih procesa, i pri tom je izgubilo vlastiti kapital u vrijednosti od cca.10 miliona eura, i na kraju je zbog toga moralo završiti u stečaju.

Metodi progona, sprečavanja i diskriminacije preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana bili su vrlo perfidni i mogli bi se uporediti sa najgorom praksom totalitarnih režima. Konačni efekti uvog slučaja su prosto za nepovjerovati...

Osnivač preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana i izuzetno uspješni slovenački privrednik Muharem Kulauzović, državljanin Slovenije, ostao je i bez vlastite kuće i ostale imovine, te je osuđen od strane Kantonalnog suda u Bihaću na kaznu zatvora od osam i pol godina. Njegov punomoćnik Asim Jonuzi, takođe slovenački državljanin, optužen je i osuđen je pred Kantonalnim sudom u Bihaću na kaznu zatvora od devet i pol godina, iako nikada nije bio zaposlenik ili ovlaštena osoba u preduzeću „Citrus“ d.o.o. Ljubljana, niti u bilo kom preduzeću koje je bilo privatizirano od strane „Citrus“ d.o.o. Ljubljana.

Ove su vjerovatno jedine, ali zasigurno najviše kazne izrečene bilo kom od učesnika procesa privatizacije u Bosni i Hercegovini. Prema izjavi Asima Jonuzija važno je napomenuti kako su oba ova slovenačka državljanina mogla na jednostavan način da izbjegnu kazneni progon u Bosni i Hercegovini i da traže da im se eventualno sudi u Sloveniji. Međutim, vjerujući u vlastitu nevinost dobrovoljno su se iz Slovenije vratili u Bosnu i Hercegovinu i odazvali tužilaštvu i sudu u Bihaću, da bi pred Kantonalnim sudom u Bihaću bili izloženi, po njegovim riječima, apsolutno neutemeljenom i montiranom procesu.

Ova sudska odluka  kasnije je značajnim dijelom promijenjena od strane Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Danas Muharem Kulauzović i Asim Jonuzi žive i rade u Sloveniji. Asim Jonuzi (koji je zbog svega promijenio ime u Asim Busch Puzitsch) danas vodi nekoliko izuzetno uspješnih slovenačkih preduzeća i iskreno se nada se da će se i u Bosni i Hercegovini u budućnosti promijeniti sveukupni društveni i poslovni ambijent, te da će strani investitori i strani kapital biti drugačije tretirani i uvažavani.

Uspješni slovenački privrednik Muharem Kulauzović ostao je i bez vlastite kuće i ostale imovine, te je osuđen od strane Kantonalnog suda u Bihaću na kaznu zatvora od osam i pol godina. Njegov punomoćnik Asim Jonuzi, takođe slovenački državljanin, optužen je i osuđen na kaznu zatvora od devet i pol godina

Ovo je samo jedna ilustrativna priča koja svjedoči o razmjerama diskriminacije stranih investitora u procesu privatizacije u Bosni i Hercegovini. U interesu bolje i perspektivnije budućnosti Bosne i Hercegovine izuzetno bi bilo važno da ova iskustva pravilno shvatimo i iz njih izvučemo određene pouke.

'Ubij' uspješnog dok ne propadne!

Dobitnik Nobelove nagrade 1999.godine za hemiju, egipatski naučnik dr. Ahmed Zeweil (živi u SAD, Kalifornija) je jednom prilikom izjavio:

„Nije da su na Zapadu genijalci, a u nas glupaci. Oni samo pomažu propalog dok ne uspije, a mi se borimo protiv uspješnog dok ne propadne!“

Navedeni slučaj preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana i njegovih djelatnika na najbolji način potvrđuje ovu misao uvaženog dobitnika Nobelove nagrade.

Dosadašnji učinci privatizacije preduzeća, pogotovo posljednjih, su neznatni, čime se ne pridonosi daljnjem prilivu direktnih stranih ulaganja u BiH. U situaciji u kojoj se naša država danas nalazi, ona nije u mogućnosti obezbijediti dovoljno svježeg kapitala za oživljavanje poslovnih aktivnosti svojih preduzeća. S druge strane, inostrani investitori nisu zainteresirani za ulaganja u preduzeća, pa i za saradnju sa preduzećima čiji je ona vlasnik.

Nije da su na Zapadu genijalci, a u nas glupaci. Oni samo pomažu propalog dok ne uspije, a mi se borimo protiv uspješnog dok ne propadne!

Zbog toga je proces privatizacije, prije svega usmjeren ka stvaranju uslova za oživljavanje privrednih kapaciteta koji se danas nikako ili nedovoljno koriste. Ovakvo stanje stoga zahtijeva hitno definisanje adekvatnijeg modela tranzicije vlasništva kojem bi istovremeno trebalo prilagoditi postojeći pravno-regulacioni okvir.

To bi, između ostalog, podrazumijevalo dodatne izmjene zakona i podzakonskih propisa u ovoj oblasti, donošenje zakona o restituciji, zakona o kontroli ugovora povodom izvršene privatizacije, uspješnjie provođenje postupaka stečaja, bolju koordinaciju agencija za privatizaciju sa ostalim organima ovlaštenim za provođenje procesa privatizacije.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)