Piše: Mirna DUHAČEK

Nakon podrumskih svirki, pa i nastupa većih razmjera, afere Maršal koja ih je dovela na „crnu listu“ nepoželjnih u bivšoj Jugoslaviji, rata i osipanja članova grupe, te „ustajanja iz pepela“, sarajevski bend Zabranjeno pušenje uspio je zadržati titulu jednog od najpopularnijih rock sastava u BiH i ostatku bivše SFRJ.  Originalan i trideset i kusur godina kasnije, bend koji je od svojih početaka rušio tabue i postavljao sve samo ne konvencionalne obrasce ponašanja i umjetničkog angažmana, Zabranjeno pušenje je i dalje muzički sastav koji provocira svojim pjesmama i prkosi vremenu

Izravno poigravanje sa „zabranjenim temama“ dovelo je do toga da, zahvaljujući postojanju ovog benda, muzička i kulturna scena bivše Jugoslavije postane u najmanju ruku iskrenija - ako ništa makar prema sebi samoj – najviše zbog toga što su sarajevski novoprimitivci bili svjesni svoga vremena i geografskih koordinata koje su naseljavali, pa se uvijek s dozom ironije kroz svoje pjesme i nastupe poigravali sa samoupravnom socijalističkom, a kasnije kapitalističkom i demokratskom svakodnevnicom. Tako i Dado Džihan, nekadašnji član Pušenja koji trenutno živi u Londonu, za naš portal kaže: “Mi smo bili kao Beatlesi, Stonesi i Pythonovci zajedno, plus sa karakterom s Balkana - našim seljakom, sve smiksano u gradsku kulturu, gdje inspirisani dvadestetogodišnjaci rade stvari koje drugi ne bi ni pod razno. Sreća pa je to neko shvatio i progurao kroz grablje televizijske birokratije i tzv. muzičke industrije. U našem slučaju, ključ uspjeha bio je isključivo Duh koji se zove sarajevska raja.”

Zabranjeno pušenje je grupa koševskih mladića osnovala 1980. godine. Bend su tada činili mladići iz sarajevske Druge gimnazije i komšiluka, a u grupi su tih davnih 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je počela njihova priča, zasvirali: Nenad Janković (Dr. Karajlić; klavijature), Davor Sučić (Sejo Sexon; gitara), Zenit Đozić (Fu-Do; bubnjevi), Mladen Mitić (Munja; bas gitara), Dražen Janković (Seid Little Karajlić; klavijature), Ognjen Gajić (saksofon, flauta), Mustafa Čengić (Muče; solo gitara) i Zoran Degan (Poka; sinthesizer), dok je kao rezervni igrač u blizini uvijek bio prisutan i Elvis J. Kurtović. Sejo Sexon danas kaže da nisu mislili da će uopće trajati: “Bili smo bend iz podruma, a konkurencija su nam bili bendovi poput Azre, Bijelog dugmeta… Ipak, raja nas je super prihvatila, a i tadašnji sistem je bio dobar za jedan takav projekt. Imali smo Sarajevo za inspraciju i uspjeli našu priču napraviti univerzalnom.”

Sarajevski momci su prve svirke počeli održavati u podrumu koji su nazvali Zaborav, uglavnom za obožavatelje iz komšiluka. Svoj koncept djelovanja i muzičkog, ali neosporno i društvenog angažmana, nazvali su New Primitives. Novoprimitivci su sve čega su se prihvatili – a bili su vrlo moderni, odnosno multimedijalni - radili s dozom ironije koja se pokazala kao neophodna za stvaranje najrazličitijih originalnih sadržaja.

Sandra Rančić, autorica dokumentarnog filma o EKV-u “Kao da je bilo nekad”, koja trenutno radi na filmu o Zabranjenom pušenju i No Smoking Orchestra, beogradskoj verziji sarajevske grupe, kaže za Depo portal da je New Primitives, zapravo, jedini autohtoni pokret ili način razmišljanja koji je nastao i otišao kosmos iz geografskih dužina i širina bivše države.

I Džihan danas na osnivanje pokreta New Primitives gleda kao na genijalnu ideju. Djelovanje novoprimitivaca po njemu je uspostavilo drugačiju scenu od dotadašnje, jer je, kako kaže, otvorilo prostor umjetniku da se izrazi kroz razna djelovanja, odnosno, inspirativno je podsticala i omogućavala rađanje nekih drugih djela koja nisu bila usko povezana sa muzikom. “Pojavili su se radio, TV emisije i isto tako interesantne izložbe. Ne samo to, mogao si čak i da ne vježbaš instrument, a da ipak budeš smatran za izuzetnog svirača, ili čak i ako ne znaš da pjevaš da ti profesija bude vokalni solista. Doduše, morao si da budeš jako dobar u nekim drugim stvarima, tako da bi se desio ekvilibrijum praćen uspjehom kod raje”, rekao je za Depo Dado Džihan.

Nakon izlaska iz podruma, ZP je svjetlo pozornice pronašlo u klubovima. Počeli su sa svirkama većih razmjera u kultnim sarajevskim okupljalištima mladih, poput Kuka, Sloge, Trase, AG-a, Cedusa. Međutim, slično kao i ostali članovi novoosnovanog pokreta, zbog svog su političkog angažmana bili osuđeni na manje klupske prostore. Godine su prolazile, popularnost rasla, a pjesme koje zbog svoje upitne političnosti niko nije htio objaviti, nakupljale su se sve do 1984, kad je konačno ovom sarajevskom bendu uspjelo poći za rukom da im Jugoton izda prvi album. “Das ist Walter” je imao početni tiraž 3.000 komada, a prodan je u preko 100.000 kopija, što znači da je prvi tiraž čak 30 puta premašen.

Godina Olimpijade u Sarajevu i izlaska prvog albumaPušenja je i godina kada koševski momci kreću  na veliku jugoslovensku turneju od 60 koncerata po najvećim dvoranama. Baš u to vrijeme na poziv tadašnjeg urednika emisije Primus (Priča i muzika subotom) Bore Kontića, pojedini članovi Zabranjenog pušenja i drugih novoprimitivnih sarajevskih bendova “okupirali” su drugi program Radio-Sarajeva, gdje počinju učestvovati u emisiji iz koje će se nešto kasnije izroditi i kultna TV serija Top lista Nadrealista.

Međutim, samo što je grupa postala najveća rock atrakcija na ex-yu prostorima, uslijedio je snažan medijski atak na njene članove. Oni pravovjerni ih prozivaju zbog vrijeđanja ličnosti i ugleda druga Tita, zbog nečega što je nakon koncerta u Rijeci rekao Nele Karajlić: “Ne možemo više svirati. Crk’o nam Marshall”, pa dodao, “Mislimo na pojačalo.”

Nakon ovog verbalnog incidenta, pojedini su mediji, a prednjačili su sarajevski, Zabranjeno pušenje okačili na stub srama, stavivši ga na crnu listu bendova koji napadaju i vrijeđaju tekovine socijalističke revolucije i lik i djelo Predsjednika. Uslijedilo je sveopće ignoriranje njihovog rada, svirku im je bilo skoro nemoguće ugovoriti, a pjesme su im odjednom postale nedobrodošle u radijski eter. Neki su se novinari tada šalili da bi trebali promijeniti ime u Zabranjeno nastupanje. Međutim, oni nisu odustajali, pa je grupa, uprkos kritici vladine medijsko-propagandne mašine, ipak uspjela snimiti svoj drugi studijski album "Dok čekaš sabah sa šejtanom". 

Ogromni uspjeh benda među  “običnim” ljudima, prvenstveno omladinom, ali i sve veća popularnost TLN-a nisu bili po volji rigidnog režima. Tako se u montiranoj aferi članovi New Primitivesa optužuju za vrijeđanje lika tada već pokojnog predsjednika Tita. U cijeli slučaj uključuje se i državna bezbjednost, misleći očito da su ovi momci opasnost za stabilnost, nakon Titove smrti, već rasklimane države, kada bivaju pozivani na seriju informativnih razgovora.  

Cijelu situaciju uspijevaju smiriti neki jugoslovenski intelektualci liberalnih pogleda koji dižu svoj glas u odbranu grupe, tako da se afera stišava, na sreću, bez zatvorskih kazni.

Boro Kontić, koji je novoprimitivce doveo na radio, jer ih je, kaže, smatrao beskrajno duhovitim momcima, objašnjava za naš portal da je razlog tolike halabuke koja se digla oko njihovog rada bio taj što je TLN bila drugačija i dobrih nekoliko godina ispred svog vremena: “Uglavnom je sav problem bio u različitom tumačenju vremena. Mi smo se ponašali kao da je demokratija već stigla, a oni kao da je to nešto što pripada drugima.”

I pored nekoliko mukom organiziranih koncerata pred desetinama hiljada posjetitelja u Beogradu, Zagrebu i Splitu, turneja se pokazuje neprofitabilnom i grupu 1986. godine napuštaju Mladen Mitić, Šeki Gayton i Mujo Snažni. Ostatak grupe počinje raditi na novom albumu i polako okuplja novi bend u čijem sastavu su uz Farisa Arapovića (bubnjevi) i Kowalskog (gitara) i redatelj Emir Kusturica koji u to vrijeme dobija nagradu na Filmskom festival u Cannesu za “Oca na službenom putu". Ova ekipa u suradnji s nekim studijskim muzičarima (Predrag Bobić - bas, Dado Džihan i Darko Ostojić Minka - back vokali) 1987. godine realizira album “Pozdrav iz zemlje Safari” koji objavljuje sarajevski Diskoton. Hitovi s ovog albuma (“Pišonja i Žuga”, “Hadžija ili bos”, “Fikreta”, “Dan Republike”) vraćaju grupu u sam vrh YU rocka.

U organizaciji Art scene Obala Miro Purivatra, danas direktor Sarajevo Film Festivala, priprema najveću turneju Zabranjenog pušenja, u sklopu koje je upriličeno 87 koncerata. Međutim, prilike krajem 1980-ih, kada se politička situacija počinje dodatno zakuhavati, članove Top liste Nadrealista vraća na male ekrane. Emitiranje emisije ponovo počinje 1988. godine, kad ZP istovremeno počinje pripremati novi studijski uradak “Male priče o velikoj ljubavi", koji izlazi u oktobru iste godine. Na albumu gostuje Goran Bregović, operna diva iz Atinske opere Sonja Milenković i virtuoz na violini Dejo Sparavalo, dok grupu napušta Emir Kusturica zbog snimanja novog filma. Nedugo nakon toga bend kreće na turneju po bivšoj državi s Top listom Nadrealista i grupom Bombaj štampa. Program s kojim tad nastupaju je kombinacija teatra i rock and rolla, realiziran po ideji Seje Sexona.

Ipak, podjele i nesuglasice u državnom vrhu ubrzo se prenose i na Zabranjeno pušenje. Naime, zbog različitih pogleda na politiku i nemogućnost pronalaska kompromisa kad je riječ o koncepciji benda, iz grupe odlaze Sejo Sexon i Darko Ostojić Minka koji počinju raditi samostalne projekte, te Faris Arapović koji osniva vlastiti bend Sikter. Početkom rata u BiH, Nele Karajlić premješta bend u Beograd i nastavlja rad pod imenom Nele Karajlić & Zabranjeno pušenje, da bi zatim promijenio ime u Emir Kusturica & No Smoking Orchestra. U glavnom bh. gradu ostaju Elvis J. Kurtović, Sejo Sexon, Zenit Đozić, Boris Šiber i dizajner omota albuma Zabranjenog pušenja Srđan Velimirović te pokreću Ratno izdanje Top liste Nadrealista.

Ova ekipa u najtežim ratnim danima u opkoljenom Sarajevu pokušava zabaviti svoje sugrađane koji u podrumima i skloništima na akumulatore slušaju radioprogram Nadrealista i nove pjesme inspirirane aktualnim događanjima u gradu. S dolaskom struje u grad, TLN dobija zeleno svjetlo da ponovo počne sa scenskom, muzičkom i videoprodukcijom, međutim na putu je još jedna afera koja će prolongirati njihov povratak na male ekrane. Naime, grupa ovih komičara je u najtežoj ratnoj godini, 1994-oj, optužena da je u svojoj, dotad još uvijek neemitiranoj TV emisiji, “grubo uvrijedila vjerske osjećaje muslimana”, nakon što je napravila skeč na osnovu filma “Pod Muhamedovom zastavom”.

Boro Kontić, tadašnji urednik emisije, za naš portal kaže da je “problem bio taj što je tadašnje vrijeme ‘doislamizacije’ bilo propušteno kroz isti filter kao i posttitovsko vrijeme”, pa zaključuje: “Ovdje ste inače uvijek u problemima ako ste duhoviti i ako se zajebavate sa mišljenjem većine.”

Uprkos nesenzibilnosti vlasti, grupa nakon nekog vremena uspijeva završiti novu seriju “TLN - ratno izdanje”, te sama producirati teatarsku predstavu koju je na besplatnim izvođenjima vidjelo 20.000 Sarajlija. Prateći bend Top liste Nadrealista postaje jezgra novog Zabranjenog pušenja, a njeni članovi Sejo Kovo, Đani Pervan, Dušan Vranić i Samir Ćeramida 1997. godine realizirat će i prvi poslijeratni album Zabranjenog pušenja “Fildžan viška”. Elvis J. Kurtović i Sejo Sexon, okosnice novog benda, paralelno s pripremanjem albuma rade i na nastupima TLN-a, koja poslije ratnog iskustva u BiH radi preko 300 nastupa pod pokroviteljstvom USAID-a u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj i Švicarskoj.

Po završetku turneje u proljeće 1997. godine izlazi album “Fildžan viška” sniman u Amsterdamu i miksan u Ljubljani. U sklopu promotivne turneje održali su 149 koncerata, a u grupi su tad bili Sejo Sexon, Elvis J. Kurtović, Predrag Bobić, Zoran Stojanović, Nedžad Podžić, Marin Gradac, Bruno Urlić i Branko Trajkov, a povremeno i Samir Ćeramida i Đani Pervan. Ista ekipa 1998. godine je zaslužna za prvi koncertni live album "Hapsi sve!", snimljen u zagrebačkom Domu Sportova s Dariom Vitezom, novim menadžerom grupe, u ulozi organizatora koncerta i izvršnog producenta albuma.

Godinu kasnije, ova sarajevska grupa priprema svoj novi projekt koji ponovno realizira u Amsterdamu sa Zlatanom Hadžićem u ulozi producenta. Album, objavljen 1999. je nazvan "Agent tajne sile", a najpoznatija pjesma s ovog uratka odmah je postala “Jugo 45”. Po izlasku albuma Zabranjeno pušenje je krenulo na turneju u sastavu: Sejo Sexon, Marin Gradac, Elvis J. Kurtović, Predrag Bobić, Bruno Urlić, Dragomir Herendić i Branko Trajkov. Međutim, grupa uskoro ostaje bez Elvisa J. Kurtovića i Marina Gradaca.

Poslijeratne godine za Zabranjeno pušenje bile su više nego inspirativne. Tako već početkom 2000. grupa, u vlastitoj produkciji, priprema materijal za naredni album “Bog vozi Mercedes”. Pušenju se tad priključuje i novi član, udaraljkaš Jimi Rasta, koji je surađivao s muzičarima kao što su Dave Stewart i Eric Clapton. Album je objavljen krajem 2001. godine, a popularnost Zabranjenog pušenja se proširila do SAD-a i Kanade, gdje grupa sredinom 2002. održava kraću seriju koncerata na istočnoj obali. Koncert u St. Louisu bit će zabilježen na drugom live albumu "Live in St. Louis" koji zbog tehničkih poteškoća izlazi tek u aprilu 2004. Kruna ovog perioda svakako je nastup na festivalu Baščaršijske noći u Sarajevu, gdje na otvorenom Pušenje svira pred 15.000 ljudi.

Ova dva albuma autoru Seji Sexonu i njegovoj ekipi donose četiri Davorina, najviše muzičko priznanje u BiH, ali istoremeno bend gubi tri svoja člana - Jimija Rastu, Brunu Urlića i Dragomira Herendića. U kratkom periodu, još  uvijek bez gitariste i violiniste, Sejo, Bleka i Trak započinju rad na skicama onog što će za tri godine prerasti u dupli album “Hodi da ti čiko nešto da”. Grupi se uskoro pridružuju Robert Boldižar-Robi na violini i klavijaturama, Paul Kempf-Pavo na klavijaturama te Toni Lović u ulozi gitariste

Godine 2005. bend će dobiti prvu priliku da se pozabavi filmskom muzikom, a riječ je o prvom dugometražnom igranom filmu “Nafaka” Jasmina Durakovića. Osim stvaranja muzike za film, Pušenje i glumi u filmu, te muzički surađuje sa Halidom Bešlićem i Lucijom Šerbedžijom. U 2006. završavaju soundtrack za film, a odmah potom i dugo očekivani dupli CD “Hodi da ti čiko nešto da”. Ovog puta, na albumu su im gosti Arsen Dedić, te bh. književnik Nenad Veličković čiji tekst krasi prvi singl “Nema više”.

“Ja ih vidim kao ovdašnje The Rolling Stonese. Gotovo je 30 godina proteklo od njihovog prvog javnog koncerta, održanog u decembru 1980. godine u  Domu mladih Sarajevo, a ta grupa i dalje zvuči kao da je rock’n’roll i dalje najvažnija stvar na svijetu. R’n’r  to objektivno i  jeste, ali uvijek je važno da ima neko da vas na to i podsjeti”, kaže za DEPO  Boro Kontić.

Pušenje je kroz decenije postojanja postalo kultni bend i zaštitni znak Sarajeva i BiH, grupa koja je nadrasla sve ostale. “Uz Olimpijadu, Želju i Indexe, estetika Nadrealista i Zabranjenog pušenja uvijek je bila razglednica Sarajeva. Mi smo bili svojevrsna turistička agencija ovog grada”, šali se Sula.

A kako je Nele Karajlić u jednom poslijeratnom intervjuu rekao za njemu najdraži album Pušenja “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, koji je, kaže, “proradio” 15 godina poslije: “To je naše oružje:  mi s vremenom rastemo, a ne prolazimo, kao drugi.” 

(BLIN, DEPO)

 ČITAJTE DEPO!