Piše: Maja RUČEVIĆ

Gdje se najlakše širi govor mržnje nego na internetu? Budući da je danas, globalizacijom i tehnološkom naprednošću, isti dostupan skoro svima - najčešći vid ispoljavanja ovakvog izričaja jeste u komentarima ispod tekstova u online medijima, koji, nažalost, više nego očito svjedoče o mentalnom stanju nacije.

Neminovno se nameće pitanje ko snosi odgovornost za govor mržnje koji u njima egzistira? Počinilac koji raspiruje mržnju, netrpeljivost i nasilje? Mediji koji takvo što dopuštaju ili pak ne? Bezbjednosne strukture zadužene za procesuiranje aktera? I na koncu, ko bi sve u ovakvim slučajevima trebao tijesno sarađivati u vidu iskorijenjivanja ove pojave?

Vođeni mišljenjem da javnost zaslužuje više informacija o problemu koji se poput kancera širi po online medijima, ali i po društvenim mrežama, u Sarajevu je krajem proteklog mjeseca održan Okrugli sto na temu 'Sadržaji na internetu koji podstiču na nasilje'. Konstruktivnu diskusiju na ovu temu organizovao je OSCE BiH u saradnji sa Vijećem za štampu i Ministarstvom sigurnosti BiH, a u okviru projekta 'Podrška dijalogu za sprečavanje nasilnog ekstremizma u BiH'.

Skup je okupio predstavnike medija, civilnog društva i sigurnosnog sektora s ciljem da razgovaraju o daljnjem razvijanju adekvatnih preventivnih mjera za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu na internetu, a svoje učešće u raspravi uzeo je i DEPO Portal.

Zanimljiva rasprava povukla je mnogo pitanja; od toga trebaju li urednici portala onemogućiti vidljivost komentara, gurnuti ih pod tepih i tako spriječiti širenje netrpeljivosti ili ih pak učiniti transparentnim pozivajući se na medij kao 'filter' tj. pokazatelj realnog stanja mentalnih aspiracija društva.

Nadalje, ako su komentari vidljivi i ako ih iz udobnosti svog doma može anonimno napisati bilo ko - šta se dešava kada se takvi slučaji prijavljuju bezbjednosnim organima? Gdje je uopšte granica između slobode govora u demokratskom društvu i govora mržnje koji podstiče na terorizam? Koliko su građani informisani o tome da sam čin pisanja uvredljivih komentara podliježe kaznenom zakonu i predstavlja krivično djelo s ozbiljnim posljedicama? Mnogo pitanja sa kojima BiH tek treba naučiti da se (iz)bori. 

ŠTA JE PODSTICANJE NA TERORIZAM: Dok se u nekim zapadnim zemljama u cilju suzbijanja ovog fenomena već odavno vode ciljane i uspješne kampanje, u postratnoj BiH još se ne zna kako 'začepiti' usta svim povodljivim, mahom dokonim i zadojenim mozgovima koji svojim komentarima raspiruju ionako nazubljene etno-nacionalno-vjerske strasti.

Ljiljana Zurovac iz Vijeća za štampu BiH: Trebamo djelovati zajedno Još jedan bitan problem se tiče nekohezivne saradnje odgovornih. VZŠ BiH, kao samoregulacijsko tijelo za online i štampane medije, ne može djelovati samo, kao ni drugi. Često se desi da VZŠ zaprimi žalbe građana i urednika pojedinih medija koje dalje proslijedi bezbjednosnim organima, ali povratne informacije nema. U proces suzbijanja ovog fenomena moraju se uključiti državne institucije, (samo)regulacijska tijela, SIPA, RAK, mediji, sudovi, Tužilaštvo, Ministarstvo sigurnosti - zaključila je Zurovac.  A u prilog bjelodano jasnoj činjenici da je ovaj fenomen od najveće hitnosti i da se njime itekako moraju pozabaviti svi gore navedeni ide i analiza iz 2014., tj. kampanja 'STOP! GOVOR MRŽNJE' koju je sprovelo VZŠ BiH. Sustavno su praćena 42 portala u BiH, a govor mržnje zabilježen je na čak njih 22! Od toga 86 % svih slučajeva GM-a odnosilo se na vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost. Detaljni prikaz analize možete pronaći ovdje

Francesco de Sanctis, predstavnik  OSCE-a i pravni savjetnik, pojasnio je na pomenutom Okruglom stolu kako se ova problematika posmatra iz ugla MPGPP-a  i Konvencije Vijeća Evrope te također sa stajališta Evropske komisije za ljudska prava. Unatoč temeljito razrađenom pravilniku, opet je iskrslo pitanje: A gdje su granice? Šta je 'obični' govor mržnje, a šta podsticanje na terorizam? Ili da preformulišemo, šta je govor pod slobodom, a šta protupravno djelovanje? Više o tome saznajte u izlaganju de Sanctisa.

MRŽNJA SE ŠIRI KAO METASTAZA:  Rapidan rast ovog negativnog naboja ima u pozadini još nešto, smatra Ljiljana Zurovac, izvršna direktorica Vijeća za štampu BiH, a to je apsolutna dominacija web portala u današnjoj medijskoj svakodnevici.

Naime, budući da je puno važnije biti PRVI nego TAČAN, tu se stvara prostor za širenje i komentarisanje nedosljednih i neprovjerenih informacija - navodi Zurovac.

Vijeće za štampu BiH usvojilo je odluku da urednici nisu odgovorni za komentar, ali ako je u pitanju govor mržnje - urednik je isti dužan ukloniti. 

Zurovac je također dodala da je VZŠ pokrenulo niz edukacijskih kampanja u vidu sprečavanja govora mržnje. A govoreći  o tome, Okrugli sto u Bristolu otvorio je tako i pitanje medijske pismenosti i uopšte pismenosti građana koji izražavaju svoje stavove putem komentara. Intrigantna diskusija razvila se i oko toga ima li smisla ukidati mogućnost anonimnosti komentatora. 

A na sporno pitanje treba li komentare pustiti vidljivima ili pak govor mržnje 'gurati pod tepih', DEPO portal je odgovor odlučio potražiti i kod stručnjaka za sociološka pitanja, dr. Esada Bajtala. Naš sagovornik iscrpno nam je objasnio koliko je opasno kada se, kako kaže, 'nečija mizantropija izlije u javni prostor' i šta po tom pitanju treba uraditi.

U kojoj mjeri komentari koji podstiču netrpeljivost/mržnju/nasilje odražavaju stvarno socijalno i mentalno stanje nacije i šta to govori o bh. građanima danas? Kad se govori o mržnji, treba imati na umu psihološki momenat frustriracije, izazvane žestinom naše društvene i egzistencijalne krize (bijeda, siromaštvo, kriminal, nepravda...). Psihološka činjenica je da mržnja nastaje iz prirodnog nagona za samodržanjem. A kriza je ta koja, tu prirodnu, nagonsku, biološki fundiranu potrebu za samodržanjem, direktno potkopava i onemogućava. Budući da niko nije spreman da umre dobrovoljno i bez borbe, jezik mržnje, u tom kontekstu, javlja se kao vrsta simboličke, neosviještene odbrane. Odnosno, kao izraz i vrsta jalovog odgovora na egzistencijalno – bit' il' ne bit'.  Kao govor realne životne osujećenosti, (izvan vanjskog, ideološki indukovanog, politikantsko-idejnog i etno-navijačkog verbalnog sadizma), mržnja nam, s druge strane, pokazuje i svoje duboko psihološke, unutarnje korijene. Tako da onaj „ko iznevjeri svoju mržnju, iznevjerava samog sebe“. U tome je njena snaga, razlog rasta i očiglednog širenja, o kome pitate. Svjesni osjećaj bespomoćnosti, ako se još jednom vratimo momentu društvene krize, parališe ljude do te mjere, da im i najmanje poteškoće izgledaju nesavladive. Sve što još ostaje, jeste mržnja kao simbolička forma odbrane od životnih nevolja - mišljenja je profesor Bajtal.

NEKOMPETENTNOST ANONIMUSA PODSJEĆA NA RAT: Mogućnost komentarisanja nije sporna ukoliko ostaje u granicama argumentiranog i civiliziranog načina odnosa komentatora prema autoru. Problem nastaje kada anonimni, pseudonimom pokriveni pojedinci, dopuste sebi luksuz vrijeđanja, ni na čemu utemeljenog i mržnjom vođenog ataka na uredno potpisanog autora. Taj kukavičluk anonimnih, i usto nekompetentnih anonimusa, podsjeća me na rat u kome su, nezaštićeni građani na ulicama, u potrazi za vodom ili koricom hljeba, bili meta snajperskog odstrela kukavica skrivenih u rovovima na brdu. 
Ako lična kultura „komentatora“ nije sposobna da obuzda njegov poriv za ispoljavanje mržnje, onda mora postojati uredničko pravo ili jasna zakonska granica kojom bi se ta vrsta govora sankcionisala u skladu sa civilizacijskim i ljudskim normama - objašnjava Bajtal. 

Zanimalo nas je i koliko istine ima u tvrdnjama prisutnim u javnosti da je govor mržnje evoluirao s godinama neposredno nakon rata. Bajtal smatra da je to i više nego očigledno.

- Takav jezik, između ostalog, u atmosferi etno-ideološki doziranih tenzija za potrebe dnevne politike, dolazi iz čisto pragmatske ravni. Naime, može se čuti, da postoje čitavi dobro plaćeni etno-stranački timovi (portali) i pojedinci koji jeftinim blaćenjem ljudi odrađuju svoje obaveze prema gazdama. Njima se spontano, zatvarajući i umnožavajući koncentrične krugove mrziteljskog besmisla, pridružuju slobodni strijelci, kao psihopatološki motivisani pojedinci, navodi sagovornik DEPO Portala. 

RIJEČ JE POSTALA METAK: Na pitanje koliko su uopšte bh. građani upućeni u to šta je to govor mržnje i kakve posljedice za sobom povlači njegova zloupotreba te ko je odgovoran za njihovu edukaciju o istom, profesor Bajtal povlači zanimljivu paralelu s našim nemilim historijskim usudom vječne 'pokornosti'...

- Obzirom na objektivno nikakva iskustva te vrste i povijesnu dominaciju društvenog modusa slušanja i poslušnosti (fermani, carski ukazi, CK direktive...), ostali smo, u najširem društvenom smislu, izvan prava i praktikovanja „slobode izražavanja“. Sada, kada tekuća etno-demokratura u svom idejno nabildanom etno-patriotizmu, dozvoljava i podgrijava svaku vrstu neodmjerenosti (verbalne prije svega), postajemo zatočenici zaraze, naglo oslobođene, eksplozivne riječi. Riječ je postala metak, a mržnja samorazumljivi povod simboličkih odstrela ideja i ljudi. smatra Bajtal.

On dodaje i da je stoga u BiH neophodna edukacija i odgojno osvještvanje najšire vrste, kako građana (čitalaca, slušalaca, „komentatora“), tako i medijskih djelatnika.

- Kultura govora morala bi biti neupitna programska stavka ne samo javnih obrazovnih ustanova, od obdaništa do univerziteta, nego  ostalih društvenih aktera, kao što je NGO sektor i sve druge forme slobodnog organizovanja građana koje teže uljuđivanju, nekada patrijarhalno dobro uređenog, a danas (i nažalost), običajno zakržljalog, moralno raspojasanog i etički neizgrađenog društva u kome živimo, zaključuje Esad Bajtal u razgovoru za DEPO Portal.    

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)