u srbiji ga smatraju vrsnim stručnjakom

Historičar Salih Selimović tvrdi: Mi smo Srbi i govorimo srpskim jezikom, nema nikakvih Bošnjaka i bogumila!

Hronika13.10.15, 11:54h

Historičar Salih Selimović tvrdi: Mi smo Srbi i govorimo srpskim jezikom, nema nikakvih Bošnjaka i bogumila!
Oni su i dalje, bez obzira na to kojem društvenom sloju pripadali i na kojim položajima se nalazili, čuvali maternji jezik, pismo i mnoge narodne običaje iz vremena kada su bili kršćani, najčešće pravoslavci, kaže profesor Selimović

Muslimani nikada nisu postali Turci jer su sačuvali svoj maternji jezik, staru tradiciju i uvijek su znali svoje porijeklo – kaže historičar i profesor Salih Selimović.

 

Istoričar i profesor Salih Selimović je historičar, publicista i profesor iz Sjenice u Srbiji. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH. U Srbiji važi za vrsnog poznavaoca tema vezanih za srpsko-muslimanske odnose i probleme koji su se „provlačili“ kroz našu, ne mnogo srećnu, balkansku prošlost. Autor je nekoliko knjiga, na desetina studija, naučnih radova o porijeklu i istoriji muslimana na prostoru zapadnog Balkana.

 

Objašnjavajući  pitanje porijekla današnjih muslimana u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, KiM, pitanje njihovih korjena, ukazujući i na suštinu i prirodu viševjekovne nesloge Srba i muslimana,  na početku razgovora, on kaže:

 

„Današnji muslimani, koji su sa prostora bivše SFRJ, u većini slovenskog su porijekla. To je u nauci nesporno, mada ima i onih koji bi ‚htjeli‘, reč je o bosanskom i djelu raških muslimana, da su bogumilskog porijekla. Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod. Ako je veliki dio bosanskih bogumila došao iz Raške, pa oni su mogli da budu samo Srbi. Bogumilstvom želi da se dokaže neka stara posebnost, ‚individualitet‘ iz kojeg se vremenom navodno konstituisala bošnjačka nacija. Pokušava da se dokaže da postoji neki istorijski ‚kontinuitet‘. Ako su srpska plemena bila dominantna u Raškoj, Zeti, Bosni, Travuniji, Zahumlju, Neretvi, Usori, Soli i stvorila srpske srednjovekovne države, što je u historijskoj nauci nesporno, pa kojeg bi to onda mogli biti porekla domaći muslimani po dolasku Turaka Osmanlija, od kojih će primati islam?, kazuje profesor Salimović.

 

On dodaje da su islam prvo prihvatile vlastelinske pravoslavne porodice, kao i trgovci, zanatlije i stočari vlasi u brdsko-planinskim predjelima gdje je djelovanje Srpske pravoslavne crkve bilo slabije.

 

" Znatan broj hrišćana je islamiziran i kroz danak u krvi (devširma). Neki roditelji su urezivali krst na čelo dječaka ili im lomili i sjekli prste na desnoj ruci kako bi ih spasili da ne budu odvedeni u Istambul i postali „Turci“ janičari. Vuk Karadžić je konstatovao povlašćeni položaj onih koji su prešli u islam sljedećom rečenicom: „Ako se ko od raje poturči, odmah ima sva prava kao i ostali Turci; ne samo što ga neće prekoriti pređašnjom vjerom nego će ga još svako radije pomoći nego rođenog Turčina.“ U ruralnim sredinama islamizacija je do kraja 15. i polovine 16. vijeka bila skoro nepoznata izuzev zapadno od Pljevalja u predjelu Bukovica. U rijetkim sluačejvima, u nekim palankama i kasabama, islamizacija je poprimila masovniji karakter i taj talas je potrajao do oko 1540. I pored prihvatanja vjere osvajača nikada domaći muslimani nisu zaboravili maternji jezik, a u otmjenijim krugovima se uvijek pisalo ćirilicom koju su često nazivali bosančica, begovsko pismo ili Stara Srbija, kako su je oni sami nazivali. Ćirilica i srpski jezik su bili u upotrebi i na turskom dvoru, a Dubrovnik je u prepisci sa turskim dostojanstvenicima, koji su bili porijeklom „naše gore list“, koristili ćirilicu i srpski jezik još od 1420 godine!, tvrdi profesor Selihović i dodaje i da je sultan Mehmed Fatih govorio i grčki i slovenski, zapravo srpski. I kasnije, kada je došlo do radikalnije islamizacije, ipak su bile sačuvane i mnoge hrišćanske i uopšte autohtone narodne tradicije i praznci kao što su Božić, Savindan, Đurđevdan, Vidovdan, Mladenci, kaže ovaj istoričar iz Sjenice.

 

" U narodnom kalendaru kod muslimana, pogotovo u ruralnim sredinama, sve do današnjih dana se koristi odrednica od Božića ili do Božića, za Vidovdan, po Đurđevdanu ili na Prokoplje (sv. Prokopije) neće da rade, dodaje Selimović.

 

On dodaje i da naši muslimani nisu činom prihvatanja islama postajali Turci. Oni su i dalje, bez obzira na to kojem društvenom sloju pripadali i na kojim položajima se nalazili, čuvali maternji jezik, pismo i mnoge narodne običaje iz vremena kada su bili hrišćani, najčešće pravoslavci.

 

" Od etničkih Turaka su se uvijek razlikovali. Ni Osmanlije u njih nisu imali povjerenja, pa su na vezirski položaj ili nekog glavnog paše skoro uvijek u Bosanskom pašaluku postavljali Turke koji su bili porijeklom Anadolci, Albanci, Grci, Bugari, Kurdi, Mađari, a naše su slali u udaljene provincije prostrane Imperije. Turci su potcjenjivali i ismijjavali muslimane nazivajući ih Bošnjacima, što u doslovnom prevodu znači praznoglav, glup, tvrdoglav. Dakle, muslimani nisu tretirani kao pravi Turci, a ni oni sami u duši se nisu tako osjećali. Poslije prestanka osmanlijske vladavine oni su se našli „ni na nebu, ni na zemlji“. Osjećali su nesigurnost i povlačili su se u sebe. Mnogi nisu mogli da shvate i prihvate historijsku realnost. Velika masa je bila i potpuno anacionalna. Ipak, izvjestan broj muslimanskih intelektualaca, trgovaca i plemstva (age i begovi) znali su za svoje hrišćansko srpsko porijeklo i pokrenuli su pitanje nacionalnog osvješćivanja muslimana i vraćanja svojim predačkim korjenima! Sa druge strane, bilo je nerazumijevanja od jednog dijela srpske intelektualne i političke elite za taj proces! To je kod mnogih muslimana izazvalo revolt, pa su iz našeg poslovičnog inata htejli biti svako, samo ne Srbi. Takve okolnosti našim neprijateljima su i te kako odgovarale i u tom pravcu su oni sprovodili beskrupuloznu i veoma efikasnu propagandu, naglašava ovaj istoričar iz Sjenice i dodaje:

 

" Srpski nacionalni korpus izgubio ogroman broj muslimana čiji su korjeni srpski! Slično se događalo i sa Srbima katolicima. Da završim onom čuvenom, još neprevaziđenom konstatacijom umnog Meše Selimovića: „Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije, kaže on i naglašava da.

 

" Muslimani, koji se od 1993. izjašnjavaju kao Bošnjaci, u Staroj Raškoj i u BiH, nisu nikada mogli biti Turci, Iranci, Saudijci. Ogroman je broj muslimana koji imaju srpska, odnosno slovenska prezimena. Bošnjaštvo iz perioda osmanske i austrougarske vladavine je promovisao osvajač i okupator iz svojih interesa. Ovo sada je treći put da se naši muslimani opredjeljuju da su Bošnjaci. Ne osporavam pravo da se svaki čovjek, pa tako i musliman, nacionalno izjasni ili ne izjasni, kako hoće, pa i kao Bošnjak. Druga je stvar sintetičko stvaranje nacionalnog kolektiviteta. Tu se moraju poštovati naučno utemeljene odrednice, kaže Selihović u svom intervjuu za list Pečat.

 

Za kraj svog intervjua profesor Selihović je dodao da muslimanima ne mogu da budu bliži ni Turci, ni Arapi, niti bilo koji drugi narod od braće i sugrađana Srba.

 

" Nikada ne bi trebalo da zaboravimo „Da je brat mio koje vjere bio“ i da „Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara, zaključuje profesor Selihović na kraju svog razgovora za list Pečat.

 

(kurir.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook