Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ
Gospodine Šušnjar, kako je uopšte došlo do Vašeg imenovanja na mjesto konzula BiH u Čikagu?
Objasnio sam u prethodnim izjavama kako sam imenovan i ne da mi se biti jedini bh. diplomat u dvadeset godina koji će objašnjavati kako je imenovan. Eto, imenovan sam kako pismopiscima ne bi bilo rahat....
Zašto Vas toliko nervira pitanje o imenovanju?
Ne znam zašto ja jedini u ovoj zemlji moram pojašnjavati kako sam imenovan dok recimo to pitanje nikada nije postavljeno jednome Nerkezu Arifhodžiću, koji je prilikom svog imenovanja skupa s Komšićem počinio kazneno djelo lažnog izjašnjavanja zbog stjecanja protupravne imovinske koristi. Zaista mi se ne da pravdati pojedinim totalitarnim umovima koji su problematizirali cijelo ovo pitanje zašto u demokratskom društvu imam pravo na mišljenje i političke stavove, a da me to ne diskvalificira za obavljanje političke funkcije. Imenovan sam u legitimnom demokratskom procesu. Birači biraju člana Predsjedništva, a on predlaže diplomate. Mogli ste iz mojih dosadašnjih izjava pročitati da me je predstavnik mog naroda u Predsjedništvu predložio nakon mog zahtjeva. I to po prvi put nakon osam godina legitimni član Predsjedništva. Kada bude proglašena važeća natječajna procedura za nekarijerne diplomate, neka mi to dežurni moralizatori jave.
Oni koji su od Poskoka napravili medij koji artikulira borbu za konstitutivnu ravnopravnost pitaju se otkud sada mene i Čovića skupa. Ujedno se boje ili im u najmanju ruku smeta zato što smo on i ja sada na istoj strani političke linije. Ja nisam tražio da budem na toj liniji. Mene su tamo stavili oni koji su promijenili zakone matematičke aritmetike u ovoj zemlji kada su rekli da je 5 trećina od 17
Ali, da biste bili imenovani za konzula, očito Vam treba jako velika blagonaklonost barem jednog člana Predsjedništva. Ne daje li to upravo za pravo optužbama da je portal Poskok, čije ste vlasnik, glasilo HDZ-a?
Daje im potpuno pravo, no ta politička opcija nije tek HDZ BIH nego je puno šira. Radi se o hrvatskoj političkoj opciji. Meni su jednako bliske i daleke i druge stranke HNS-a koje nisu trgovale ustavnom konstitutivnošću mog naroda. Poskok, međutim, ni prije ovog nije zatupao stajališta sarajevskih političkih opcija i to je ono što je pojedincima stvarni problem. Kao da je malo medija u BIH koji to čine. Međutim, Poskok je, za razliku od takvih, prenosio i potpuno oprečna politička stajališta, polemizirao s njima i napadao ih. Prenosili smo napade i na nas same, kao i na mene osobno. Nemam problem s tim. Ako mislite opet da će Poskok sutra šutjeti na neke afere HDZ-a BiH, koje će se svakako pojaviti, varate se. Čak i u doba Platforme, HDZ BIH, Čović i Vrankić, iako su formalno bačeni u oporbu, bili su nekoliko puta oštro kritizirani na Poskoku. Mlada ekipa koja stasava na Poskoku nema skrupula od toga, ali da stoji na hrvatskoj političkoj poziciji, svakako stoji.
Dakle, Vi sami Poskok definišete kao hrvatski nacionalni portal?
Pa mi smo primorani na to. Poskok nije nikada bio zavisan od bilo koje opcije, uvijek je bio nezavisan, no to ne znači da je bio neutralan. Mi nismo komercijalan portal. Da jesmo, pisali bismo tekstove koji se sviđaju stranim NGO fondovima. Međutim, mi nemamo privilegiju kao npr. portal Buka, biti oporebeni medij unutar RS-a. Zašto? Zato što se bavimo pravima kolektiva, koji je pod sustavnom političkom opresijom. I to nije samo hrvatsko pitanje, to je pitanje cijele BiH. Da danas postoji riješeno nacionalno pitanje u BiH, Poskok bi bio oporbeni portal u prvom redu unutar bosanskohercegovačke federalne jedinice s hrvatskom većinom. Ovako je oporbeni portal unutar federalne jedinice s bošnjačkom većinom i zamjera nam se što ne lupamo po slabijima i zašto smo se fokusirali na jače.
No ne možete ni Vi sporiti da je s Vaše strane napisano mnoštvo tekstova koji sadrže vrlo zapaljiv, nacionalni nabijen jezik ili čak pozivaju na rušenje ustavnog poretka. BiH ste kao državu posprdno nazivali „nastambinom“, koristile ste izraze kao što su „poturice“, čak ste i pozvali na jednostrano proglašenje nekakve hrvatske republike i prestanak poštivanja zakona BiH ukoliko Martin Raguž bude izabran za člana Predsjedništva...
Gledajte, Poskok nisam samo ja. Poskok je cijeli jedan tim ljudi sa tisućama objavljenih tekstova. Ja sam samo isturen na njemu. Poistovjećivati mene s Poskokom, iako mi to imponira, suludo je. Ja jednostavno nemam toliko energije. No, ne bježim ja od toga da neki od mojih tekstova, pogotovo oni iz rane faze, itekako jesu bili na granici šovinizma i produkt jedne frustracije zbog sveg onog što se radi hrvatskom narodu u BIH. Zašto? Zato što to se radi jednostavno nije fer. U ovim okvirima u kojima se nalazimo, gdje se nad nama vrši brutalna politička, ekonomska, medijska, pa i kultorološka majorizacija, pitate me otkud mi tekstovi s nacionalno nabrijanim tonom? Pa ne pišem ih iz hira, zaboga. Iako, ako pogledate moje tekstove zadnjih godina, vidjet ćete da pokušavam razviti dijalog među svim grupama ovog društva.
I dakle, kako ste se u konačnici našli na istom političkom frontu s Draganom Čovićem?
Odgovor je vrlo jednostavan – Platforma. Ona je ubila sav pluralizam u Hrvata. Oni koji su od Poskoka napravili medij koji artikulira borbu za konstitutivnu ravnopravnost pitaju se otkud sada mene i Čovića skupa. Ujedno se boje ili im u najmanju ruku smeta zato što smo on i ja sada na istoj strani političke linije. Ja nisam tražio da budem na toj liniji. Mene su tamo stavili oni koji su promijenili zakone matematičke aritmetike u ovoj zemlji kada su rekli da je 5 trećina od 17. Zbog svog aktivizma imao sam dovoljno simboličkog kapitala kod hrvatskih lidera u BiH da sam si mogao dopustiti takvu drskost i otići kod hrvatskog člana Predsjedništva, bio on Čović, Ljubić ili netko treći tko je izabran većinskom voljom mog naroda, te zatražiti poziciju konzula.
Država nije samo ono što kaže Sarajevo da država jest. I Hercegovina i Cazinska Krajina, i Republika Srpska, sve je to BIH
Zašto uopšte želite da budete diplomata ispred države koju s toliko strasti kritikujete?
Ne znam što znači kritizirati državu, ili mrziti državu. Ja često kritiziram određene politike i napadam iste. Napad na njih nije napad na državu i mržnja prema državi. Njihov problem je što su se poistovjetili s državom. Ja kao građanin ove države imam osim obveza i neka prava koju zakon i ustav garantiraju. Imam tako i pravo na obavljanje bilo koje funkcije u ovoj državi za koju ispunjavam formalne uvjete. Stalno nam se spominje ta priča o državi, odgovornosti prema državi, pogotovo nama Hercegovcima, kako mi bježimo od države i kako ne sudjelujemo u njenom jačanju, ali problem nastaje kada netko tko ne promatra državu iz sarajevske perspektive kaže- ček', idem ja malo u taj državni aparat. Onda si odjednom opasnost i rušitelj države. Država nije samo ono što kaže Sarajevo da država jest. I Hercegovina i Cazinska Krajina, i Republika Srpska, sve je to BIH.
Pošto su se četo spominjale Vaše kvalifikacije, smatrate li da ste Vi dovoljnokompetentna osoba za obnašanje funkcije konzula?
Ne postoji formalno obrazovanje za diplomatu. Ne vidim u čemu je problem s mojim kvalifikacijama. Ja sam visokoobrazovan čovjek, nisam diplomirao u nekom selu, na nekom privatnom fakultetu, nego na Sveučilištu u Zagrebu, završio sam najteži smjer jednog od najtežih fakulteta u Hrvatskoj. Inženjeri su u mnogim zemljama u diplomacijama tih zemalja, kao i doktori medicine, i koje sve ne struke. A uostalom, čovjek nije diploma, on je mnogo više od toga.
Problem nastaje kada netko tko ne promatra državu iz sarajevske perspektive kaže, ček, idem ja malo u taj državni aparat. Onda si odjednom opasnost i rušitelj države.
I kada se sutra budete našli na mjestu konzula, kakve poteze namjeravati povući?
Postoje određena pravila, ograničenja u okviru kojih se morate ponašati kada ste u diplomaciji. Jedno je novinarski sleng, aktivistički pristup svakodnevnici, gdje možete biti i provokativni, i cinični i ironični, a drugo je diplomatski posao. Tamo neću moći biti ovo što sam do sada bio, baviti se pitanjem isključivo hrvatskog naroda u BiH, nego po dužnosti predstavljam cijelu BiH. Dakle, dušebrižnici ne moraju previše brinuti.
U skladu s naputcima koje ćemo imati od MVP i Predsjedništva, što je opet priča za sebe, jer strogo definirane vanjske politike BIH nema, pokušat ću artikulirati kao prvo određeni dijalog među aktivnim organizacijama našeg iseljeništva u SAD-u među kojima danas nema gotovo nikakve komunikacije. Ako se međusobno mrze, to ne znači da ne moraju komunicirati. Mislim da je budućnost BIH jednako zanimljiva svima tamo, a Chicago je sam po sebi opet priča za sebe i zanimljiv baš zbog snažne hrvatske, bošnjačke i srpske zajednice u njemu... Nastojat ću raditi i na stvaranju ekonomskih prilika za BiH.
Na koji način?
Koliko sam upoznat sa zakonima SAD-a, postoje određene olakšice kada je u pitanju uvoz proizvoda iz BIH u tu zemlju i mislim da one još nisu ukinute. To je bio određeni ustupak američke vlade Bosni i Hercegovini. Zadnji puta kad sam bio tamo upoznao sam neke naše industrijalce, koji dosta proizvode. Neke od bh. sirovina mogle bi se koristiti i u njihovim pogonima. Ili npr. poticanje otvaranja outsourcing projektantskih i informatičkih tvrtki u BIH koje bi bile intelektualni support firmama u SAD-u. Imamo mnoštvo odličnih programera, inženjera u BIH, koji bi mogli biti intelektualni support našim tvrtkama u SAD-u , i koji bi im mogli jednostavno biti povoljniji za suradnju. Mnoštvo bh. građana jako je uspješno u SAD-u, no imaju stereotip o nama kako smo zatucani i neinformirani. Ja upravo mislim suprotno, da se kroz informiranje tih ljudi o tome što sve od potencijala ima u BiH može napraviti puno. Postoji mogućnost i obrnute priče. Npr., neki naši ljudi, koji su protjerani iz Posavine, vlasnici su tvornica za proizvodnju visokospecijaliziranih strojeva. To je recimo područje koje bi u EU moglo biti konkurentno, budući da je ovdje teško konkurirati masovnom proizvodnjom. Zašto ne bi za europsko tržište taj model jednostavno iskopirali u BiH i to baš u Posavini, uz određene poticaje države?
To što ste sad rekli zvuči zaista sjajno. Zapravo, napredak i ekonomski razvoj su, kako će ovo sada klišeizirano zvučati, nešto što je svim građanima u BiH u zajedničkom interesu, i kada se po strani ostave sve velike nacionalne priče i sukobi, zapravo najvažniji osnov za stvaranje dugoročno uspješne i stabilne zemlje. Zašto onda u svom novinarskom radu upravo tim stvarima niste posvećivali malo veću pažnju u odnosu na nacionalna pitanja?
Ja bih volio da sam u svom novinarskom i aktivističkom radu imao takvu privilegiju. Vi je možda imate. Stavite se u moju poziciju, tj. zamislite da je obrnuta situacija. Možete li zamisliti da Hrvati Bošnjacima dva puta biraju člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, da im potom imenuju dva puta vlade u Federaciji, potom nađu nekakvog profesora sociologije na Sveučilištu u Sarajevu Bošnjaka, koji javno zagovara uspostavu trećeg entiteta. Nekakvu verziju bošnjačkog Slave Kukića. Potom tog profesora pošto je nagodan hrvatskom nacionailzmu nagrade pozicijama i daju mu potom moć da kadrovira po Sarajevu, postavljajući na ključna mjesta ljude koji odgovaraju hrvatskoj majorizatorskoj politici nad Bošnjacima.
Možete li zamisliti kako bi se osjećao bošnjački nekakav aktivist, vlasnik portala u Sarajevu, da mu Hrvati imenuju preglasavanjem direktora BH Telecoma, Elektroprivrede BIH, i svih ostalih federalnih poduzeća i kakve bi tekstove tek tada pisali kad nas danas, samo zato jer ne vidimo bh. prošlost niti budućnost kao oni, nazivaju javno ustašama, fašistima, separatistima, dreteljovcima i sl? Ili da vam umjesto stranaka koje pobjede u Bošnjaka na vlast postavimo nekakve opskurne, minorne bošnjačke stranke, koje slave Ustaše i Handžar diviziju, kao što je nama nametnut HSP? Nama se to upravo dogodilo. I tom politikom narušeni su hrvatsko-bošnjački odnosi, iako je FBiH mogla i može biti jedna sjajna priča , pogotovo ako se poštuje ono što je potpisano kako u Washingotnu, tako i u Daytonu, i ako se prestane s praksom preglasavanja. Kad je u pitanju BiH, ja sam jednostavno nacionalno uvjetovan zbog onog što nam se događa.
Ono što je najlicemjernije kod potpisnika ovog pisma je taj umilni ton kojim pišu američkoj ambasadi. Skoro da se čovjek rasplače. A samo jučer su State Department i Burić i Dizdarević optuživali da su stvorili ISIS, dok je Žbanić izjavila kako SAD ubija nevinu djecu po Palestini
Zamislite hipotetičku situaciju da Vas na sastanak pozove neko od najviših funkcionera američke administracije i pita šta je najveći problem BiH danas i kako SAD mogu pomoći da se on riješi? Šta biste mu Vi odgovorili?
Odgovorio bih mu da je najveći probem u zemlji Ustav same zemlje, koji sprječava njenu demokratizaciju i zemlju drži u permanentnoj političkoj krizi, unutar koje se sukobljava uvijek istih nekoliko političkih koncepata, i dok se to ne riješi, dok BIH ne dobije praktičan, jeftin, i logičan Ustav, sva ostala pitanja, koja su također jako važna za ovo društvo biti će na čekanju. Ta druga pitanja, međutim jednog dana će toliko narasti da će bh. institucije naći pred besmislom postojanja ako u međuvremenu same ne izglasuju novi Ustav. No, nikako mu neću reći da se postojeći nacionalni rascjep koji postoji i kojeg od izbora do izbora potvrđuju građani BiH, može tek tako ignorirati te da će svako nasilno mijenjanje Ustava BiH uz ignoriranje kolektivnih prava njenih konstitutivnih naroda nužno dovesti zemlju do nove političke krize. A politička kriza zaustavit će svako ulaganje i ubiti svaku ekonomiju. Amerikanci tu već imaju sasvim dovoljno iskustva. Imali su eksperimente, naime, s dvije neuspješne vlade instlirane na navodnom građanskom konceptu preglasavanja malobrojnijih, koje su samo pogoršale međunacionalne odnose. Ako misle da će s trećim pokušajem pomoći Bosni i Hercegovini, ja ću ih kao bh. diplomata lijepo zamoliti da mojoj zemlji to više ne čine. Nitko u BIH neće uložiti dolara ni eura dok iz nje dolaze slike paleži i priče o nefunkcionalnoj državi.
Vijest da ste imenovani na mjesto konzula u startu je digla veliku prašinu i izazvala mnoštvo protivljenja, koje je kulminiralo pismom negodovanja „grupe građane“, među čijim potpisnicima su poznate ličnosti iz javnog života poput Jasmile Žbanić, Senada Pećanina, Zlatka Dizdarevića, Ahmeda Burića, Slave Kukića..., koji su čak i od Američke ambasade u BiH tražili da Vam se uskrati gostoprimstvo. Kako to komentirate i zbog čega ste baš Vi toliki bijes navukli?
Mislim da se tu prije svega radi o gospodi koja si daje preveliku važnost ili im je usfalilo medijske pozornosti. Nikoga od njih mi na Poskoku nismo ni kritizirali, osim gospođe Žbanić kada je hrvatskom premijeru poručila „mrš“. Oni se, čini mi se, smatraju jedinim pravim vlasnicima ideje moguće i buduće BiH. Ja tako ne mislim. Misim da njihov koncept BiH gura državu u potpunu propast i raspad, jer takva BiH, kakvu oni zamišljaju, naprosto je utopija. Ne zato što sam ja notorni antigrađanin koji nikada ne bi prihvatio takav koncept uređenja zemlje, ako bi on bio produkt volje bh. građana, nego zato što vam izbori svake četiri godine pokažu da u BIH žive iteko snažna tri nacionalna koncepta, koja potpuno deplasiraju viđenje 'uglednih' potpisnika za koja i oni sami znaju da su to tek njihova privatna i oportunistička viđenja na kojima "ubijaju" projekte, pozicije i dnevnice, ali koja nemaju realnu osnovu budući da ih izbori i bh. stvarnost redovno demantiraju. Ono što je najlicemjernije kod potpisnika ovog pisma je taj umilni ton kojim pišu američkoj ambasadi. Skoro da se čovjek rasplače. A samo jučer su State Department i Burić i Dizdarević optuživali da su stvorili ISIS, dok je Žbanić izjavila kako SAD ubija nevinu djecu po Palestini. Mislim, ja nisam nekakav naročit obožavatelj američke politike u BiH, i to otvoreno pišem ukazujući im na ono što mislim da je njihova greška, ali da mislim kako je SAD stvorio ISIS ili kako SAD ubija palestinsku djecu, bilo bi mi neugodno od američke ambasade tražiti bilo šta, pogotovo se preko njih miješati u kadrovske poslove moje države. Oni su se i u doba tzv. socijalnih prosvjeda iskompromitirali svojim procjenama daljnjeg razvoja društva u BiH i kao takvi bi morali snositi i neku društvenu odgovornost kao loši politički analitičari. Umjesto toga, sarajevski mediji ih nazivaju 'uglednima'. Ja mislim da Sarajevo ima puno uglednijih ljudi od Jasmile Žbanić i Ahmeda Burića, kao i Hercegovina od Slave Kukića.
Već nekoliko puta spominjete Slavu Kukića u negativnom kontekstu, otkud toliki jed? Pretpostavljam da je glavni razlog to što se, kako ste i sami nedavno priznali, radi o osobi koja je dugo bila pod "zaštitom" Vas i Vašeg medija.
Jeste, nažalost, i nije mi jasno da čovjek tolike navodne inteligencije misli da je pametno udariti po nekome tko o tebi zna gotovo pa sve i koji te, poradi poštovanja prema tvojojoj obitelji sve ove godine štiti, iako time šteti i sebi. Evo, sad javno tvrdim da je baš taj Slavo Kukić koji moralizira kršio osnovna ljudska prava u bivšem režimu, pravo na izražavanje političkih i vjerskih sloboda, da je u ovom režimu sudjelovao u kršenju kolektivnih prava vlastitog naroda i javno pozdravljao ista kršenja, tvrdim da je imenovan bez kompetencija političkim odlukama na razna i vrlo profitabilna upravljačka mjesta...
Napada Vas i Emir Suljagić... Iako on lično nije bio potpisnik pisma, ipak je otišao najdalje u optužbama na Vaš račun, nazivajući Vas na svom Twitter profilu između ostalog, citiram: „rasističkim smećem koje se toga stidi“, „prvim diplomatom NDH nakon 1945.“, uspoređivao Vas s je masovnim ubicom Dylanno Ruffom, itd... Imate li komentar?
Iskremo mislim da je Suljagić psihički obolio čovjek. Informirao sam se malo o njemu i smatram da se nekome tko ima dijagnozu nije rugati. Ljude s dijagnozom ne možete niti tužiti, jer se uvijek mogu braniti tim komadom papira. Problem bh. politike je taj, što na vrlo odgovorna mjesta mogu doći ljudi bez lječničke potvrde o nekakvom zadovoljavajućem psihičkom stanju dok za posao najobičnije državne službenice ili čistačice, potrebno je da donesete lječničko uvjerenje.
Mene ne zanima toliko Suljagić, koliko šutnja intelektualaca i institucija u ovoj zemlji koje su bile dužni reagirati. Nije Suljagić demaskirao mene, štoviše podigao mi je cijenu, nego sve one koji godinama nama u Mostaru iz Sarajeva popuju o građanskom društvu, a koji su upravo u Suljagiću vidjeli novu perjanicu građanske Bosne. Šutnja takvih na onakav Suljagićev ispad, dovoljno govori koliko je lažna ta priča DF-ove, SDP-ove, Krug99-ovske i ostale NGO uljudbe. Niti jedna jedina reakcija. Ni iz Helsinškog komiteta, ni iz svih tih silnih medija financiranih ljudskopravaškom pričom. Ne znam je li Suljagić toga svjestan. Ali on je pljunuo poprilično veliki komad bljuvotine u lice građanskom i uljuđenom Sarajevu. Ne meni.
Iskreno mislim da je Suljagić psihički obolio čovjek. Informirao sam se malo o njemu i smatram da se nekome tko ima dijagnozu nije rugati. Ljude s dijagnozom ne možete niti tužiti, jer se uvijek mogu braniti tim komadom papira
Novinarka Štefica Galić, koja je također potpisnica pisma, Vas je optužila da sve vodili hajku protiv njenog mrtvog supruga?
Štefica Galić ne postoji kao suvisla osoba koja daje suvisle izjave. Postoji tek projekt Štefica Galić. Nju dovedu, snime je, kažu joj što će reći i maknu je. Ona je samo instrument projekta unitarne BIH u Hercegovini. Štefica Galić, tj oni NGO fondovi koji su dobili zadatak da me ušutkaju, tužili su me za klevetu. Parnicu su izgubili jer su im argumenti tanki, iako su tamo došli sa turbopoznatim odvjetnikom, a ja sam došao sam i bez odvjetnika. Oni bi naime željeli uvesti delikt mišljenja u pravni sustav, na način da kada izrazite loše mišljenje o nekom filmu, to postaje kažnjivo ako je film snimila prava 'prodržavana ekipa'. Međutim, to ne ide tako. Ovo nije vrijeme režimskih sudova. Sudi se prema dokazima. Ja nikada Šteficu nisam nazvao, niti bi to dao, da je kod mene netko nazove sotonom, osovinom zla, pobješnjelom fašisticom, no na njenom portalu Tacno.net ja osobno i moje kolege nazivani smo upravo tako. A protiv nas je izmišljena tona laži. Vezano za sam film o njenom mužu, Poskok je cijelu stvar porfesionalno pratio. Svi ti tekstovi pisani su u formi vrijednosnih sudova o filmu, bez zrna klevete, i kao takvi neutuživi su.
Gospođu Galić ne boli laž. Boli je istinit podatak iz jednog teksta u kojem stoji jasan preslik dokumenta UDBE u kojem se njenog muža pohvaljuje kao radišnog i vrijednog informatora. Što se tiče Neđe Galića, on je bio humanist u ratu između Hrvata i Bošnjaka, ali nije bio strašan humanist u onom režimu, što je dokazao i sporni dokument koji Šteficu Galić boli. S time bi ja ovu priču o njenoj hajci na mene završio.
Ja imam pravo boriti se za onakvu BiH kakvu ja želim, kao što i oni imaju pravo boriti se za zemlju kakvu oni žele. Pobogu, to je osnovni princip demokracije... I nekakvo osnovno liberalno načelo kaže da bez obzira što se ne slažeš s nečijim stavovima, borit ćeš se do krajnjih granica na njegovo pravo da taj stav iznosi
Da se u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili SAD-u desila situacija da grupa novinara i umjetnika pismom jednoj ambasadi protestuje protiv imenovanja određene osobe na diplomatsku funkciju i traži da joj se uskrati gostoprimstvo, sigurno bismo već vidjeli nekoliko televizijskih suočavanja između Vas i potpisnika pisma, gdje biste suprotstavili Vaše argumente i javnosti ponudili svoje verzije priče. Zašto takvo nešto nemamo i u bh. medijima?
Pa iskreno, ne znam. Da biste mogli razgovarati s nekim morate imati minimum poštovanja i tolerancije prema dotičnoj osobi. A ako gospoda misli da ja jesam šovinist i raspirivač mržnje, zašto bi sjedila i razgovarala sa mnom? Ja apsolutno razumijem njihovo pravo da negoduju i podržavam ih u tome. Ja imam pravo boriti se za onakvu BiH kakvu ja želim, kao što i oni imaju pravo boriti se za zemlju kakvu oni žele. Pobogu, to je osnovni princip demokracije.... I nekakvo osnovno liberalno načelo kaže da bez obzira što se ne slažeš s nečijim stavovima, borit ćeš se do krajnjih granica na njegovo pravo da taj stav iznosi. Kod njih je obrnuta stvar, iako su se proglasili najprogresivnijim demokratama u zemlji. Ako se ne slažu s tvojim viđenjem bh. zbilje, borit će se svim sredstvima, i najprljavijim mogućim, da ti pravo na iznošenje vlastitog političkog stava uskrate, a tebe prikažu kao moralnu i ljudsku ljušturu. To je, znate, praksa jako bliska komunizmu. A barem dvojica od potpisanih militantni su komunisti još iz onog režima.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook