Jasmin Mujanović/ Evropa umrla u Banjaluci

Kako je uragan Dodik izbacio iz kolosijeka diplomatsku moć Njemačke i Britanije?


19.06.15, 12:16h

 

Jasmin Mujanović je doktorski kandidat na političkim naukama na York University i gostujući saradnik na Institutu Harriman na Columbia University. Njegovo doktorska teza se fokusira na proces demokratizacije u poslijeratnoj BiH, sa širim interesom o ulozi protesta i socijalnih pokreta u post-autoritarnoj demokratskoj konsolidaciji. U članku objavljenom na portalu Dijalog BiH2.0Mujanović analizira može li dejtonska BiH biti članica EU i NATO-a ili mora donijeti veće ustavne promjene
 

Nakon svega, komesar Johannes Hahn ne dolazi u Sarajevo. Bivši visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling je to nazvao katastrofom. Što bi rekli na Balkanu, šećer pao u vodu.

 

Samo nekoliko mjeseci nakon što je bučno najavljena ‘Njemačko-britanska inicijativa’ u Bosni i Hercegovini završila je neslavno, barem za sada. I koja bi to prirodna sila izbacila iz kolosijeka kombinovanu diplomatsku moć Berlina i Westminstera? Na papiru, to nije ništa drugo do uragan Dodik, naravno, čovjek koji je slično opstruirao svaki milimetar napretka u BiH najveći dio posljednje decenije.

 

U stvarnosti, međutim, Dodik je samo simptom niza strukturalnih problema koji su progutali sve ranije pokušaje da se u BiH sprovedu reforme. Sada nije misterija šta se desilo nego kako, toliko puta koliko pamtimo, niko u Briselu očito nije vidio da će se to desiti?

 

Nova inicijativa

 

Ideja je bila jednostavna. Nakon četiri godine potpunog zastoja u zakonodavstvu, prirodnih katastrofa i dramatičnih protesta, evropski diplomatski establišment, predvođen moćnom ekipom Nijemaca i Britanaca, ocijenio je da je u BiH potreban novi pristup. Rezultati izbora iz oktobra 2014. dali su im neku osnovu za optimizam pa su tako Evropljani ponudili ‘novom-starom’ bosanskom vođstvu sporazum života.

 

Dodik je samo simptom niza strukturalnih problema koji su progutali sve ranije pokušaje da se u BiH sprovedu reforme. Sada nije misterija šta se desilo nego kako, toliko puta koliko pamtimo, niko u Briselu očito nije vidio da će se to desiti?

 

Iako je BiH odavno neorganizovana, višegodišnje stanje krize moglo se kontrolisati iako povremeno diplomatski sramno. To jest, moglo se kontrolisati sve dok Rusija nije započela rat u Ukrajini. I odjednom, geopolitika se vratila na radar pa su čak i uštogljeni briselski birokrati morali priznati da je stari kontinent strateški porozan ne samo na svom istočnom frontu nego čak i više u jugoistočnom dijelu. Nakon što su ranije prijetili da čak neće priznati izbore iz oktobra 2014. ako se najzad ne implementira odluka Sejdić-Finci kroz potrebne ustavne promjene, Brisel je brže bolje odbacio zahtjev u korist ‘ekonomskog’ (radije nego ‘političkog’) pristupa. Uz prijeteći ruski ekspanzionizam, zabrinutost za ustavnu diskriminaciju u BiH nestala je i pojavio se ‘Sporazum o rastu’ – nova zvanična strategija podržana njemačkim i britanskim naporom.

 

U zamjenu za opredjeljenje potpisanoj reformskoj agendi – potpuno nova ideja – Brisel je odledio dugo odlagani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) koji je BiH prvobitno parafirala 2007, ključni prvi korak prema članstvu u EU, i obećao buduće fondove čim se pokrenu prve reforme.

 

Stari prijatelji

 

I onda je sve palo u vodu. Prvo, vladajuća koalicija u Federaciji se raspala kad se Demokratska fronta (DF) povukla nakon višemjesečnih prepirki sa HDZ i SDA. Srž rasprave bila je (posebno) insistiranje HDZ-a na bitno nasljednoj koncepciji vlasti. Novoformirani DF se u izbornoj kampanji neraskidivo vezao za ideju vođenja snažne antikoruptivne borbe ako voljom glasača dođu na vlast. Međutim, ubrzo su otkrili da je to nemoguće u koaliciji sa dva vodeća kriminalno-politička klana u zemlji: Izetbegovićima i Čovićima.

 

Ne želeći da prepusti kontrolu nad nizom profitabilnih javnih firmi sa sjedištem u Hercegovini, HDZ je zaprijetio da će izaći iz vlasti, to jest blokirati Vladu Federacije ako budu ‘zbačeni s vlasti’ (tj. izgubljena upravna kontrola nad firmama koje su u pitanju), baš kao što su radili i prethodne četiri godine. Ovaj besraman pokušaj da se odbrani feud jarana i klijenata bio je zvanično predstavljen kao napor za ‘odbranu hrvatskih nacionalnih interesa’ u BiH.

 

Iznervirana smjelom najavom DF-a da će ‘depolitizirati javni sektor’ i sama SDA, iz straha da će izgubiti kontrolu nad važnom imovinom koju su upravo povratili nakon četiri godine u političkoj pustoši, opredijelila se da pomogne HDZ da protjeraju DF iz nove koalicije. Kako bi, uostalom, neko izdao prijateljstvo tako staro i tako profitabilno kao ono što postoji između SDA i HDZ?

 

Ali zbog svih igara iza scene u Sarajevu novi evropski prijedlog je, kao i sve stvari u BiH, umro u Banjaluci. Iako su srpski birači u BiH dali podršku ‘Savezu za promjene’ i Mladen Ivanić već unio novi dah svježine u državno predsjedništvo, veliki opozicioni blok u Republici Srpskoj (RS) nije uspio da preuzme kontrolu entitetske zakonodavne i izvršne vlasti od Dodikovog SNSD-a. I kao rezultat, i skoro od trenutka kad je postalo jasno da je Ivanić dobio srpsko mjesto u državnom predsjedništvu, srpski politički establišment u BiH upao je u žestoku unutrašnju borbu.

 

Sada, u svjetlu skandala oko kupovine glasova u legislaturi, Dodik je na rubu da izgubi parlamentarnu većinu u Banjaluci. Pritjeran uz zid i sretnim slučajem potpomognut događajima u Sarajevu, Dodik je najavio da odbacuje svoj potpis na programu reformi. Uveliko kao i njegovi prijatelji u HDZ, Dodik se posebno razgnjevio idejom da će izgubiti kontrolu nad energetskom infrastrukturom entiteta, jednom od posljednjih izvora prihoda za praznu kasu njegove vlade. Tvrdio je da se nisu složili ni o kakvoj privatizaciji u okviru reformske agende. Iako su federalne i državne vlasti krenule sa implementacijom programa, RS ih neće slijediti. I pošto cijeli BiH ustavni sistem u biti djeluje na osnovu konsenzusa, bez RS više nema govora o inicijativi.

 

Put naprijed

 

Naravno, nastaviće se sa diplomatskim naporima. I mnogo će zavisiti od ishoda bitke koja još bjesni u RS, između Dodika i opozicije. Ali za sada, ponovo smo u ćorsokaku. A ipak jedini koji su nepromišljeno postupili ovdje su evropski kreatori politike koji su očekivali drukčiji ishod a koji se u biti nije razlikovao od desetina ‘novih pristupa’ koje su pokušali posljednjih deset godina.

 

Problem nije bio u tome da su Berlin i London insistirali na ekonomskim reformama u korist političkih reformi, nego u tome što su očito zaboravili da te dvije sfere kontrolišu isti ljudi u BiH. Aktuelne reforme bilo za politički ili ekonomski status quo u BiH doći će samo sa (i samo kao njihov rezultat) ako zbace s vlasti ogromne segmente postojećeg političkog establišmenta.

 

Oni najodgovorniji za krizu u BiH ovo savršeno dobro razumiju ali isto tako i sami građani. I zato su zahtjevi demonstranata u februaru 2014. bili skoro isključivo ‘ekonomski’, kako bi to nazvali Evropljani. Razlika je u tome što demonstranti nisu očekivali da će se vukovi opredijeliti za vegetarijansku opciju u kokošinjcu. Oni koji su se okupili u javnim dvoranama i školama širom BiH da formiraju osnovu građanskih skupština uradili su to da traže ostavke i istrage kriminala.

 

Upravo ta erupcija građanskog gnjeva i straha da se ne ponovi navela je na prvom mjestu evropsku i BiH elitu da se vrati za pregovarački sto. Brisel je otvoreno očekivao da će sjećanje na te burne dane proganjati Izetbegovića, Čovića i Dodika duže nego što jeste, jer je u njihovoj prvoj intervenciji poslije protesta Evropa donijela za sto isti stari paket. I Izetbegović, Čović i Dodik, iako sa većim budžetom, ponovo su ih prevarili.

 

Oni najodgovorniji za krizu u BiH ovo savršeno dobro razumiju ali isto tako i sami građani. I zato su zahtjevi demonstranata u februaru 2014. bili skoro isključivo ‘ekonomski’, kako bi to nazvali Evropljani. Razlika je u tome što demonstranti nisu očekivali da će se vukovi opredijeliti za vegetarijansku opciju u kokošinjcu

 

Možemo cjepidlačiti oko sadržaja Sporazuma za rast i njemačko-britanske inicijative u cjelini ali je implementacija više nego vizija problem u BiH i to godinama. Ako Evropa istinski želi da pomogne BiH, vrijeme je da ukloni krastu. Vrijeme da zaledi lične račune i imovinu političkih lidera u BiH. Vrijeme je da zaustavi pozajmice MMF-a i Svjetske banke. Vrijeme je da se iskoriste evropski i američki politički resursi da se uđe u trag papirima i skrivenim fondovima lokalnih oligarhija. Vrijeme da se jasno kaže da, isto toliko kao što je Radovan Karadžić bio prisiljen da napusti politiku poslije rata u BiH, ništa nije ostavljeno da se o tome pregovara ako je za stolom isti stari soj kriminalaca. Ako bh. hvalisavi predsjednici, premijeri i zakonodavci osjećaju da mogu diktirati uvjete, onda ih pustimo da to rade – ali sami. Da im Evropljani i Amerikanci ne bacaju udicu spasa, pa da vidimo koliko će dugo Izetbegović, Čović i Dodik moći da opstanu prije nego što narod u BiH ponovo ne udari. A tog dana, ni Moskva ni Ankara, ni Zagreb ni Beograd neće biti u stanju da im pomognu. I kad jednom ode stara garda, Vašington i Brisel će spoznati da se njihovi novi lokalni partneri dovoljno plaše i građana i međunarodne zajednice pa će iskreno da povedu zemlju naprijed.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook