Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja jednog Slovenca koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine. Nikad nije pošteno naučio hrvatski iako je postao daleko najpoznatiji Hrvat svih vremena. Rodio se u slovenskom selu Podsreda, deset kilometara zapadno od Sutle. Majka mu je bila Slovenka, materinji jezik, naravno, slovenski, i kad je upisao osnovnu školu u susjednom hrvatskom selu, gdje je stanovao kod strica, pao je razred jer nije znao hrvatski… Govorio je primitivnom kajkavskom mješavinom dolenjskog slovenskog i zagorskog hrvatskog (prekosutlanski koine) koji su razumjeli samo njegovi rođaci i najbliži suradnici s kojima je nešto kasnije zagospodario cijelim Balkanom. Osim što je rodom bio Slovenac, drug Tito je bio - politički Slovenac, koji je prihvatio kardeljevski “austromarksizam”, socijalizam povezan s nacionalističkim programom, skupa s težnjom za osnivanje “velike Slovenije”, u kojoj bi svi Slovenci živjeli u granicama jedne države - i oni u Furlaniji (Julijskoj krajini) i oni “na Koroškem”, u austrijskoj Koruškoj. Prva proleterska divizija ušla je u Duino, na putu za Veneciju, a još 1954. bio je spreman zbog Trsta zaratiti sa Zapadom, iako je već bio u sukobu sa Staljinom. Nisu li te činjenice koje su sve, uostalom, pojedinačno poznate, publicirane i komentirane u historiografiji, veća senzacija, ekskluziv ekskluzivniji od bilo koje fantazmagorične verzije o njegovu tajanstvenom identitetu koje promiče bulevarska štampa?

Krezubi pasatisti u Kumrovcu

Biografski podaci tajnovitog, ali nimalo tajanstvenog Josipa Broza s kominternovskim pištoljskim pseudonimom “T. T.”, odnosno “Tulski Tokarev”, ili, kraće Tito, zamagljeni su jer sačinjavaju “legenda” tajnog agenta, preudešen životopis kojim možeš zavarati protivnika. Ono što je u ovom slučaju iznimno jest da se trajno održao kao surogatni identitet čovjeka prihvaćen i od njegovih najnepokolebljivijih pobornika. Oni inzistiraju na tim netočnim podacima, što otkriva do koje su mjere nezainteresirani i za druge stvarne, još važnije elemente potrebne za rekonstrukciju njegova lika i djela.

I tako, umjesto da u Podsredi 7. svibnja obilježe godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe, krezubi pasatisti okupe se svakog 25. maja u Kumrovcu i ondje mašu zastavama njegove propale države. Zanimljivo, na isti je način datum svog rođenja kamuflirao i Josipov šef, Josif Staljin. On se rodio 18. prosinca 1878., a u službenoj biografiji vlastoručno je izmijenio datum u - 21. prosinca 1879. Tako je smanjio jednu godinicu.

Na Staljinov (izmišljeni) 62. rođendan u selu Rudo formirana je 1. proleterska brigada Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pa se to poslije slavilo kao Dan armije, kad su stizala unapređenja, viši činovi i plaće profesionalnim pripadnicima Titove vojske. Kad se 1948. promijenilo ustrojstvo komunističkog kozmosa, a drug Staljin iz rubrike “dobri” relegiran u rubriku “zločesti”, svečani je povod administrativno prebačen na idući dan, 22. prosinca.

Komunističkim hagiografima koji su gradili liturgijski ritual svoje utopijske države, datumi i obične činjenice ništa ne znače. Bitne su ideje. Vizije. Zbivanja izvan vidljivog horizonta. Sadašnjost pak može proteći u valjanju u blatu. Znanstveno utemeljeni totalitarizam lišen je čak i estetske funkcije koju zahtijeva fašizam, pa je to lakmus-test kojim se razlikuju dva antihumanistička modernizma - ako je ružno, mora da je komunizam, ako je glupo, lišeno svake teoretske podloge i zasnovano na rasnim mitovima, onda je - fašizam.

Staljin je loše govorio ruski, a Tito je slabo znao hrvatski, što se vidi po nekim sačuvanim “ranim radovima”, recimo po letku koji je napisao 1928. kad su poslije ubojstva Radića u Zagrebu počele demonstracije, a Kominternini agenti izvadili iz pričuve duge cijevi i započeli oružani obračun sa žandarmerijom na Jelačić-placu.

Đuru su žandari naglavce vezali

Josif Visarionovič nije bio Slaven i njegova pozicija u gradnji sovjetske države na razvalinama ruske carevine bila je kao da je stvaranje jugoslavenske komunističke države poduzeo Enver Hoxha. Tito se pak deklarirao kao Hrvat, iako je njegova politička baza bila, zapravo, slovenska partijska organizacija, koju je kao org-sekretar pariškog biroa KPJ na specijalnom terenskom zadatku 1937. godine prvu preuzeo pa pretvorio, po nalogu Moskve, u posebnu, slovensku partiju. S njom je “partnerski” radio sve do kraja života - Kardelja je postavio na njeno čelo, priznao mu određenu autonomiju i neupitni status, ali, s hrvatskom partijom, koju je osnovao s istim moskovskim mandatom, postupao je sasvim drukčije. Sve rukovodioce KP Hrvatske, utemeljene tada u Anindolu, prvom je prilikom eliminirao iz rukovodstva. Završili su u Kerestincu, a sekretara, Đuru Špoljarića, koji je praktično izbrisan iz povijesti, strpao je odmah poslije rata na Goli otok. Nesretnoga Đuru žandari su naglavce vezivali za kolac i volovskom žilom bičevali po tabanima, ležao je u Lepoglavi, cijeli rat planinario po Lici, ali se naposljetku ipak našao u golootočkoj Petrovoj rupi, sa svim bivšim i potencijalnim konkurentima glavnog junaka ove priče. Tu je Špoljarić napokon došao k pameti, batalio politiku i promijenio ime, te mirno poživio kao činovnik socijalnog osiguranja u Zagrebu, gdje je umro 7. svibnja 1991. godine, samo mjesec dana prije uspostave nove, hrvatske države.

Staljin je loše govorio ruski, a Tito je slabo znao hrvatski, što se vidi po nekim sačuvanim “ranim radovima”, recimo po letku koji je napisao 1928. kad su poslije ubojstva Radića u Zagrebu počele demonstracije, a Kominternini agenti izvadili iz pričuve duge cijevi i započeli oružani obračun sa žandarmerijom na Jelačić-placu.

Tito se deklarirao kao Hrvat, jer je za to imao političke razloge - balansirao je između nacionalnih sastavnica svoga imperija koji je stvorio na Balkanu naslijedivši suverenitet karađorđevićevske države te preuzevši u velikoj mjeri koncept one prethodne, habsburške. Austro-Ugarska je bila komplicirana kompozicija “krunovina”, lokalnih autonomija, naroda i nacija u nastajanju, kojima se, umjesto kroz neki demokratski mehanizam, despotski i tolerantno arbitriralo iz Beča. Titov model više se osnivao na despociji, nego na toleranciji, ali nema sumnje da je tu našao inspiraciju. On se, zapravo, osjećao kao Austrijanac, “Avstrijec”, kako je objašnjavao Rusima dok je bio u zarobljeništvu, a zatim kao kozmopolitski svjetski revolucionar, tehnokrat boljševičkog prevrata, sovjetski građanin i član KPSS-a, odnosno VKP(b) - Svesavezne komunističke partije (boljševika), kako se onda zvala. U Moskvi gdje se školovao tridesetih godina nisu, naime, priznavali jugoslavensku partiju, jer su državu kralja Aleksandra smatrali “neprirodnom versajskom tvorevinom” i jugoslavenski komunisti morali su se upisati u sovjetsku, kako bi mogli dobiti odgovarajuće isprave i smještaj u Hotelu Lux (prije revolucije zvao se Hotel Fantazija, a sad se preuređuje u najluksuzniji moskovski gostinjac ulančen u Mandarin Oriental). Jugoslavenom je postao, dakle, tek kad je osnovao svoju državu koja se zaista i nazivala “Titovom Jugoslavijom”. Od svih jezika, drug Tito je najbolje vladao njemačkim, i to austrijskim idiomom, kako svjedoči njegov prevodilac Ivan Ivanji. Ruski je mogao tečno govoriti, ali mu je pravopis bio katastrofa, što ima više veze s intelektualnom, obrazovnom insuficijencijom, nego s lingvističkom spremom. U zarobljeništvu je naučio nekoliko riječi kirgiskog, u zatvoru u Lepoglavi dopisnom je metodom učio engleski. No, kad je došao u priliku da bekne, umjesto engleskog, govorio je s Fitzroyem Macleanom na njemačkom, a ovaj je to prevodio Churchillu.

Pokusni vozač ‘mečke’

No, više nitko ne obraća pažnju na te pojedinosti koje definiraju personu i biografiju te objašnjavaju Titovu historijsku rolu. Dakle, gdje je glavni lik ove storije zaista rođen, što je bio po nacionalnosti, što po zanimanju i kakva je bila njegova stvarna karijera koja ga je na kraju dovela do statusa celeba teške kategorije - u gali, optočen brilijantima, na diplomatskim primanjima mogao je zasjeniti i englesku kraljicu koja je kraj njega izgledala kao neugledna debitantica s tijarom. Samo je Göring koji je uz bijelu uniformu pripasivao dvoručni mač mogao nadmašiti ovog slično građenog momka, KV-bravara i pokusnog vozača Mercedesa, koji je poslije bez krzmanja na plavu admiralsku uniformu obuvao svjetloplave postole…

U vezi s Titom, ljude zanima sve osim njegove stvarne biografije i opisa njegovih realnih postignuća, odnosno razmjera zločina koje je počinio - sve istinito, tuđe je mitomanskom duhu balkanskih naroda. Oni su u uvijek u potrazi za “narativom”, finitnim smislom, astralnom perspektivom… Činjenice? Dođavola s činjenicama, istina je svakom vjerniku i marksistu puno složenija kategorija od običnog niza činjenica!

Nadimak koji je bio poznatiji od njegova vlastitog imena dio je agentske Titove “legende”, a istodobno pruža najdublji uvid u karijeru koja je prethodila onoj vlastodršca i državnika. Objašnjenje da je porijeklo nadimka naziv sovjetskog pištolja T. T. ne bi ni izašlo na svjetlo dana da jedan sovjetski kozmonaut nije to prenio jednom slovenskom umjetniku (a ovaj inkvizitivnom novinaru, koji je informaciju podijelio s mladim povjesničarem, koji je dalje istraživao u arhivama). Kozmonaut je za tu činjenicu saznao jer je njegov otac 1940. bio Titov šef u Carigradu - rezident sovjetske obavještajne mreže na Balkanu. Svog agenta sačekao je 1940. kad je T. T. stigao brodom iz Odese na proputovanju u Zagreb (i na brifingu ostao četiri mjeseca). U Carigradu Tito se sastao s radio-operaterom i šifranticom sovjetske Vojne obavještajne službe (GRU RKKA - Glavnoe razvedočnoe upravljenie Raboče-krestajnske Krasne Armii), Josipom Kopiničem i Stelom Bamjadzidos Kopinič. Zatim su skupa preuzeli zagrebački punkt, gdje je na Milerovu brijegu u Podsusedu radila radiostanica za vezu s Moskvom.

U vezi s Titom, ljude zanima sve osim njegove stvarne biografije i opisa njegovih realnih postignuća, odnosno razmjera zločina koje je počinio - sve istinito, tuđe je mitomanskom duhu balkanskih naroda. Oni su u uvijek u potrazi za “narativom”, finitnim smislom, astralnom perspektivom… Činjenice? Dođavola s činjenicama, istina je svakom vjerniku i marksistu puno složenija kategorija od običnog niza činjenica!

Bondov pištolj

Prije nego što je postao T. T., odnosno “Tito”, bio je “Georgijević”, što je pseudonim koji je pokupio još u Rusiji gdje je nakon Oktorbarske revolucije pohađao kurseve za “crvene komandire”. Ondje mu je predavao Pavle Gregorić Brzi (on je ne tako davno, 1989., umro u Zagrebu u prometnoj nesreći). Tako je Broz postao “kadar”, agent u svjetskoj mreži kojoj je Kominterna davala vidljiv, politički legitimitet, odnosno služila kao fasada. U Hrvatskoj i u Zagrebu sljedećih deset godina radi na specijalnim zadacima, povezan preko posebne agenturne linije Tajnog odjela Kominterne (poslije preimenovanog u OMS, Odjel međunarodnih veza). Napredovao je u čin “Valter”, dobivši taj prvi pištoljski pseudonim kao polaznik sovjetske spec-škole u Balašihi. I danas ona ondje radi (smještena blizu vojnog aerodroma Čkalovski kod Moskve) kao obučni centar specijalnog odreda “Vympel” Federalne službe sigurnosti (FSB, ranije - KGB). Tu su se u sovjetskoj eri školovali kadrovi za “narodnooslobodilačku borbu” u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Kursisti škole predvođeni njenim zapovjednikom, koji je pritom poginuo, ubili su u Kabulu u operaciji “Oluja 333” afganistanskog predsjednika Amina, čime je počela sovjetska intervencija 1979. godine.

Lik na 50 zlota

Brozov razrednik u Balašihi bio je Poljak, sovjetski general Karol Waclaw Swierczewski, s operativnim pseudonimom - Walter. Taj drugi Walter poginut će 1947. u borbama s Ukrajinskom ustaničkom armijom u Karpatima, gdje je otpor staljinskoj okupaciji potrajao još dugo poslije rata. Lik ovog poljsko-sovjetskog agenta i generala bio je ugraviran na novčanicu od 50 zlota što je ostala u optjecaju praktički do kraja komunističkog režima.

Preuranjena metafora

Budući jugoslavenski maršal naposljetku dobiva novi pištoljski kodni naziv - T. T. Dok je Walther njemački policijski pištolj (PPK) kakav nosi i tajni agent James Bond, pištolj T. T., ili “Tito”, kako se to izgovaralo, odnosno “Tulski Tokarev”, sovjetski je oficirski pištolj od 7,62 mm, koji se izrađivao bez kočnice. Poslije se proizvodio i u Kragujevcu, u Zavodima Crvena zastava, kao “tetejac”, što je metafora Brozove karijere: Staljinov tajni operativac koji se osamostalio, te potražio vlastiti usud, kao sotonski progenij iz filma Veljka Bulajića “Čovjek kojega treba ubiti - legenda o caru Šćepanu Malom” (1979.). Tu samo godinu dana preuranjenu metaforu o odmetniku koji postaje vlastodržac, u doba premijere filma još se nitko nije usuđivao shvatiti!

Georgijević - Valter - T. T. - Tito, a neko vrijeme i “drug Otto”, lik s promjenjivim pseudonimima, prividnim partijskim funkcijama i složenom “legendom” koja prati svakog tajnog agenta, više nije misterij za povjesničare otkako je većina arhiva otvorena, a internet izvore učinio dostupnima. No, umjesto skrupuloznog istraživanja i jasnog sagledavanja jedne izvanredno zanimljive priče, multipliciraju se nesagledivo teorije zavjere i razne fantastične konstrukcije. Mitomanija je balkanski folklor.

Tu karijeru nemoguće je jednostavno rezimirati - robijaš, profesionalni revolucionar, zapravo terorist kojega su tražile sve policije, ali ga nikad nisu pronalazile iako su oko njega misteriozno padali svi ostali komunisti i liderski pretendenti… “Čovjek od teflona” kojega je Hitler pokušao živa zarobiti pokrenuvši cijelu jednu kombiniranu operaciju sa 18.000 vojnika, od toga oko 700 padobranaca i jedriličara elitnog 500. SS-padobranskog lovačkog bataljuna, koji su izvršili desant na Drvar. Zatim sovjetski maršal Mediterana odlikovan Ordenom pobjede koji je dobilo još samo 11 sovjetskih maršala (a dodjeljivali su se za “zapovijedanje armijama u borbi koja rezultira strateškom prevagom u korist Crvene armije”). Potom defektor, disident iz sovjetskog tabora, koji je razbio monolit svjetskog komunizma i Staljina doveo u situaciju da sa smrtne postelje, kao Faust, promatra rušenje svoga carstva od Pacifika do Atlantika. Zatim će u Kremlj doći Hruščov, Titov čovjek utoliko što je prihvatio sva načela titoizma, pa komunizam više nije bio ono što je bio. Tito je presudno pomogao Deng Xiaopingu da Hua Guofenga, Maova nasljednika okrene s puta staljinističkog maozima na put kojim je danas Kina došla ovdje gdje je stigla… U međuvremenu, treba napomenuti, osnovao je sindikat svjetskih diktatora koji su po njegovom receptu vladali u svojim zemljama po dvadeset ili trideset godina, uveli socijalističku ekonomiju, pa bi privreda i zemlja propale i neminovno bi poslije njihove smrti uslijedio građanski rat. Pod njim je drhtao globus. Richard Burton, koji ga je glumio u filmu, rekao je: “Bio je jako šarmantan čovjek. Ali, osjetio sam da se oko njega neobjašnjivo širi jeza…”

A Bleiburg? Da, sve ih je on osobno dao pobiti. Priredio je genocidni pir epohalnih razmjera, etničko čišćenje i anihilaciju Nijemaca, civila, žena i djece - na poslijeratnom popisu nedostaje ih oko 200 tisuća, ali vjerojatno je polovica samo nasilno asimilirana.

Okupacija Albanije
Pobijene su cijele vojske zarobljenika, protjerani cijeli narodi, zaposjednute nove provincije (recimo Istra, koja je prisajedinjena matici u kojoj nikad nije bila). Albanci su pretvoreni u turske optante i otpremljeni u Carigrad. Sve je to obavljeno za četiri godine rata poslije rata, dok je upravljao borbama u Grčkoj i pod okupacijom držao Albaniju, te ondje potopio dva engleska razarača, zbog čega tu zemlju orlova i luzera, ni krivu ni dužnu, deset godina nisu primali u Ujedinjene narode. Proveo je revolucionarnu retorziju, strijeljani su suradnici okuptora, vlasnici dućana i slučajni prolaznici.

Likvidacija likvidatora
Ozna je sudila i presuđivala, a zatim, kad se okrenuo od Staljina Zapadu, bacio je sve te svoje najvjernije egzekutore u jednu veliku (Petrovu) rupu na Golom otoku, dok je sam ljetovao na nedalekim rajskim Brijunima. Praksi komunizma dodao je tako uz eksproprijaciju eksproprijatora - likvidaciju likvidatora.

Svi svjetski uglednici obraćali su se Brozu s poštovanjem kao “gospodine Tito”, a nisu znali da kažu - gospon Tetejac, ili nešto kao Mr. Parabelum… Nevjerojatno upješan blefer iz zaostalih krajeva blistavog Habsburškog Carstva pojavljivao se između dva svoja kolege, Ernesta Che Guevare i “Njegova carskog veličanstva kralj kraljeva, lorda lordova, pobjedonosnog lav Judina plemena i Božjeg odabranika Haile Selasije Prvog, Ras Tafari Makonena”. Dakle, uspio je nekako objediniti imidž boljševičkog prevratnika i afričkog maharadže… Tko bi taj lik opisao? Da su se udružili Robert Musil i Thomas Mann, mogli su pokušati s kombinacijom “Čovjeka bez svojstava” i “Hohštaplera Felixa Krulla”.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook