Ona je kćerka. Ona je sestra. Ona je supruga. Ona je majka. A u 97 posto slučajeva prijavljenog nasilja žrtva je upravo Ona.

O odnosu društva prema nasilju nad ženama govori činjenica da u Bosni i Hercegovini ne postoji statistika koja bi preciznije otkrila broj prijavljenih slučajeva nasilja kojem su izložene žene, bilo da je riječ o fizičkom, psihičkom, ekonomskom, a naročito seksualnom nasilju. 

Nije u tom kontekstu iznimka ni period od 1992. do 1995. godine gdje nema preciznijih podataka o broju žena koje su bile žrtve seksualnih tortura – navode se brojke između 20.000 i 50.000 osoba (prema podacima predstavnika UN-a, sudski epilog dobilo je tek 12 posto slučajeva). Sudeći po izvještajima Amnesty Internationala, tačan broj silovanih žena tokom rata u BiH i dalje neprecizan, jer lokalne vlasti u BiH nikada nisu prikupile jasne podatke o tome.

Ali treba imati na umu i da se u tradicionalnim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, o nasilju nad ženama ne priča mnogo i žene se rijetko odluče prijaviti ga. Ili su za taj nemili čin ''krive'' upravo žene. 

O navedenom odnosu svjedoče brojni sudski procesi u kojima je žrtva u očima javnosti ili sredine u kojoj živi i okrivljena. Simbolično, odnos samih žena prema nasilju imali smo priliku vidjeti nakon uličnog performansa “Presijeci” kojeg su izvele četiri glumice ispred Katedrale “Srce Isusovo”.

Događaj je, u okviru šesnaest dana aktivizma u Sarajevu, organizirala Fondacija TPO. Glumice su jezikom tijela predstavile proces nastajanja nasilja kroz emocionalno stanje žrtava, ali i dale jasnu poruku da ga se treba presjeći.

Po kišnom i sivom danu, poruke performansa ostavile su upečatljiv dojam na posmatrače, o čemu su svjedočila nijema i zgrčena lica. No, kada su nakon performansa volonteri TPO i glumice počeli dijeliti letke sa jasnom porukom “Stop nasilju”, žene koje su prolazile rijetko su zastajale i preuzimale letak. 

Bitno je istaći da su predstavnici Fondacije TPO ovu akciju iskoristili da podsjete na žrtve najtežeg oblika nasilja nad ženama – silovanje, koje se ubraja među iznimno teška i visokotraumatizirajuća iskustva, sa složenim i teškim psihičkim i fizičkim posljedicama po žrtve. Iskustvo udruženja ili ustanova koje se bave terapijskim tretmanom žrtava silovanja kazuje da se čak i one osobe koje su prošle terapijske tretmane ponovno vraćaju.

Prema podacima Amnesty Internationala, prvi slučaj silovanja zabilježen je ratne 1993. godine, gdje je najmlađa žrtva u trenutku silovanja imala 14, a najstarija više od 60 godina, te nakon gotovo dvije decenije od završetka rata vlasti uporno izbjegavaju provesti obaveze koje su preuzele kako bi osigurale kažnjavanje svih počinilaca ratnih zločina, uključujući i slučajeve seksualnog. A rehabilitacija žrtava, obeštećenje i garancije da se zločini neće ponoviti bili bi od ključnog značaja.

(DEPO/BLIN/ak)