Razgovarala: Branka Trivić (slobodnaevropa.org)

Ukrajinska kriza ubrzala je diplomatsku trku između Rusije i Zapada za osnaživanje uticaja na Zapadnom Balkanu. Nova studija (“The Western Balkans and the Ukraine crisis – a changed game for EU and US policies?”) berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije ( Democratization Policy Council), čiji su autori Bodo Weber i Kurt Bassuener, istražuje izazove za politiku Evropske unije i SAD-a prema ovom regionu u kontekstu zaoštravanja odnosa između Zapada i Rusije.

Weber, jedan od autora ove studije, u intervjuu za RSE između ostalog govori o tome kako je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tokom aneksije Krima, uz navodnu rusku podršku, namjeravao da ozbiljno krene u realizaciju dugogodišnje prijetnje secesijom Republike Srpske – i kako je premijer Srbije Aleksandar Vučić u tome, zasad, uspio da ga spriječi.

- Mi smo u toku istraživanja manje - više slučajno naišli na tu informaciju, najprije iz jednog izvora, a onda je ona potvrđena iz dosta drugih izvora. Pokazalo se, dakle, da je, očigledno, cijeli zapadni diplomatski kor znao za taj incident. U tim informacijama se otkriva da je gospodin Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, na početku ruske aneksije Krima zvao gospodina Aleksandra Vučića, premijera Srbije, i da je htio ozbiljno da iskoristi tu situaciju da krene u implementaciju onoga čime godinama prijeti, ali da ga je premijer Vučić u tome spriječio, odnosno, da je otkazao podršku takvom jednom poduhvatu.

Da li je, prema zapadnim diplomatskim izvorima do kojih ste došli, Dodik zaista imao podršku Rusije za secesiju Republike Srpske u trenutku kada Putin vrši aneksiju Krima?
 

Više diplomatskih izvora, nezavisno jedni od drugih, navode da je Dodik tvrdio da ima rusku podršku za taj korak prema ostvarivanju secesije Republike Srpske. Da li je on zaista imao podršku Rusije za taj korak prema ostvarivanju secesije nije jasno. Ako se gleda u kontekstu ukrajinske krize u trenutku aneksije Krima, meni nije bliska ta tvrdnja da je imao rusku podršku. Da, generalno gledano, uživa podršku Rusije vidjeli smo kroz čitav niz prethodnih godina, ali da je bio plan Moskve da u trenutku aneksije Krima otvori još jedno žarište – i to ne u Moldaviji, Pridnjestrovlju ili Gruziji nego u Republici Srpskoj – to meni nije baš potpuno uvjerljiva teza. Prije bih rekao da je Dodik vjerovao da će imati rusku podršku, što samo govori u kakvoj je krizi njegov režim; a kad je režim u krizi, onda, naravno, zavlada nervoza, donose se pogrešne procjene i preduzimaju neracionalni potezi. Očigledno je u Republici Srpskoj na djelu takvo jedno stanje – bar je to moja interpretacija.

Da li su vam te informacije o Dodikovoj namjeri da preduzme korake ka secesiji srpskog entiteta, kao i o tome da ga je Vučić u tome spriječio, djelovale ubjedljivo?
 

Da je Dodik imao ozbiljnu namjeru da krene u secesiju Republike Srpske od BiH meni je potpuno uvjerljivo. Naime, zapadni diplomati su se godinama tješili time što su tvrdili da je to puka retorika, pa ako sada iz njihovih izvora dođe informacija da, makar u ovom trenutku, iza te retorike stoje neke ozbiljne namjere, to je meni dosta vjerodostojno i uvjerljivo. I tvrdnje istih izvora da ga je srpski premijer u tome spriječio prilično su mi uvjerljive. Mi smo, naime, u više navrata vidjeli nastupe premijera Vučića koji svjedoče tome u prilog. Kada je, recimo, pretposljednji put, krajem juna, bio u posjeti Njemačkoj, i kada je bio pritisnut pitanjima nekih njemačkih novinara o svom odlasku na otvaranje Andrićgrada, Vučić je jasno je pokazao da Vlada Srbije ne dijeli poziciju gospodina Dodika. To smo mogli vidjeti i na dosta sastanaka Vučića i Dodika u posljednjih pola godine.

Suma sumarum, vi ne vjerujete da Vučić podržava secesiju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine?
 

Apsolutno. Mi smo još prije dvije godine radili studiju o odnosu rukovodstva Srbije prema čelniku RS, kada je na vlasti još bila Demokratska stranka tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Tadić je prilično koristio taj bratski odnos sa Dodikom za svoj nacionalni imidž, ali iza kulisa nije mogao da kontroliše Dodika, koji je i njemu predstavljao problem, što, naravno, Tadić nikada nije spomenuo u javnosti, upravo zato što ga je koristio za svoje kampanje.

Vučić je, za razliku od Tadića, prema Dodiku uspostavio distancu. Imali smo, recimo, mislim u maju, pres konferenciju Vučića i Dodika, kada je Dodik ponovo stavio pod upitnik egzistenciju države Bosne i Hercegovine. Vučić je tom prilikom, iako ne u najizričitijoj formi, rekao da to nije stajalište Vlade Srbije. U posljednje vrijeme zabilježeno je i distanciranje Vučića od učešća u izbornoj kampanji u Republici Srpskoj. Dakle, to sve ima jedan jasan pravac, mada vidimo, kao i prije par godina sa dijalogom Beograd-Priština, da se, kad Zapad nema jasnu poziciju, izbjegava jasnije izraženo distanciranje od nekih istorijskih tradicionalnih pozicija koje se vuku još iz devedesetih godina.